Kad je Isus uzašao na nebo, poslao je Duha Svetoga svojim sljedbenicima da im da božanski život Trojstva. Zašto im je onda dao i obrok kruha i vina da postignu vječni život?
Evanđelje (Pročitaj Iv 6,51-58)
Čitanja uskršnjeg lekcionara provela su nas kroz Kristovo uskrsnuće, uzašašće i silazak Duha Svetoga. Prošle nedjelje slavili smo Presveto Trojstvo, jer smo iz cijele te povijesti shvatili da je Bog Otac, Sin i Duh Sveti; od početka su sve tri osobe s ljubavlju radile na tome da nas vrate u život za koji smo stvoreni. Mogli bismo, dakle, zaključiti da je povijest sada liturgijski dovršena. Ipak, danas nas Crkva poziva na drugu svetkovinu. U našim čitanjima razmišljamo o otajstvu Presvetog Tijela i Krvi Gospodinove u Euharistiji. Ovaj objed postavlja pitanje: Ako sada imamo Duha Svetoga da stavi Božji život u nas, zašto trebamo “jesti Tijelo” i “piti Krv” Kristovu? Što to postiže, a dar Duha Svetoga ne?
Naše čitanje evanđelja počinje sredinom dugog razgovora koji je Isus vodio s ljudima koji su ga pronašli nakon što je čudesno nahranio pet tisuća (Iv 6,25-50). Tražili su još kruha, ali je Isus iskoristio njihovu tjelesnu glad da usmjeri njihove misli na drugu vrstu kruha: „Jer kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu“ (Iv 6,33). . Djelovalo je: “Rekoše mu: ‘Gospodine, daj nam uvijek ovoga kruha’” (Iv 6,34).
Vidjevši da su zainteresirani, Isus je objasnio da je On kruh života i pozvao je Židove da vjeruju u njega. U ovom dijelu rasprave Isus je upotrijebio slike kruha i pića metaforički: “tko dolazi k meni, neće ogladnjeti, niti tko vjeruje u mene, neće ožednjeti” (Iv 6,35). Kad su Židovi počeli mrmljati na sugestiju da je Isus kruh s neba (“Nije li ovo Isus, sin Josipov, čijeg oca i majku poznajemo?”), On je ponovno naglasio da je vjerovanje u Njega izvor vječnog života : “Zaista, zaista, kažem vam, tko vjeruje, ima život vječni” (Iv 6,47).
Da je razgovor tu stao, zaključili bismo da je vjerovati u Isusa sve što je potrebno za dobivanje vječnog života. Kao što znamo iz povijesti, Isus je na Pedesetnicu poslao Duha Svetoga svima onima koji su povjerovali u njega. On je u njih usadio Božji život. Bili su predodređeni za nebo. Što je više bilo potrebno? Ono “više” dolazi u sljedećem dijelu razgovora, koji sada preuzimamo: “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao; tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke; i kruh koji ću ja dati moje je tijelo za život svijeta.” Ova hrabra izjava izazvala je raspravu: “Kako nam ovaj čovjek može dati svoje tijelo za jelo?”
Primijetite da nema objašnjenja. Isus jednostavno ponavlja, sa sve većim naglaskom: “Tko god jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni.” Ovo je doista zbunilo Njegove slušatelje, i, kao što je navedeno u stihovima koji nisu u današnjem čitanju, mnogi Njegovi sljedbenici su ga napustili zbog toga. Čak je i Dvanaestorici bilo teško to apsorbirati. U židovskom zakonu postojala je stroga zabrana pijenja krvi životinja (vidi Post 9:4; Lev 17:10-13; Pnz 12:16). Takvo sudjelovanje u životu životinje, čineći čovjeka “jednim” sa životinjom, bilo je ispod dostojanstva stvorenja stvorenih na sliku i priliku Božju. Nitko nije ni pomislio piti ljudsku krv!
Možemo razumjeti koliko su Isusove riječi bile nepoželjne onima koji su ih prvi čuli. Ostati s Njim zahtijeva ono o čemu je Isus govorio ranije u razgovoru – vjerovanje. Njegova čudesna djela i njegovo autoritativno učenje potaknuli su mnoge da povjeruju u njega. Ta bi ih vjera morala održati dok probavljaju ovu “tešku izreku”. Morali bi odložiti osudu i jednostavno razmisliti o ovim riječima. Na kraju bi, naravno, Isus objasnio. Na Posljednjoj večeri apostoli su saznali da im Isus ostavlja spomen-žrtvu kao središte života Njegove Crkve. Kruh i vino Stare Pashe pretvoreni su u jelo Novoga Saveza, Euharistiju. Oni će postati Tijelo i Krv Njegovog proslavljenog čovještva. Tako bi se ispunio Njegov poziv da “jedete moje tijelo” i “pijete moju krv”. Vjerovanje bi dovelo do jedenja.
