U novom broju glasila svetišta bl. Marije Propetog »Tebi Majko« objavljen je prilog o dvjema pokojnim redovnicama ženske redovničke Družbe Kćeri Milosrđa iz Blata na Korčuli, s. M. Ceciliji Jurin i s. M. Karitas Pirović u prigodi 20. i 35. godišnjice njihove smrti. Ove sestre su svojim životom dale svjedočanstvo ljubavi i brige za djecu, a zbog zaštite života židovske djece u Drugom svjetskom ratu dobile su priznanja Pravednik među narodima, koja su im uručena 1989. godine u Splitu. Uz dopuštenje uredništva glasila, prenosimo prilog s fotografijama.
O 20. i 35. godišnjici smrti s. Cecilije i s. Karitas
U siječnju 2025. godine, ove jubilarne godine, navršilo se 20 godina od smrti s. M. Cecilije Jurin (19. siječnja 2005.) i 35 godina od smrti s. M. Karitas Pirović (31. siječnja 1990.). Zašto nam je u ovoj godini važno spomenuti ove dvije sestre Družbe Kćeri Milosrđa Trećega samostanskog reda sv. Franje?
Njih je, između svih drugih sestara naše družbe, koje su djelovale u duhu družbine karizme milosrđa, Providnost odabrala za primateljice počasne titule Pravednika među narodima, a koju od 1963. godine dodjeljuje Memorijalni kompleks Holokausta Yad Vashem u Jeruzalemu. Ovu je instituciju 1953. godine osnovao izraelski parlament Knesset s nakanom »ovjekovječiti uspomenu na poginule Židove« i »ovjekovječiti uspomenu na one ne-Židove koji su riskirali svoj život spašavajući Židove«. Svaki pravednik dobiva posebno kovanu medalju i povelju te mu se dodjeljuje počasno izraelsko državljanstvo. Isprva je za svakog pravednika na Gori sjećanja bilo zasađeno jedno stablo, ali nakon što je ponestalo mjesta imena pravednika se upisuju na Zid časti u Vrtu pravednika u Yad Vashemu. Počasnu titulu Pravednik među narodima dodjeljuje se ljudima koji nisu Židovi, a tijekom Drugoga svjetskog rata riskirali su vlastiti život, slobodu i sigurnost za spas najmanje jednog Židova od smrti ili deportacije, i to bez ikakve materijalne naknade ili koristi.
Sve je to navedeno na internetskim stranicama Hrvatskoga spomenara gdje su navedena i imena 130 hrvatskih pravednika među narodima, a naše su sestre navedene pod brojem 20 i 21. Priznanje su dobile 26. listopada 1989. godine u Splitu, jer zbog bolesti i starosti nisu mogle putovati u Jeruzalem da im se tamo uruči. Titulu pravednika među narodima dobile su zbog dobra koje su učinile židovskoj djeci o kojoj su se skrbile i koju su skrivale, izlažući se opasnosti za vlastiti život. Spasile su naše sestre mnoge nevoljnike u ta zla vremena kad ljudski životi, a posebno pripadnika nekih naroda, nisu ništa vrijedili, dapače nagrađivalo se one koji su te ugrožene uništavali i zadavali im mnoge muke.
Jedan od takvih spašenika, izuzetno zahvalan i pošten čovjek, nije zaboravio Božja dobročinstva i dobrotu ovih naših dviju sestara. Albert Avraham Albahari, mali Bata, 2021. je u Haderi opisao svoje uspomene iz djetinjstva, od četvrte do četrnaeste godine, u malom zapisu »Mojih deset izgubljenih godina, i još ponešto… « A mnoge prizore, koji su mu se iz toga razdoblja urezali u sjećanje, od bijega pred bombardiranjem iz rodnoga Sarajeva do dolaska u zemlju svojih predaka, materijalizirao je u umjetničkim figurama.
Bio je potomak sefardskih Židova koji su se u Sarajevo doselili iz Španjolske. Rođen je 26. studenog 1937. godine. Početkom 1942. je dospio u Split, nakon što ga je teta uspjela izvesti iz logora u kojem mu je stradala majka s drugim članovima obitelji, a otac je već prije bio nestao. Poslije završetka rata, uz pomoć jednog rođaka partizana, dospio je u Sarajevo, a onda je preko židovske općine upućen u Izrael.
