Kardinal Pietro Parolin, državni tajnik Svete Stolice sudjelovao je 24. travnja na predstavljanju knjige Ignazia Ingraa, dopisnika Tg1, “Pet pitanja koja uznemiravaju Crkvu”, prenosi IKA pozivajući se na Vatican News.
Što će biti s reformama koje je Papa poduzeo? Ti “procesi” o evangelizaciji, o ulozi žena i laika, ali i drugih, oni započeti ili oni u tijeku, zauzimaju li prostore, kako je to već rekao Ivan XXIII., ili potiču na razmišljanja, pitanja i nadasve traže li se odgovori za Crkvu i današnji svijet? Jedno je od pitanja od “Pet pitanja koja uznemiravaju Crkvu”, kako stoji u naslovu knjige novinara Ignazia Ingraa, vatikanskog dopisnika za Tg1, u izdanju San Paola. Knjiga je predstavljena 24. travnja u prostorima Ministarstva kulture. Knjiga sa širokim pogledima i aspektima koji sežu od vijesti i aktualnosti sveopće Crkve – imenovanja u Kuriji ili širenja pentekostnih crkava u Latinskoj Americi – do učiteljstva pape Franje i dokumenata Svete Stolice. Posljednje, ali ne i najmanje važno pitanje je Fiducia Supplicans.
Stoga se kardinal Parolin usredotočio na svako od pitanja koje knjiga postavlja, počevši od posljednjeg, onog o procesima koji su započeti u ovih jedanaest godina pontifikata pape Franje: “Što će biti s reformama koje poduzima Papa Franjo?”. Ovom pitanju, rekao je Kardinal, sjedeći za govorničkim stolom s ministrom kulture Gennarom Sangiulianom, “dodajemo ono što za neke zvuči kao prijetnja, za druge kao iluzija: postoji li rizik od preokreta?”
Kako bi pokušao dati odgovor, Kardinal se potom oslonio na riječi Jakovljeve poslanice: “Strpite se, dakle, braćo, do dolaska Gospodinova…” Kako je nastavio Kardinal, “ovdje će razlučivanje, koje nije samo intuicija nego i plod stalne molitve u Duhu, onima koji znaju biti strpljivi u produljenom vremenu pokazati kako postupiti i što institucionalizirati. Upravo zato što je to djelovanje Duha, ne može doći do preokreta.”
Dakle, govorimo o “nepovratnim procesima”, kako je sam Ingrao rekao u svom uvodu, koji bi trebali odgovarati “pastoralnom odgovoru” koji je “važan i nužan, ali nije dovoljan” jer je “potreban etički i moralni odgovor”. Kardinal Parolin se nadovezao i na te autorove riječi, podsjećajući i na poznati latinski izraz “Ecclesia semper reformanda“: to znači, objasnio je Kardinal, da “Crkvu treba uvijek vraćati u njezin pravi oblik”. Lumen Gentium piše: “Dok Krist nije poznavao grijeha”, Crkva “koja obuhvaća grešnike potrebna je čišćenja, neprestano kroči putem pokore i obnove”.
U svom govoru Kardinal se potom osvrnuo na glagol sadržan u naslovu Ingraove knjige, “uznemiravati”: “Pogodilo me”, rekao je, jer “čini se da poziva čitatelja da lista tekst s onom sviješću i razboritošću koju možemo usporediti s pripovijesti o događaju uznemirenja i straha koju nalazimo u Evanđelju po Mateju” u događaju s lađom u oluji. “Svako putovanje, pa i ono povijesno, je kušnja”, rekao je Kardinal, a “teškoće se ne mogu čitati samo kao uznemirenost, ne samo kao opasnost, nego i kao prilike”; to je “dio Božje mudre pedagogije kojom nas On odgaja, čini zrelim i naprednim”.
Kardinal se osvrnuo i na Evangelii Gaudium, programski dokument pontifikata Jorgea Maria Bergoglia, kao odgovor na jedno od pet pitanja u knjizi: “Kamo je stigla Crkva na izlasku? Koliko je Crkva, unatoč svojim naporima, daleko od današnje stvarnosti?” Kardinal Parolin je dodao daljnje pitanje: “Što se dogodilo s tom radošću ponovnog otkrivanja Evanđelja? Veliki rizik današnjeg svijeta je individualistička tuga”, rekao je.
