‘Kad su funkcije sve što postoji’, rekao je otac Joseph Ratzinger 1973., ‘čovjek također nije ništa više od funkcije.’
Tema ovogodišnjeg Svjetskog dana mira je “Umjetna inteligencija i mir,” zadubio se u “hitna pitanja” i “posljedice” digitalnih tehnologija koje neprestano napreduju. Ovo je, naravno, pravodobna tema, budući da je AI sada naizgled posvuda. Papina poruka nastavila se kratkim istraživanjem “tehnologije budućnosti: strojeva koji ‘uče’ sami.” Dokument predlaže ograničenje “tehnokratske paradigme”. Kaže:
Ljudska bića su, po definiciji, smrtna; predlažući prevladavanje svake granice pomoću tehnologije, u opsesivnoj želji da sve kontroliramo, riskiramo gubitak kontrole nad sobom; u potrazi za apsolutnom slobodom, riskiramo upasti u spiralu ‘tehnološke diktature’.
Tehnološka diktatura — vrsta fraze koju bi Joseph Ratzinger/Benedict XVI. mogli upotrijebiti da su suočeni sa stvarnošću sveprisutne umjetne inteligencije.
No, zapravo, pokojni prorok iz Bavarske jeste predvidio uspon digitalne sfere – i njezinu prijetnju da će nadjačati svoje ljudske izumitelje – prije više od 50 godina.
U proljeće 1973. otac Ratzinger održao je korizmene propovijedi u crkvi sv. Emmerama u Regensburgu. Oni su kasnije prikupljeni i objavljeni u svesku Ignatius Pressa, Bog Isusa Krista: Razmišljanja o Trojedinom Bogu.
Prije nego što citiram relevantne odlomke iz propovijedi pod naslovom “Bog ima imena”, čini mi se da je srž etičkog pitanja s umjetnom inteligencijom metafizička: nije li nerazumno pitati se, na primjer, gdje je Bog u svemu tome ? Što dalje napredujemo u automatizaciji, to više impersonalizma slijedi – vidjeli smo to u pomaku s odnosa s klijentima od osobe do osobe u svakodnevnom životu. U sve široj digitalnoj revoluciji koja je transformirala svaki aspekt života, pitanje postaje oštro egzistencijalno: ako je Bog predstavljen u ljudskom licu Isusa, gdje je Bog u carstvu beskrajnog niza brojeva koji čine digitalnu sferu?
Ovdje možemo tražiti smjernice u mudrosti predviđanja budućeg rimskog biskupa.
Zanimljivo, otac Ratzinger primjećuje da mu je sljedeću usporedbu imena i brojeva predložio student. Učitelj, nadahnut uvidom učenika, oslanja se na Izlazak kao svoj povijesni okvir, kada Bog govori Mojsiju: ”Ja sam koji jesam” (Izl 3,14). A da bi Mojsije to primio, morao se potruditi, “s onu stranu pustinje,” do “Božje gore Horeb” (3,1). “Nema iskustva s Bogom osim ako se ne napusti posao svakodnevnog života i prihvati suočavanje sa snagom samoće”, primijetio je Ratzinger. To je temeljni sukob s kršćanskim življenjem i maršem moderne.
Drugim riječima, opet bismo se mogli pozvati na profesora Ratzingera: “Svijet vam nudi utjehu, ali vi niste stvoreni za utjehu. Stvoren si za veličinu.”
Dakle, Bog je Mojsiju otkrio svoje ime – ne broj, ne nejasnu eteričnu prisutnost ili neku ravnodušnu sveprisutnu stvar.
Ratzinger zatim prelazi na citiranje Evanđelja po svetom Ivanu, kada se “ime Božje” spominje četiri puta u 17. poglavlju, “postavljeno unutar okvira Isusova svjedočanstva o njegovoj vlastitoj misiji, koja se sastoji u obznanjivanju imena ljudima od Boga.” Isus je, dakle, novi Mojsije, ispunjavajući ono što je bilo pomalo apstraktno i nepotpuno u Izlasku 3.