U zrelijoj se dobi počeo zanimati za svoje korijene u tadašnjoj državi Jugoslaviji i jedno je pismo uputio u Split. Nakon duga lutanja, pismo je dospjelo do s. Cecilije koja mu je odgovorila 18. listopada 1985. Uspio je doći u Split u ljeto 1988. i posjetiti svoje dobrotvorke i zahvaliti im za hrabrost i milosrđe u teško vrijeme. U Yad Vashem je bio javio o njihovu djelu i nadležno je povjerenstvo, nakon iscrpne provjere, 21. lipnja 1989. našim sestrama dodijelilo titula Pravednika među narodima.
A njihovo se djelo događalo u Splitu, u samostanu i zavodu koji je u Zvonimirovoj ulici otvorila utemeljiteljica Družbe Kćeri Milosrđa Majka Marija Propetoga. Zavod je sa samostanom stavljen pod zaštitu sv. Josipa, a blagoslovio ga je 19. ožujka 1934. biskup dr. Klement Bonefačić. Sestre su najprije djelovale u župi sv. Petra gdje su se brinule za urednost i ures župne crkve, a odgajale su oko 70 siromašne djece, među kojima su bila i židovska djeca koja su ostala bez roditelja i rodbine.
Zgrada u kojoj su sestre čuvale i odgajale djecu u Zvonimirovoj ulici stradala je u bombardiranju Splita 5. prosinca 1942. godine, pa su državne vlasti djecu privremeno sklonile u Lovretsku ulicu br. 9 gdje su ostala do Badnjaka i napokon se nastanila u Sukoišanskoj ulici. Zbog poznatih poslijeratnih posljedica i društvenoga uređenja sestre više nisu smjele imati vlastita obdaništa i domove za djecu, ali su smjele raditi u takvim državnim institucijama i brinuti se za djecu. Mali Bata, kako su ga sestre zvale, opisao je to vrijeme u Splitu, a i sestre su ga se sjećale, posebice njegova lijepa pjevanja.
U samostanu i zavodu u Zvonimirovoj ulici najprije su radile s. M. Celina Kovač i s. M. Ljerka Milošević, a potom su došle i s. M. Karitas Pirović i s. M. Cecilija Jurin. Svoj karitativno-socijalni rad i apostolat milosrđa sestre su započele 1934. godine s otvaranjem dječjeg vrtića sa 60 djece koji je 1941. godine. Sestre su od 1940. do ukinuća 1949. godine vodile i dječji dom. Pučka je kuhinja osnovana 1934. godine, a ukinuta 1945. godine. Od 1937. godine vodile su školu krojenja i ručnoga rada za djevojčice, sve do ukinuća 1941. godine. Vodile su i sirotište te konvikt za djevojčice od 1939. do ukinuća 1941. godine.
Uvijek su uspjele imati kuhinju za siromahe i siromašnu djecu, a primale su odjeću, razne potrepštine i lijekove i davale potrebitima. Posjećivale su bolesne i nemoćne i pružale im svaku pomoć koju su mogle pribaviti, a skrbile su se i za njihove duhovne potrebe. Poučavale su francuski i njemački jezik te klavir. Brinule su se i o širenju katoličkog tiska. Bile su uključene u pastoralni i župni apostolat vođenjem liturgijskoga pjevanja, davanjem katehetske pouke u redovitoj pripremi djece za prvu pričest i krizmu, a imale su i sakristansku službu u crkvi sv. Petra. Vodile su dva katolička društva (Križarice i Katoličke majke), a sudjelovale su i u vođenju skupina franjevačke mladeži (Frama) te Franjevačkog svjetovnog reda (Trećoredice), kao i u vođenju domaćinstva.
Životopisi sestara iz redovničkog arhiva Družbe
U redovničkom arhivu koji se u Družbi vodi za svaku sestru, nalaze s podaci o objema sestrama, koji su objavljeni u prilogu glasila »Tebi Majko«.
