Vjernici Trsatskog i Crikveničkog dekanata sudjelovali su 29. ožujka u korizmenom hodočašću u katedrali svetog Vida u Rijeci. Program hodočašća je započeo 16.30 sati hodočasničom molitvom pred čudotvornim raspelom koju je predvodio riječki nadbiskup Mate Uzinić. Nastavila se molitvom korizmene pobožnosti križnoga puta koju je predvodio dekan Trsatskog dekanata, Nikola Jurić. Tijekom molitve križnog puta, svećenici obaju dekanata bili su na raspolaganju za sakrament svete ispovijedi. Nakon pokorničkog bogoslužja, započelo je euharistijsko slavlje koje je predvodio riječki nadbiskup i metropolit, Mate Uzinić, u zajedništvu sa svećenicima Trsatskog i Crikveničkog dekanata, te dekanima Nikolom Jurićem i Goranom Žanom Lebovićem Casalonga.
Nadbiskup je okupljenu zajednicu pozdravio riječima: „Drage sestre i draga braćo, dobro došli na ovo hodočašće u našu katedralu u ovoj svetoj godini, godini naše Riječke nadbiskupije. Neki ste došli pješice, drugi ste došli različitim sredstvima, no svi smo hodočasnici. Svi imamo cilj k Uskrsu, kako bismo se pridružili Gospodinovom uskrsnuću i suuskrsli zajedno s njime. Svi imamo, također, i cilj ispuniti onaj poziv koji Bog ima s nama, a sa svima nama ima poziv da budemo zajedno s njime, da budemo dionici njegove radosti, da budemo sveti.“ Nadbiskup Uzinić zahvalio je i svećenicima, te dekanima, istaknuvši: „Zahvaljujem braći svećenicima i dekanima što su vas poveli i pokazali da su hodočasnici s vama i za vas. Neka nas sve Gospodin blagoslovi.“
Propovijed hodočasnicima Uzinić je započeo podsjećajući okupljene na pročitano evanđelje i Isusov odnos prema Hramu: „Današnje evanđelje nas je odvelo u jeruzalemski Hram. Jeruzalemski hram je bio središte kojem su bila usmjerena, i danas su na svoj način, mnoga hodočašća hodočasnika. U Mojsijevom Zakonu se tražilo od Izraelaca da čak tri puta godišnje uziđu u Hram. Znamo da je Isus više puta hodočastio u Hram. Prvi puta, kada su ga kao dijete roditelji doveli u Hram da bi ga prikazali Gospodinu. Drugi put, za koji znamo, kad je imao dvanaest godina, kad se izgubio, ali tu se kaže da su njegovi roditelji običavali to činiti svake godine. Za vrijeme svog javnog života, prema sinoptičkim evanđeljima je hodočastio jednom jer je cijelo evanđelje jedan hodočasnički hod prema Hramu, gdje će biti prinesen kao žrtveno janje, ali i onaj žrtveni jarac kojeg će izbaciti iz grada zajedno s našim grijesima. U Ivanovom evanđelju možemo otkriti da je Isus barem tri puta bio u Jeruzalemu i hodočastio u Hram. Budući da smo i mi hodočasnici u naš ‘Hram’, središnji ‘Hram’ Riječke nadbiskupije, katedralu, u svetoj godini, o stotoj obljetnici, na temelju današnjeg evanđeoskog ulomka ćemo vidjeti na što bismo mi trebali pripaziti na ovom dijelu našeg hodočasničkog puta, i kako bi se vratili svojim domovima pomireni, uslišanih molitava, a ne da prođemo kao jedan od ove dvojice koji nije bio uslišan u svojim molitvama, koji nije molio, nego se samo hvalio.“
U nastavku se osvrnuo na korizmenu poruku pape Franje pod naslovom „Hodimo zajedno u nadi“ tumačeći: “Papa svoje pismo dijeli na tri dijela; prva riječ je ‘hoditi’. Da bismo mogli doći i biti uslišani u svojim molitvama, važno je da počnemo ‘hoditi’. Papa se prisjeća onog hodočašća iz ropstva u Egiptu, u slobodu, što mi na svoj način ponavljamo u svom korizmenom hodu. Poziva nas da prizovemo u pamet hodočasnike iz različitih ropstava, zbog nesigurnosti, ekonomske neizvjesnosti, zbog manjka slobode, u druge dijelove svijeta, da bi bili slobodni. Tu posebno misli na migrante koji od nečega bježe i žele nečemu doći. Poziva nas da obučemo njihove ‘postole’ i da se mi sami ispitamo od čega moramo pobjeći i kuda trebamo ići. Kad je riječ o ovome ‘hoditi’ u kontekstu današnjeg evanđeoskog ulomka, rekao bih da su važna dva stava ako želimo biti oni koji hode i bivaju uslišani. Prvo, trebamo paziti da se ne pouzdajemo u sami sebe i svoje snage, misleći da možemo sami sebe spasiti. Ne možemo sami sebe spasiti – Bog nas spašava. Moramo tražiti pomoć, od Boga ali i od bližnjih. Drugo što moramo paziti je da se ne obeshrabrimo zbog toga što mislimo da smo slabi. Da ne pomislimo da ne