Međutim, još uvijek se možemo pitati zašto je Božji plan za Njegov narod uključivao ne samo dar Duha Svetoga nego i slavlje Euharistije. Kako se ovaj čin blagovanja Isusa u elementima kruha i vina razlikuje od primanja Njega u naša srca po Duhu Svetom? Ostala literatura može vam pomoći odgovoriti na ovo pitanje.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, hvala Ti što si ostao s nama kao Kruh i Vino, da jedemo i pijemo i živimo zauvijek.
Prvo čitanje (Pročitaj Dt 8,2-3; 14b-16a)
U ovom čitanju, izraelski narod je pred ulaskom u Obećanu zemlju nakon svog dugog boravka u pustinji s Mojsijem, koji je bio dulji nego što je potrebno zbog njihove neposlušnosti i nedostatka vjere u Boga. Sada, nakon četrdeset godina, bili su spremni. U Ponovljenom zakonu Mojsije drži narodu tri dugačke propovijedi, podsjećajući ih na ono što su prošli i upozoravajući ih na ono što ih čeka.
Naše čitanje sadrži jednu od velikih tema Mojsijevog oproštajnog poticaja: “Ne zaboravi Jahvu, Boga svoga.” Mogli bismo se zapitati kako su ti ljudi ikada mogli “zaboraviti” GOSPODA, nakon svega što je učinio za njih. Ipak, uvijek iznova, Mojsije potiče Izrael: “Sjeti se Jahve, Boga svoga” (Pnz 8,18). Znao je da ulaze u zemlju kojom teče med i mlijeko; život bi tamo bio mnogo lakši nego što je bio u pustinji. Već je bio svjedok njihovog kratkog pamćenja. Nikad nije želio da zaborave da njihovi životi u Obećanoj zemlji u potpunosti ovise o Božjoj ljubavi prema njima. Kao dokaz te ljubavi, Mojsije je podsjetio ljude da ih je Bog pustio “da budu mučeni glađu, a zatim vas je hranio manom, da vam pokaže da se ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božja usta.” Ljudi su se bojali gladi kad su prvi put napuštali Egipat, ali Bog je poslao manu da jedu svaki dan. Međutim, to nije bila samo opskrba hranom. Bog im je rekao da sakupe samo jedan dan mane odjednom. Nije smjelo biti gomilanja zaliha. Sve što je više od jednog dana vrijedno mane je istrunulo, što je spriječilo gomilanje. Ovaj kruh s neba naučio je Izrael lekciju: bili su tijelo i duša. Trebao im je kruh za tijelo, ali i vjera za dušu. Morali bi živjeti dan po dan, skupljajući samo dovoljno mane za jedan dan i vjerujući da će Bog sutra ponovno osigurati ono što im je potrebno. Svaki dan, tijekom četrdeset godina, morali su se pouzdati u Boga za svoj svagdašnji kruh (povijesni prethodnik zamolbe da nam “kruh naš svagdanji daj danas” u molitvi Gospodnjoj). Zato je Mojsije rekao da je mana podučila ljude duhovnoj lekciji. Potreban nam je tjelesni i duhovni kruh da stvarno živimo kao Božji narod, jer to jesmo (i uvijek ćemo biti) tijelo i duša.
Kad to shvatimo, na putu smo da shvatimo zašto nam je Isus dao euharistijski kruh i vino. Prisutnost Duha Svetoga u našim životima je stvarna, ali nevidljiva, nije dostupna osjetilima. On je Duh; mi smo duh i tijelo. Bogoslužje Izraela uvijek je uključivalo tijelo i dušu – nevidljivo, nevidljivo djelovanje u srcu i vidljivo djelovanje u tijelu. Štovanje Novog saveza nastavlja držati tijelo i dušu zajedno. Ništa to ne čini jasnijim od Euharistije! Kruh i vino postaju Tijelo i Krv; unosimo ih u vlastito tijelo činom jedenja, najosnovnije tjelesne funkcije (bez jedenja, nema života). Baš kao što je pashalni objed trebao pomoći ljudima sa slabim pamćenjem da se sjete što je Bog učinio za Izrael (i tako dovesti do bogoslužja), euharistijski objed pomaže nam da se prisjetimo što je Isus učinio za nas (“Ovo činite meni na spomen”) , te tako postaje naš ibadet. Duh Sveti stavlja u nas vlastiti život Božji, nevidljivo i duhovno; jedenje Isusa u elementima obroka daje nam fizičko (naše tijelo i krv) zajedništvo s Isusom (Njegovim tijelom i krvlju). Kakav dar!
Nije ni čudo što je Isus rekao svojim sljedbenicima, u našem evanđelju, da vjeruju (nevidljivo, duhovno) i da jedu (vidljivo, tjelesno). Vjerujemo, a zatim se klanjamo, iako Isus tada nije objasnio da jelo i piće znači ibadet. Kasnije, na Posljednjoj večeri, uspostavio je obrok od nadnaravne hrane i pića kao naš spomen-čin štovanja u Crkvi. U našem drugom čitanju sveti Pavao pomoći će nam da više razmišljamo o ovom otajstvenom i blagoslovljenom obroku.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, znam da si ti mana za moj put kući u Nebo; molim te ojačaj tu milost u meni danas.