S. M. CECILIJA JURIN
Rođena je 17. ožujka 1912. u Kistanju, od oca Jakova Jurina i majke Gašpe rođ. Rušev. Roditelji su joj dali ime Jozica. Budući da joj je otac bio vojni službenik, često je mijenjao mjesta službovanja, pa je s njim išla i njegova obitelj. Ipak, Jozica je, uz svoja dva brata, najveći dio djetinjstva provela u Preku na otoku Ugljanu. U mladosti je osjetila poziv na posvećeni život kojemu se velikodušno odazvala. U Družbu Kćeri Milosrđa ušla je 7. rujna 1930. godine u Kući matici u Blatu, gdje ju je primila majka utemeljiteljica, Marija Propetoga. U novicijat Družbe ušla je 7. kolovoza 1932. i dobila ime s. M. Cecilija, Srca Isusova. Prve redovničke zavjete položila je u ruke naše majke utemeljiteljice 8. kolovoza 1933., a doživotne zavjete je položila 8. srpnja 1939.
S. Cecilija je bila izuzetno tiha, blaga, jednostavna, ponizna i nenametljiva. Otkrivala je i svoju nadarenost za glazbu u kojoj se usavršavala, a osobitu naklonost pokazivala je za odgoj djece i mladih, što joj je Majka utemeljiteljica i povjeravala.
Na početku svoga posvećenog života, u Kući matici, tijekom četiri godine poučavala je sestre u sviranju i vodila pjevanje. U filijali u Subotici bila je od 1934. do 1936. i tijekom te dvije godine bile su joj povjerene djevojke u konviktu, a istodobno je vodila Društvo križara, crkveno pjevanje, pomagala je u zabavištu i položila završne ispite iz glasovira.
Godine 1937. je premještena u filijalu u Split. U toj joj je filijali bio povjeren odgoj djevojčica u konviktu, a poučavala je djecu i mlade u sviranju, davala je satove pjevanja i vodila Društvo križarica. Od 1938. do 1947. obavljala je i službu mjesne predstojnice.
Od 1944. do 1949. radila je u državnom dječjem domu u Splitu. Od 1952. godine premještena je u dodijeljeni nam stan u Tršćanskoj ulici gdje je s. Cecilija, uz različite službe, obavljala i službu mjesne predstojnice do 1960. godine. Kao savjesnoj i odgovornoj osobi, povjeravana joj je služba mjesne predstojnice u više navrata, uvijek uz još pokoje zaduženje, a posljednji mandat predstojnice ispunila je od 1964. do 1970. godine, obavljajući uz to različite kućne poslove.
Godine 1977. premještena je u našu zajednicu Svete Obitelji u Splitu, gdje je s velikom ljubavlju i pedantnošću održavala čistoću crkvenoga i svećeničkoga rublja. A posebno je bila gostoljubiva vratarica i telefonistica. Svatko je i u svako vrijeme bio dobrodošao, radosno primljen, ugošćen i prihvaćen. U svojoj 89. godini života primila je dekret kojim je premještena u našu zajednicu sv. Josipa u Splitu, Petrinjska 1, gdje je bila pošteđena svih obveza. Ovo vrijeme na poseban način ispunila je molitvenim programom od jutra do noći. Imala je popis potrebnika i potreba Crkve i društva za koje je svaki dan redovito molila, a na sestre svoje zajednice zazivala je Božji blagoslov.
Mudru djevicu koja je cijeli život držala upaljenu svjetiljku, sestrica smrt je zatekla pripravnu. U susret svome Zaručniku pošla je u srijedu, 19. siječnja 2005., u 12.10 sati nakon što je sa svojim sestrama izmolila Anđeo Gospodnji. Ta simbolika podneva kad se moli anđeosko pozdravljenje odaje blizinu Blažene Djevice Marije, a dan srijeda, koji je posvećen sv. Josipu, kojega se časti i kao zagovornika dobre smrti, kao da kažu da su našu sestru odnijeli u Isusovo naručje.
Sestre su je doživljavale kao osobit Božji dar, posebice njezinu tihost, ljubav, velikodušnost, skromnost, nenametljivost, uslužnost, diskretnost, brižljivost i dobrohotnost pa su čeznule biti u njezinoj blizini. Njezina majčinska i sestrinska ljubav, lijepa i obazriva riječ, diskretna i čvrsta gesta za svakoga od njih bila je dar koji ih je mijenjao i liječio. Sve je to izviralo iz njezine molitve, tihe žrtve i radikalnog predanja Gospodinu. Bila je dosljedna i sigurna da je Gospodin onaj na koga se uvijek može osloniti jer nije sumnjala u njegovu vjernost. Stoga nimalo ne začuđuje što su i stranci u njoj prepoznali jaku ženu, majku i sestru, i što su je upravo Židovi nagradili zemaljskim odličjem Pravednika među narodima što je primila s nelagodom jer je uvijek željela da izvrši onu evanđeosku »neka ne zna ljevica što čini desnica«. Nije željela da njezinu ljubav zamjećuju drugi nego samo oni kojima je namijenjena, a takvih je bilo mnogo.
