Biblija
Tomislav Zečević
17.11.2023.
Evanđelja nastaju kako bi se sačuvala povijesnost osobe Isusa Krista, povijesnost Božjeg djelovanja te povijesnost i istinitost naše vjere u Gospodina Isusa Krista, Raspetoga i Uskrsloga, našeg Spasitelja i Otkupitelja.
Dolazimo napokon do književne vrste evanđelja koja upravo ima za cilj prikazati povijest cjelokupnog Isusova života i djelovanja. Ipak, moramo biti svjesni činjenice da evanđelja promatraju Isusov život prije svega u svjetlu uskrsle vjere i zato u svojim izvještajima donose one dijelove njegova života koji su najbitniji za našu vjeru.
Potreba za nastankom evanđelja koja pripovijedaju Radosnu vijest Isusa Krista (evanđelje kao živi navještaj) javlja se nakon što je minulo apostolsko vrijeme i nakon što se je kršćanska vjera proširila izvan granica Palestine na mjesta i među ljude koji nisu osobno niti posredno poznavali Isusa i apostole. Stoga se prvotni kratki navještaj i ispovijest vjere da je Bog uskrisio Isusa od mrtvih (usp. Dj 4, 10) proširuje na cijeli Isusov život, riječi i djela, tj. na cjelokupni događaj Isusa Krista.
Iz Djela apostolskih jasno se vidi koliko je Prvoj Crkvi i svetim piscima bilo bitno dokazati ne samo povijesnu utemeljenost i vjerodostojnost Isusova uskrsnuća već i povijesnost cjelovitog događaja osobe Isusa Krista.
Na temelju evanđelja znamo kada i gdje se je Isus rodio i živio, tko su mu bili roditelji i rođaci te kada, gdje i kako je preminuo. Dakle, iako evanđelja promatraju Isusov život iz uskrsne perspektive i retrospektive, izvještaji o njegovu rođenju i djetinjstvu, koje pronalazimo u Evanđeljima po Mateju (Mt 1–2) i po Luki (Lk 1), pružaju nam jasan dokaz da je Isus Krist stvarna povijesna osoba, a ne neka fiktivna mitska ličnost koju bi Crkva i apostoli stvorili kako bi objasnili posebnost svojih vjerovanja. Ukratko rečeno, evanđelja nastaju kako bi se sačuvala povijesnost osobe Isusa Krista, povijesnost Božjeg djelovanja te povijesnost i istinitost naše vjere u Gospodina Isusa Krista, Raspetoga i Uskrsloga, našeg Spasitelja i Otkupitelja.
U novonastaloj situaciji vremenskog i prostornog odmaka od Isusova života, upravo pisci evanđelja, evanđelisti, uspijevaju dokazati da je Uskrsli Gospodin isti onaj povijesni Isus iz Nazareta, tj. da Isus jest Krist. Prvi evanđelist koji je uspio dati povijesnu podlogu temeljnoj uskrsloj vjeroispovijesti, proširivši sadržaj kršćanskog vjerovanja na cjelokupni Isusov život i poslanje bio je Marko, kojeg možemo nazvati tvorcem jedne nove biblijske književne vrste, koju nazivamo evanđeljima. Već na samom početku svoga djela, Marko otkriva cilj i razlog pisanja te sadržaj evanđelja. Naime, u Mk 1, 1 čitamo “Evanđelje Isusa Krista Sina Božjega”, čime se naglašava da Isus jest Krist, dugo očekivani i od Boga poslani Mesija te da je on ujedno Sin Božji i sami Bog.
Marka su slijedili evanđelisti Matej i Luka te zato ova tri evanđelista zovemo sinopticima jer koriste iste ili slične izvještaje o Isusu, za razliku od Ivana, koji je pisan kasnije te je više teološki nego povijesno obojen. Zadržat ćemo se kratko na evanđelistu Luki, koji osim što piše Isusovu povijest, ujedno piše i Djela apostolska u kojima predstavlja povijest Crkve. Opisujući misionarsko djelovanje i širenje Crkve, Luka je posebno istaknuo činjenicu da se Isusov nalog apostolima da naviještaju spasenje do kraja zemlje ostvario u Crkvi (usp. Dj 1, 8: “Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje” (usp. Mt 28, 19: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode…”).
U Djelima nalazimo skraćeni prikaz Markova navještaja (usp. Mk 2–5): “Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše zavladao đavao. Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu o mrtvih” (Dj 10, 37–41). Iz ovog teksta jasno se vidi koliko je Prvoj Crkvi i svetim piscima bilo bitno dokazati ne samo povijesnu utemeljenost i vjerodostojnost Isusova uskrsnuća već i povijesnost cjelovitog događaja osobe Isusa Krista.
Zapravo, riječ je o posebnoj povijesti spasenja u kojoj i po kojoj se Bog objavljuje čovjeku u cijeloj povijesti čovječanstva. Stoga je utjelovljenje Sina Božjega, Isusa Krista, ne samo vrhunac Božje objave nego i vrhunac povijesnosti objave. U tom smislu, osobito odzvanjaju riječi evanđelista Ivana: „Riječ tijelom postade“ (Iv 1, 14). Naime, što može biti bliže čovjeku nego postati čovjekom, roditi se u točno određenom trenutku povijesti u konkretnom gradu Betlehemu, u konkretnoj zemlji i narodu Izraelu, u konkretnoj obitelji Marije i Josipa iz Nazareta te umrijeti i uskrsnuti u konkretnom gradu Jeruzalemu.
Bog, postavši čovjekom Isusom Kristom, ne samo da ulazi u ljudsku povijest nego postaje dijelom te povijesti, njen djelatni sudionik i glavni akter. Bog koji je stvorio svijet i čovjeka, tvorac je i naše ljudske povijesti kojom po svome Svetome Duhu do dandanas upravlja. U Isusu Kristu naša osobna, ljudska i svjetska povijest nalazi svoj potpuni smisao i ispunjenje. Upravo će se o Drugom Kristovu dolasku cijeli svijet preobraziti kako bi postigao konačni cilj svoga postojanja i cjelokupne ljudske povijesti, a to je vječno zajedništvo s Bogom.
