Dan posvećenog života u Porečkoj i Pulskoj biskupiji proslavljen je u subotu, 1. veljače 2025. u Puli. Susret osoba Bogu posvećena života započeo je razmišljanjem fra Diega Deklića na aktualnu temu jubilejskog hoda: Kršćanska krepost nade u životu posvećenih osoba.
U svojem razmišljanju, u kontekstu Jubileja koji je prema riječima pape Franje prilika za oživljavanje nade, fra Diego je usporedio ljudsku nadu i kršćansku krepost nade. Iako se na prvi pogled čini da su identične, ove dvije nade se razlikuju prema svome izvoru. Izvor prve nade je čovjek i njegove mogućnosti, a izvor druge je sam Bog. Nada u Boga ne razočarava, dok ljudska nada razočarava te sav ljudski napredak, sva znanja i ljudska umijeća ne mogu zagarantirati onaj nutarnji mir srca koji čovjeku može dati jedino Bog.
Nadalje, na temelju biblijskih tekstova i Katekizama Katoličke Crkve, fra Diego je istaknuo važne činjenice za oživljavanje kreposti nade u ovo naše vrijeme. Naše vrijeme je vrijeme koje se može po mnogočemu okarakterizirati kao vrijeme beznađa, vrijeme u kojem sve više ljudi gubi osjećaj za nadu. Dobiva se dojam kako je poljuljana nada i u samoj Crkvi. No, kršćanska nada nas nosi u najtežim trenucima pa i onda kad nam se čini da nema više razloga za nadu. Ona je dar Duha Svetoga i čvrsto povjerenje u Božju vjernost i njegovu ljubav. Kršćanska nada ne počiva na ljudskom predviđanju, sigurnostima, na našim sposobnostima nego na Božjim obećanjima koja su ispunjena u Isusu Kristu.
U kontekstu rečenoga, fra Diego je naglasio sjećanje. Biblijsko sjećanje je uvijek u uskoj vezi s Bogom i njegovim obećanjima te njegovim ostvarenim djelima koja se događaju nakon njegovih obećanja. Većina biblijskih tekstova odnosi se na spomen primljenih Božjih dobročinstava. Zato valja zadržati spomen na ono što je Bog u povijesti činio kako bismo bili sposobni nadati se da onaj isti Bog, koji je pokazao u prošlosti svoju ljubav i svoju vjernost, neće biti ništa drugačiji u svojoj budućnosti. Knjiga Ponovljenog zakona upozorava Izraelce da se čuvaju zaborava na Gospodina koji ih je izveo iz Egipta (usp. Pnz 5). Krepost nade, dakle, odgovara težnji za srećom što ju je Bog stavio u srce svakoga čovjeka. Nada čuva od malodušja i podržava u svim časovima napuštenosti. Kršćanska nada širi srce u iščekivanju vječnog blaženstva (usp. KKC 1818). Takva nada jest temelj vjere kako to ističe poslanica Hebrejima (usp. Heb 10,23).
Isus pripisuje Duhu Svetom ulogu po kojoj će apostole upućivati u svu istinu i dozivati im u pamet sve što je on za života govorio i činio. Istaknuvši kako tijekom našeg života i mi, otvoreni Duhu Božjem, učimo i iskustveno doživljavamo Isusa, fra Diego je rekao kako način života kršćanske zajednice, jedne redovničke zajednice, jest upravo Isusov život i Isusovo djelo koje svaki kršćanin nastoji utjeloviti. Spomen na Isusov život u liturgiji se stalno aktualizira i mi u njemu možemo sada crpsti plodove. A euharistija nas, sakramentalnim uprisutnjenjem, dovodi u izravan dodir s Isusovim životom, njegovom mukom, smrću i uskrsnućem kako bi mogli biti dionici plodova spasenja.