Zahvalni smo Bogu, za dar njezina života, za primjeran život koji je obogaćivao naš narod i našu družbu. Zahvalni smo joj što je bila tiha, a odlučna, što je s malo naobrazbe znala mudro ići naprijed, nadići sve životne nevolje i tako znala savjetovati i pomoći druge.
S. M. KARITAS PIROVIĆ
Ugradivši život u čine ljubavi za nebrojenu braću i sestre, preminula je blago u Gospodinu, u srijedu, 31. siječnja 1990. Rođena je 8. rujna 1912. u Blatu i na krštenju dobila ime Katica. U krilu brojne obitelji primila je čvrst poklad vjere. U 17. godini, po završetku 2. razreda građanske škole, odgovorila je velikodušno na Gospodinov poziv u redovnički stalež. Napustivši roditeljski dom postala je članica nove duhovne obitelji u rodnom Blatu, 4. svibnja 1930. U novicijat je stupila 24. lipnja 1931. Prve zavjete položila je 6. kolovoza 1932., a doživotne 8. srpnja 1938.
Naša draga s. Karitas utjelovila je u franjevačkoj jednostavnosti značenje imena koje je nosila. Dokazivala je konkretnim životom da malo ljubavi prema konkretnom čovjeku vrijedi više nego sva ljubav prema čovječanstvu. Posvjedočila je to naša s. Karitas na svim postajama služenja, počev od Zagreba i Zemunika, preko Ugljana do rodnog Blata i Splita. Neumorno požrtvovna, radosno je služila svima. Nijedna žrtva nije joj bila poteškoća kad je u pitanju bližnji u osobi sestre, svećenika, djeteta, bolesnika, siromaha. Iz njezina jednostavnog lika zračio je životni optimizam, a smisao za humor imala je do posljednjega daha svoga blagoslovljenoga života.
Zahvalni smo Bogu za ovakve sestre koje su znale odgovoriti na izazove svoga vremena vjerne karizmi Družbe Kćeri Milosrđa i evanđeoskom navještaju. Neka nas sve zagovaraju kod Gospodina da i današnje sestre Kćeri Milosrđa znaju i mogu odgovoriti na sve suvremene izazove i vjerno živjeti karizmu milosrđa.
U glasilu »Tebi Majko« objavljen je i intervju iz 1989. godine kojeg je sa s. Cecilijom vodio don Ivan Nedić, SDB, i koji također prenosimo.
Medalja pravednika za dvije redovnice
Jedna skromna svečanost se odigrala 26. listopada 1989. godine u hotelu »Bellevue« u Splitu. O toj svečanosti se oglasila i Slobodna Dalmacija i Beogradska Politika i TV. U centru te svečanosti bile su dvije redovnice Družbe Kćeri Milosrđa, s. Cecilija i s. Karitas. U pratnji svećenika došle su u raskošan hotel. Dočekane su pljeskom, a isto tako ispraćene. Počelo je pozdravom i komemoracijom za poginule Židove za vrijeme rata. Govorio je predsjednik židovske zajednice iz Splita Tauber Edward, a onda predsjednik Židova u zemlji dr. Kaldbury Laci. Predočio je strahote rata. Tolika ubojstva. Ali, u toj tami života bilo je svijetlih likova koji su se borili za život. Među njima su bile katoličke redovnice.
»Mi danas, s velikim zakašnjenjem želimo reći hvala. Mi danas dodjeljujemo nagradu ‘Medalja pravednika’ dvjema redovnicama s. Ceciliji Jurin iz Preka kod Zadra i s. Karitas Pirović iz Blata na Korčuli«, rekao je dr. Laci. Na sestrama se vidjela uzbuđenost. Ujedno su pozvane da u Jeruzalemu posade drvo u aleji pravednika Yad Vashem – a na brdu sjećanja u Jeruzalemu.