možemo, jer ondje gdje ne možemo, Bog pomaže sa svojom milošću. Ondje gdje mi stanemo, on nas nosi. On nam daje milost. To se osobito može osjetiti u molitvenoj povezanosti s njime, koja nas treba jačati, krijepiti i prosvijetljivati. Nije tragedija pasti. Na putu križa, vidjeli smo da je Isus tri puta pao. Tragedija bi bila ne željeti ustati. Bog je Isusu poslao pomoć u vidu ljudskih osoba, u liku njegove majke, u liku Veronike, u liku žena koje su za njim plakale, u liku Šimuna Cirenca. I nama šalje. Zato ne smijemo odustati. On je tu sa svojom milošću, sa svojom snagom. Papin ‘hoditi’ iz naslova korizmene poruke je poziv na obraćenje, obraćenje od onoga od čega moramo otići. To je moje razočarenje, moje malodušje, moja oholost, moja prepotentnost. Moramo to ostaviti da bismo mogli hoditi naprijed s Gospodinom i prema Gospodinu.“
Osim poziva na obraćenje, papina poruka naglašava zajedništvo kao hodočasnički put Crkve, što je nadbiskup pojasnio na temelju evanđeoske prispodobe o farizeju i cariniku u Hramu: „Ova dvojica nisu došli u Hram zajedno, svaki je došao za sebe. Mi smo u Crkvi pozvani zajedno hoditi. Tko želi stići daleko, ide u društvu. To je naš sinodalni hod, kojem su značajke slušanje drugoga. Ovdje je farizej onaj koji ne sluša što govori carinik, jer da sluša, drugačije bi mislio. On ne čuje ni sebe, jer da se čuje, ne bi govorio onakve stvari pred Bogom. Ni Boga ne čuje. Važno je naučiti slušati. Važno je i govoriti, ali o sebi, vidjeti sebe, svoje slabosti i grijehe, a ne samo slabosti i grijehe drugih. Papa kaže da treba ići ‘ruku pod ruku, bez gaženja ili guranja’. U ovom ulomku vidimo guranje: ‘nisam ja kao onaj carinik’. Kad s prijezirom gledamo drugoga, guramo ga od sebe i pokušavamo ga odgurnuti od Boga. Ne možemo ga odgurnuti od Boga. Nismo poslani zatvarati vrata drugima, nego otvarati vrata. Nismo pozvani od Božjih prijatelja činiti neprijatelje, nego od Božjih neprijatelja činiti Božje prijatelje. Vidimo ovdje zavist i licemjerje. Papa naglašava da nitko ne smije biti isključen iz hoda prema istom cilju. Mi kršćani smo pozvani biti s drugima, ispred drugih ali se i vraćati na periferije do onih koji su zaostali. Možemo se zapitati vrti li se u obitelji sve oko mene, umjesto da sam prignut nad druge u služenju. Na župi, nekada, mi svećenici mislimo da moramo sve. Mi ne možemo sve, mi smo tu za vas. Ako očekujete od nas sve, nećete dobiti ništa. Moramo surađivati. Zato je važno vaše uključivanje u pastoralna vijeća, u ekonomsko vijeće, u župni zbor, među čitače. Odgovornost župne zajednice nije samo na župniku, nego na svima vama. Možemo li zajedno na dekanatskoj razini? Ondje svatko ima neke druge sposobnosti i darove. Možemo li se tada otvoriti da primimo od drugih? Jesmo li kao biskupija zajednica u kojoj smo zajedno ili svatko svoj mali svijet pretvara u ‘Crkvu’? Za nas je punina Crkve u našoj Riječkoj nadbiskupiji. Možemo li zajedno kao opća Crkva, predvođeni danas papom Franjom? Zašto u svakoj misi molimo za papu i biskupa? To je naša ispovijest jedinstva s Petrom i Petrovim nasljednikom, ispovijest jedinstva s mjesnim biskupom.“
Osvrnuvši se na treću riječ naslova korizmene poruke pape Franje, a to je nada, nadbiskup Uzinić je poručio: „Nada da nas ništa i nitko ne može rastaviti od ljubavi Kristove je nada da ćemo i mi s njim suuskrsnuti. Ta nada se temelji na povjerenju u Boga koji nije onakav kakav ga je zamislio onaj farizej, Bog koji nas mjeri prema našim zaslugama. Bog nikome ne mjeri. On je Otac koji ima majčinsko srce. Jesmo li mi u to uvjereni? Mislimo li da ćemo, poput onog farizeja, raj steći vlastitim zaslugama? Zaboravljamo da je raj već za nas stekao Isus Krist iz ljubavi prema nama, koji je najviši znak Boga koji nas ljubi toliko da nam nije ni vlastitog sina htio uskratiti, već je on na križu umro za nas.“
Vjernici Trsatskog i Crikveničkog dekanata su pred kraj svete mise izmolili molitve Oče naš, Zdravo Marijo i Slava ocu na nakanu Svetoga Oca, što je i jedan od uvjeta za potpuni oprost u jubilarnoj godini. Zajedno sa svećenicima, pošli su i u ophod oko oltara i čudotvornog raspela.
Eva Marković
Objavljeno: 31. ožujka 2025.