“Što onda znači ‘ime Božje’?” – pita Ratzinger. “Možda je najlakše shvatiti što to podrazumijeva ako pogledamo njegovu suprotnost.”
Ivanovo Otkrivenje govori o Božjem protivniku, ‘zvijeri’. Ova zvijer, sila suprotstavljena Bogu, nema ime, već broj. Vidjelica nam kaže: ‘Njegov je broj šest stotina šezdeset i šest’ (13:18). To je broj, i čini ljude brojevima. Mi koji smo proživjeli svijet koncentracijskih logora znamo što to znači. Teror tog svijeta je ukorijenjen u činjenici da on briše ljudska lica. Briše njihovu povijest. To čovjeka čini brojem, izmjenjivim kotačićem u jednom velikom stroju. On je njegova funkcija – ništa više.
Ovo je zastrašujuća slika, posebno kada se govori o užasima koncentracijskih logora, kada su nacisti ljude smatrali neljudima. Ovi nevini zatvorenici tako su imali samo brojeve – brojeve žigosane na rukama poput tovarnih životinja.
Jer kad su funkcije sve što postoji, čovjek također nije ništa više od funkcije. Strojevi koje je sam konstruirao sada mu nameću vlastiti zakon: on mora biti čitljiv za računalo, a to se može postići samo kada se on prevede u brojeve. Sve ostalo u čovjeku postaje nebitno. Sve što nije funkcija je — ništa. Zvijer je broj, a ljude čini brojevima.
“On mora biti čitljiv za računalo, a to se može postići samo kada se prevede u brojeve.” Što to znači? Dok je naše tehno-društvo naizgled u službi čovječanstva, znanstveno-fantastični romani i filmovi odavno upozoravaju kako takva tehnologija postaje gospodar nad svojim tvorcima. Ali ovdje budući papa ide i korak dalje: ne samo da čovječanstvo u konačnici postaje ubačeno u bazu podataka računala, nego je čovječanstvo također lišeno svoje osobnosti radi hranjenja digitalne zvijeri. Umjetna inteligencija apsorbira ono što znači biti čovjek radi ljudske pogodnosti, ali nedostaje joj složenost ljudskih emocija, ljudske želje, onoga što čovječanstvo čini tako nesavršenim — tako smrtnim. I, kao i uvijek s Josephom Ratzingerom, on nas izvlači. nadolazeće praznine tame i ništavila:
Ali Bog ima ime i Bog nas zove našim imenom. On je Osoba i traži osobu. On ima lice i traži naše lice. On ima srce i traži naše srce. Za njega mi nismo neka funkcija u “svjetskoj mašineriji”. Naprotiv, njegovi su upravo oni koji nemaju nikakvu funkciju.
Dok se umjetna inteligencija nastavlja zalagati za normalnost i kao gotovo neizbježan dio naših života, ova meditacija Josepha Ratzingera postavlja pitanje: Ako će umjetna inteligencija poboljšati društvo, kako će utjecati na siromašne i marginalizirane, usamljene i napuštene? I pravi prorok kakav jest, Ratzinger završava svoju propovijed “Bog ima imena” citirajući sv.
I kada vidim toliku svoju braću u siromaštvu i svoje bližnje kako pate preko svojih snaga, pritisnute umom ili tijelom tolikim brigama, i ne mogu im pomoći, to me izaziva krajnju tugu. Ali ja se uzdam u Krista koji poznaje moje srce.
Teolog koji će kasnije zaokupiti srca vjernika u svojoj aktivnoj i umirovljenoj službi pastira sveopće Crkve bio je potpuno svjestan oluje relativizma koja nas je sve zahvatila. Ovdje nas on smiruje, držeći pogled uperen u ime, a ne u broj. Ime Božje, osoba Isusa Krista.