Imali smo kratak razgovor sa s. Cecilijom koja danas radi u župi sv. Josipa.
Kada je započeo Vaš rad u Splitu?
Kćeri Milosrđa su započele svoj rad u Zvonimirovoj ulici 1934. godine. Dom je nosio ime sv. Josipa. Bio je blizu stare crkve sv. Petra. Bila je to skromna zgrada, ali puna života.
Što je sve bilo?
Bila je domaćinska škola, krojačka, internat za djevojke i vrtić za djecu. Davali smo instrukcije iz njemačkoga, glasovira, a preko nas smo imali i crkvu. Bilo nas je devet sestara. Također smo kuhali za siromahe. Dolazilo ih je petnaestak svaki dan.
Kako je bilo za vrijeme rata?
Bilo je teško. Izuzetno teško… bolje da ne pričam. Nikad nismo navečer znale hoćemo li sutra biti žive. Zbog nesigurnosti zatvorili smo internat za djevojke. Tada smo imale samo sirotište. Da, sirotište. Primale smo uglavnom ugroženu djecu. Većina njih je bila bez roditelja. Zato je bilo iz neke obitelji i po petero djece. Što smo mogle? Nismo mogle gledati djecu koja pate.
Jeste li gledale na vjeru ili na nacionalnost?
Nikada! To nismo nikada dovodile u pitanje. Tako su kod nas bili katolici (većinom), pravoslavni, a bilo je mnogo židovske djece. Svi su oni bili zajedno. Razlike nije bilo. Zajedno su se igrali, pjevali, molili, išli na šetnju. Bili su jedno.
Kako je bilo sa židovskom djecom?
To je priča za sebe. Mnogi roditelji su poubijani ili odvedeni u logore. Ostala su siročad. Njihova rodbina ili prijatelji su ih donijeli kod nas. Znali smo za sve opasnosti koje prijete ako otkriju djecu kod nas. Ali… što smo mogle? Djecu smo primale, a o tome nismo nikome govorile. Ja, kao poglavarica kuće, i s. Karitas, kao odgojiteljica, jedine smo to znale. Nismo govorile ni sestrama. Nismo ih htjeli opterećivati. Strah je uvijek bio prisutan. Kad god je netko pozvonio već smo mislili da je kontrola. Tako su prolazili dani, a djeca su rasla. To je bila naša velika radost. Rodbina je djeci radi sigurnosti promijenila i ime. Tako je jedan dječak imao ime Avraham Albahari i mi smo ga zvali Bata.
Ime Bata se je spominjalo i na primanju?
To je povijest za sebe. On je završio u logoru negdje kod Sarajeva sa svojom majkom. Njegova teta, mamina sestra, posjetila ih je i uspjela je maloga izvesti iz logora. Na portirnici je uvjerila stražara da ga je ona dovela sa sobom. Odmah je bio prebačen u Split kod jedne židovske obitelji. Bio je to dr. Zone. On je dijete donio k nama. Bio je kod nas nekoliko godina. Dijete je raslo. Bio je vrlo simpatičan. Poslije rata je odveden u jednu židovsku općinu, a poslije je prebačen u Jeruzalem. Prošle je godine bio kod nas. Prije toga nam je pisao ganutljiva pisma. Evo nešto iz jednog od tih pisama: »Hoću da znate da ja danas kao odrastao čovjek puno zahvaljujem vama što ste mi spasili život. Vi ste nas štitili u godinama užasa. U moje ime i ime moje djece (imam ih četvero) veliko hvala…« Javljaju se i drugi. Mnogi su već umrli.
S. Cecilija, je li Vas i s. Karitas iznenadilo ovo odlikovanje?
Jest. Ja bih više voljela da to nisam primila. To mišljenje dijeli i s. Karitas. Bolje bi bilo da je ostalo u tajnosti. Bog zna sve. Za druge nije ni važno. Ali moram reći da mi je, s druge strane, i drago. Neka se čuje istina. Užasno mi je teško čuti ili čitati laži na račun redovnica. To je grozno. Možda će ovo priznanje neke osvijestiti.
S. Cecilija, želite li još nešto reći?
Mogla bih Vam dugo pripovijedati. Želim pozdraviti sve one koji su prošli kroz našu kuću, a sada su živi. Ujedno poručujem onima koji govore i pišu o povijesti, neka govore istinu.
