Dan Stjepana i Antuna Radića i Dan Sisačko-moslavačke županije proslavljeni su u utorak, 11. lipnja svečanim misnim slavljem koje je u crkvi sv. Martina u Martinskoj Vesi predvodio sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s domaćim župnikom Ivicom Šimunovićem i župnikom iz Sela Dragutinom Papićem. Misnom slavlju nazočili su: župan Sisačko-moslavačke županije Ivan Celjak sa zamjenikom Mihaelom Jurićem, načelnik Općine Martinska Ves Stjepan Ivoš te predstavnici političkog i društvenog života županije i ovog kraja.
Na početku, biskup je okupljenima čestitao Dan županije te podsjetio kako danas Crkva slavi sv. Barnabu. „On je, čuli smo u Djelima apostolskim, bio muž čestit, pun Duha Svetoga i vjere. Posebno je zanimljivo što se on nije bojao svetog Pavla, kada se Savao, koji je do tada progonio kršćane promijenio i postao Pavao, veliki širitelj vjere. Barnaba ga je potražio u njegovom rodnom Tarzu i doveo ga u Antiohiju, gdje su godinu dana zajedno propovijedali Riječ Božju. Takvi nam ljudi danas trebaju, koji znaju prepoznati u drugima njihove talente te ih uključiti u djelovanje za Božje dobro. Gospodin šalje svoje apostole, čuli smo u Evanđelju po Mateju, u čitav svijet neka propovijedaju Evanđelje, liječe bolesne, uskrisuju mrtve, čiste gubavce, izgone zloduhe te da ne misle na sebe, nego na one kojima su poslani i tako šire Kraljevstvo Božje“.
Govoreći o braći Radić, biskup je istaknuo kako su oni doista zadužili, ne samo svoje mjesto i ovu svoju župu, nego i čitav naš hrvatski narod. Naglasio je i kako je Stjepan Radić jedan od najpopularnijih hrvatskih političara i javnih osoba, koji se izlagao i borio za svoj narod. „U svakom slučaju, bio je spreman i trpjeti za širenje istine i zalaganju za ono što je dobro. Već kao student dizao je svoj glas i bio zatvaran kada je protestirao protiv Khuena Hedervaryja, kada je zajedno s drugim studentima palio mađarsku zastavu u Zagrebu i kada se zalagao za dobro svoga naroda. Tako je bilo sve do onog sudbonosnog dana, 20. lipnja 1928. kada je izvršen atentat na hrvatske predstavnike u Narodnoj skupštini u Beogradu. To je jedinstveni slučaj da bi se oružjem obračunavalo s narodnim poslanicima. Znamo da su tada odmah ubijeni Pavle Radić i Đuro Basariček, dok su Ivan Pernar i Ivan Granđa bili ranjeni, a sam Stjepan Radić je zbog tog atentata preminuo 8. kolovoza. On je treća žrtva velikosrpskog atentata i mržnje na sve hrvatsko. Tako je postao simbol borbe za naš narod i naše interese koje je trebalo braniti u toj državi, a za koju je on rekao kada se 1918. ulazilo u taj savez, da se ne srlja kao guske u maglu“, rekao je biskup, dodavši kako nas je ta magla skupo stajala i donijela u ovih više od stotinu godina brojne muke i nevolje te kako je Radićevo mučeništvo znak ljubavi prema svom narodu.
Biskup je rekao i kako je ova županija posebna po svom prirodnom bogatstvu, ali još više po bogatstvu dobrim i velikim ljudima. Zatim je podsjetio kako iz ovog kraja potječu ljudi poput Nikole Šubića Zrinskog, biskupa Jurja iz Topuskog, Ivana Bonifacija Pavletića, Matije Ivšića, Slave Striegla i drugih. „Bogu smo zahvalni za sve te ljude i njihove darove. Svi oni koji dobro čine, od Boga su i oni koji doprinose boljitku svoga kraja, svoje zajednice i svoga naroda sigurno imaju poslanje koje im je Bog dao. To je jedan talent kojega oni nisu skrivali, kao što je imao i Stipica Radić, koji se toliko puta našao u zatvoru zbog toga jer nije želio gledati nepravdu, jer se borio za svoj narod, jer je bio spreman i trpjeti. Molimo da to bogatstvo dobrih ljudi, koji su spremni žrtvovati se i koji su ljudi pravih vizija, imaju proročke poglede na budućnost i na svijet, ne nedostaje ni u vremenu koje dolazi. Da bude hrabrih i plemenitih ljudi poput Zrinski, Tome Bakača i bana Jelačića, koji svi nisu odavde, ali ovdje su djelovali i postali slavni. Imamo i iz današnjeg vremena ljude kao što je Predrag Matanović i mnoge druge koji su se borili i dali živote za ovu našu domovinu, pa su to i nama primjeri da budemo hrabri i da kao sveti apostoli i mi činimo dobro i ono što je Božja volja“, poručio je biskup te na kraju zaključio kako je to istina koju ne smijemo nikada zanijekati.
Misnom slavlju prethodilo je polaganje vijenaca na spomenik s poprsjem braće u rodnom im Desnom Trebarjevu, te zajednička molitva koju je predvodio župnik Šimunović.