Fra Diego se nadalje osvrnuo na još jednu činjenicu koja je važna kada je riječ o kršćanskoj nadi, a to je duhovno siromaštvo i nada. Rekavši kako se ne možemo istinski nadati ako nismo siromašni srcem, fra Diego je istaknuo kako bogatstva na koja smo navezani, ljudska osiguranja i oslonci u koje se uzdamo jesu zaprjeka življenja kršćanske nade. „Sve dok čovjek može računati na sebe, dok gradi svoju sigurnost u sebi ne može se do kraja kršćanski nadati jer nada je oslanjanje samo na Boga. Čak i na duhovnom području često možemo biti u napasti tražiti to bogatstvo. Htjeli bismo biti sigurni u sebe, imati obilne zalihe milosti, kreposti, spoznaja mudrosti na koje se možemo osloniti onda kada nam treba. No, nije moguće stvarati zalihe milosti. Njih treba ponizno primati iz dana u dan“ rekao je fra Diego i dodao: „Zato Bog u božanskoj pedagogiji ponekad dopušta da budemo osiromašeni, da izgubimo nešto u što smo bili sigurni pa čak i da duboko padnemo kako bismo se naučili oslanjati samo na njega i na njegovo milosrđe.“
Na kraju izlaganja fra Diego je rekao kako izazovi s kojima se susrećemo u našem desetljeću mogu Bogu posvećenim osobama biti milosni te mogu predstavljati priliku za obnovu vjere i predanja. „Nada je krepost koja omogućava da se ne brinemo i ne obeshrabrimo zbog svojih slabosti i svoje bijede nego da prihvatimo svoje siromaštvo i da živimo u nekoj vrsti stalne nesigurnosti. Živjeti bez zadovoljavajućeg ljudskog oslonca u sebi ili izvan sebe, a istodobno s neograničenim povjerenjem u Božju vjernost i dobrotu srž je redovničkog siromaštva“ – podsjetio je fra Diego.
Razmišljanje o važnosti kreposti nade za redovnički život fra Diego je zaključio riječima enciklike Spe salvi i to citatom koji je nazvao malom definicijom posvećenog života: „Zahvaljujući nadi možemo se lakše nositi sa sadašnjošću. Sadašnji trenutak, ma koliko težak bio, može se živjeti i prihvatiti ako vodi ka nekom cilju, ako u taj cilj možemo biti sigurni te ako je cilj toliko velik da opravdava trud koji je uložen u prijeđeni put“ (SS, br. 1).
Nakon izlaganja prisutni su sudjelovali u kratkoj raspravi te imali mogućnost pristupiti sakramentu pomirenja. Vrhunac susreta dana Bogu posvećenih osoba bilo je euharistijsko slavlje kojem je prethodila I. Večernja blagdana Svijećnice.
Euharistijsko slavlje predvodio je prečasni Rikardo Lekaj, generalni vikar. Na početku homilije prečasni Lekaj ukazao je na važnost Dana posvećenog života koji je sveti papa Ivan Pavao II. proglasio 1997. te je čestitao redovnicama i redovnicima njihov dan.
Tumačeći misna čitanja blagdana Prikazanja Gospodinova, propovjednik se osvrnuo na trenutak susreta Isusa Krista sa svojim narodom, odnosno trenutak u kojem su proročica Ana i starac Šimun prepoznali u Isusu Boga, onoga koji je Svjetlo svijeta i Spasitelj ljudi. Njih dvoje, koji su iščekivali utjehu Izraelovu i otkupljenje Jeruzalema, predstavljaju sve one koji su čeznuli za dolaskom Mesije, za dolaskom Boga koji spašava svoj narod. „No, da bismo prepoznali Boga, Svjetlo koje rasvjetljuje tamu svijeta, potrebno se pripremati za susret upravo onako kao što su se pripremali Ana i Šimun. A kako su se pripremali?“ – zapitao se propovjednik. Odgovor je jednostavan: postom i molitvom! Stoga je pozvao redovnice i redovnike da danonoćno, poput proročice Ane, prepoznavaju to svjetlo u sv. Misi, sakramentu ispovijedi i molitvi Časoslova. „Blagdan Prikazanja Gospodinova svima nama, a osobito Bogu posvećenim osobama, nudi priliku za razmišljanje o poslanju koje je Bog povjerio svakome od nas“ – rekao je propovjednik.
„Što nam je činiti u svijetu u kojem živimo? Odgovor nam nudi primjer proročice Ane i starca Šimuna: biti Kristov svjedok! Oni su prepoznali Isusa i o njemu drugima govorili, svjedočili drugima. Danas kad obnavljate svoje zavjete, na Dan posvećenog života, prilika je da se otvorimo Kristovoj prisutnosti i njegovoj svjetlosti koja rasvjetljuje tamu našega života i ohrabruje nas da, poput proročice Ane i starca Šimuna, svjedočimo Kristovu ljubav“ – zaključio je prečasni Lekaj.