Kardinal Parolin je potom analizirao pet pitanja, jedno po jedno. Prvo, prije svega: “slika o mladima”, uvijek je u ravnoteži između “istraživača” ili “isturenih postaja društva ometenih društvenim mrežama”. Govoreći o mladima s ekološkom i socijalnom osjetljivošću, “s dubokom pozornošću na vrijeme i izazove pontifikata”, čiji se pravi osjećaji i sposobnost sanjanja moraju “ponovno probuditi”, prije svega u Latinskoj Americi pentekostnih crkava, Kardinal je prikazao različita mišljenja o ovom fenomenu: između onih koji govore o posljedici ekonomske potpore SAD-a “kako bi se suprotstavili marksističkom zanosu potaknutom teologijom oslobođenja” i onih koji umjesto toga shvaćaju paradoks: “Crkva je odabrala siromahe, a siromasi su odabrali pentekostalce”. Umjesto toga, Parolin je želio ponoviti ono što su Benedikt XVI. i Franjo mnogo puta izjavili: “Crkva ne raste kroz prozelitizam nego kroz privlačnost”.
Vrlo je aktualno i treće pitanje o otvorenosti prema laicima i ženama: “Je li to stvarno ili samo fasada?”, pita se Ingrao u knjizi. A Parolin je odgovorio riječima knjige koje podsjećaju na iskustva žena koje imaju privilegirano mjesto za papu Franju i koje su ispričane “filigranski u usporedbi s onim što je navedeno u postsinodalnoj pobudnici Querida Amazonia“. Žene daju doprinos Crkvi “na svoj način, produžujući nježnost Marije, Majke”. Žene koje su jedna od tema u središtu Sinode o sinodalnosti čija je druga faza u pripremi: “Težište je stavljeno na odnos između Sinode sveopće Crkve te pitanja i očekivanja koja proizlaze iz sinodalnih putova koje poduzimaju pojedine mjesne Crkve”.
“Antropološke žurnosti” koje otvaraju četvrto pitanje o početku i kraju života, granicama medicine i rodnim pitanjima. “Teme su to koje zahtijevaju puno promišljanja”, rekao je Kardinal i dodaje, citirajući autora, “potrebno je poduzimati korake s apsolutnom razboritošću”. “Ne radi se o traženju odgovora koji su više ili manje u koraku s vremenom ili usklađeni u obranu prevoditeljskog morala. Umjesto toga, radi se o pomoći sazrijevanju novog humanizma koji, ukorijenjen u kršćanskom personalizmu, može odgovoriti na pitanja današnjice.”
Da bismo došli do “moralnog odgovora”, ponovio je Ingrao, potrebno nam je “antropološko razmišljanje o tome što će današnji muškarci i žene postati”, prevladavajući tako prepreke koje dijele te umjesto toga možemo vidjeti što im je zajedničko. Sa svoje strane ministar Sangiuliano govorio je o važnosti svetosti Crkve koja je, rekao je, “preživjela sve jer odgovara na unutarnju potrebu čovjeka”, odgovara “na filozofsku potrebu vjerovanja u Boga: i Dostojevski i Heidegger dolaze do zaključka da nam samo Bog može pomoći da se spasimo”.
Na kraju, autor Ingrao zahvalio se Kardinalu Državnom tajniku na njegovoj stalnoj spremnosti da zastane i odgovori na pitanja novinara na svakom javnom događaju: gesta je to “velikog poštovanja prema našem radu”. Ali prije svega je to “duboka poruka izvan sadržaja: odgovor nježne riječi, riječi koja služi rastu drugih. U svijetu nasilnih riječi koje ranjavaju i dijele, Kardinalova je riječ Crkve koja se može činiti kao razoružana riječ”, a umjesto toga riječ je o snazi koja je i obilježje vatikanske diplomacije. Odnosno, snaga je to koja je “izgrađena na susretu s drugim”. (kta/rv)