Psalam (Pročitajte Ps 147:12-15, 19-20)
Psalmist potiče Jeruzalem da slavi GOSPODA zbog brige pune ljubavi koju je uvijek iskazivao svom narodu. U jedan je stih posebno utkana proročka radost, a na današnji dan ga možemo pjevati s posebnim žarom: “Mir je dao tvojim granicama; najboljom pšenicom On vas ispunjava” (stihovi 14). “Najbolje od pšenice” je “kruh nebeski”, Isus. Božji dar Crkvi, novi Izrael, jedinstven je dar. Mogli bismo reći zajedno s psalmistom: “Nijednom drugom narodu nije tako učinio” (stih 20). Dok razmišljamo o ovom velikom daru u našim današnjim čitanjima, poslušajmo psalmistov poziv “Hvali Gospoda, Jeruzaleme!”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj 1 Kor 10,16-17)
Kontekst ovog čitanja (pročitaj 1 Kor 10,14-21) pomaže nam shvatiti da je Euharistija bogoslužni čin Crkve i da je žrtva. Sveti Pavao upozorava svoje čitatelje u Korintu (zloglasnom poganskom gradu u kojem je propovijedao Evanđelje i obratio mnoge) da ne nastave obožavati oltare poganskih idola. Može nas iznenaditi da je novoobraćenicima bilo potrebno ovo upozorenje, ali u politeističkim kulturama grčko-rimskog svijeta ljudi su obožavali mnogo različitih idola u isto vrijeme. Sveti Pavao kaže da ispijanje “čaše blagoslova” (euharistijsko vino) i lomljenje kruha daje vjerniku “sudioništvo” ili “zajedništvo” u Tijelu i Krvi Kristovoj. Ovo je iznimno jasan opis onoga što se događa tijekom euharistijskog blagovanja. Daleko od toga da su kruh i vino samo simboli nečega što se dogodilo ili je istina, sami elementi uzrok pričest. Iz tog razloga, kaže dalje sveti Pavao, treba se kloniti štovanja na žrtvenicima idola, jer svako jelo ili piće koje se događa na tim žrtvenicima čini štovatelja “partnerom” s demonima. Naravno, nema pravih “bogova”. Sveti Pavao smatra demone izvorom štovanja idola. Kako bi dalje istaknuo svoje mišljenje o zajedništvu koje se odvija na oltarima, sveti Pavao se poziva na izraelske oltare: “Nisu li oni koji jedu žrtve žrtvenici sudionici?” (1 Kor 14,18) Žrtve, ili prinosi, leže u srcu izraelskog bogoslužja. U žrtvi “mira” ili “zahvale”, štovatelj i svećenik jeli su obrok od dijela žrtvovane životinje. Jesti obrok na Božjem oltaru značilo je zahvaljivati za neko Božje djelovanje u korist štovatelja; izražavala je “mir” ili “zajedništvo” između Boga i štovatelja. U euharistiji se naš zahvalni prinos kruha i vina na otajstven način pridružuje onom prinosu koji je prinio Krist na križu (Bog nije vezan vremenom kao mi). Zatim jedemo ovaj žrtveni obrok (kao što su Židovi činili na svojim oltarima) i imamo zajednicu s Bogom. Ono što je štovanje Izraela nagovijestilo, ispunjava štovanje Novoga saveza.
Ova poslanica, napisana oko 56. godine, pokazuje nam da je od samog početka života Crkve stvarna Isusova prisutnost u euharistijskoj žrtvi bila ustaljeno vjerovanje i praksa. Sveti Pavao ističe još jednu važnu točku u ovim stihovima. Euharistija je znak i izvor jedinstva u Crkvi: „Budući da je kruh na e, mi, iako nas je mnogo, jedno smo tijelo, jer svi blagujemo od jednoga kruha.” To nam pomaže shvatiti da je naše jedinstvo u Crkvi i organsko i vidljivo. Naše jedenje daje nam “sudioništvo” u Kristu – svi činimo isto djelovanje (vidljivo jedinstvo) i “hrana” u nama pridružuje nas Kristu (organsko jedinstvo). Dakle, naše javno bogoslužje je prilika da se uspostavi i izrazi naše jedinstvo. Naš život s Bogom ne može biti samo privatan i individualan (“Isus i ja”). Crkva je od samog početka euharistijski prinos učinila središtem našeg bogoslužja, obnavljajući naše jedinstvo s Bogom i čovjekom, vidljivo i nevidljivo, tijelom i dušom. Blagoslovljeno Presveto Tijelo i Krv Kristova!
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, jedva mogu pojmiti sve što nam daješ u svom Presvetom Tijelu i Krvi. Pomozi mi da se oduprem rastresenosti, mlakosti i sumnji kad Te primam na oltar.
