Vatikan, 3. lipnja 2024. / 15:31
Tiskovni ured Svete Stolice objavio je u ponedjeljak poruku pape Franje za 110. Svjetski dan migranata i izbjeglica koji će se obilježiti 24. rujna s temom “Bog hoda sa svojim narodom”.
U nastavku prenosimo cjelovitu poruku Svetog Oca:
Bog hoda sa svojim narodom
Draga braćo i sestre!
Prošlog 29. listopada završilo je prvo zasjedanje XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode. Ovo predavanje omogućilo nam je produbiti naše razumijevanje sinodalnosti kao dijela temeljnog poziva Crkve. „Sinodalnost se uglavnom prikazuje kao zajednički hod Božjeg naroda i kao plodan dijalog između karizmi i službi u službi dolaska Kraljevstva“ (Sintezno izvješće, Uvod).
Naglašavanje sinodalne dimenzije omogućuje Crkvi da ponovno otkrije svoju putujuću narav, kao Božji narod koji putuje kroz povijest na hodočašću, “migrirajući”, mogli bismo reći, prema kraljevstvu nebeskom (usp. Lumen Gentium, 49). Prirodno mi pada na pamet biblijska pripovijest o Izlasku, koja prikazuje Izraelce na putu u obećanu zemlju: dugo putovanje od ropstva do slobode koje predočava putovanje Crkve prema konačnom susretu s Gospodinom.
Isto tako, moguće je u migrantima našega vremena, kao iu onima svakog doba, vidjeti živu sliku Božjeg naroda na putu prema vječnoj domovini. Njihova putovanja nade podsjećaju nas da je “naše državljanstvo na nebesima i da odande očekujemo Spasitelja, Gospodina Isusa Krista” (Fil 3,20).
Slike biblijskog egzodusa i migranata dijele nekoliko sličnosti. Poput izraelskog naroda u Mojsijevo vrijeme, migranti često bježe od ugnjetavanja, zlostavljanja, nesigurnosti, diskriminacije i nedostatka mogućnosti za razvoj. Slično kao i Židovi u pustinji, migranti na svom putu nailaze na mnoge prepreke: Iskušavaju ih žeđ i glad; iscrpljeni su mukom i bolešću; iskušavaju ih očajanje.
Ipak, temeljna stvarnost Izlaska, svakog izlaska, jest da Bog prethodi i prati svoj narod i svu svoju djecu u svakom vremenu i na svakom mjestu. Božja prisutnost usred naroda je izvjesnost povijesti spasenja: “Gospodin, Bog tvoj, ide s tobom; on te neće iznevjeriti niti te napustiti” (Pnz 31,6). Za narod koji je izašao iz Egipta ta se prisutnost očitovala u različitim oblicima: stup od oblaka i vatre koji je pokazivao i osvjetljavao put (usp. Izl 13,21), šator sastanka koji je štitio Kovčeg saveza, čineći Božji blizina opipljiva (usp. Izl 33,7), motka s brončanom zmijom koja jamči božansku zaštitu (usp. Nm 21,8-9), mana i voda (usp. Izl 16-17) kao Božji darovi gladnima i žednima narod. Šator je oblik prisutnosti posebno drag Gospodinu. Tijekom Davidove vladavine, Bog je odlučio prebivati u šatoru, a ne u hramu, kako bi mogao hodati sa svojim narodom, “od šatora do šatora i od prebivališta do prebivališta” (1 Ljet 17,5).
Mnogi migranti Boga doživljavaju kao svog suputnika, vodiča i sidro spasenja. Povjeravaju mu se prije polaska na put i traže ga u nevolji. U njemu nalaze utjehu u trenucima malodušnosti. Zahvaljujući njemu, na putu su dobri Samarićani. U molitvi mu povjeravaju svoje nade. Koliko Biblija, primjeraka evanđelja, molitvenika i krunica prati migrante na njihovim putovanjima preko pustinja, rijeka, mora i granica svih kontinenata!
Bog ne samo da hoda s njegov narod, ali također unutar njih, u smislu da se poistovjećuje s muškarcima i ženama na njihovom putu kroz povijest, posebno s najmanjima, siromašnima i marginaliziranima. U tome vidimo proširenje otajstva Utjelovljenja.
Stoga je susret s migrantom, kao i sa svakim bratom i sestrom u potrebi, „ujedno i susret s Kristom. On je sam tako rekao. On je taj koji kuca na naša vrata, gladan, žedan, autsajder, gol, bolestan i utamničen, tražeći susret i pomoć” (Homilija, Misa sa sudionicima susreta “Slobodni od straha”, Sacrofano, 15. veljače). , 2019). Konačna presuda u Mateju 25 ne ostavlja nikakvu sumnju: “Došljak bijah i primiste me” (r. 35); i opet “zaista, kažem vam, što ste učinili jednome od ove moje najmanje braće i sestara, meni ste učinili” (r. 40). Svaki susret na tom putu predstavlja priliku za susret s Gospodinom; to je prilika nabijena spasenjem, jer je Isus prisutan u sestri ili bratu koji trebaju našu pomoć. U tom smislu spašavaju nas siromasi, jer nam omogućuju susret s licem Gospodinovim (usp. „Poruka za Treći svjetski dan siromaha“, 17. studenoga 2019.).
Draga braćo i sestre, na današnji dan posvećen migrantima i izbjeglicama, ujedinimo se u molitvi za sve one koji su morali napustiti svoju zemlju u potrazi za dostojanstvenim životnim uvjetima. Putujmo zajedno s njima, zajedno „sinodalizirajmo“ i povjerimo ih, kao i skoru sinodsku skupštinu, „zagovoru Blažene Djevice Marije, znaku sigurne nade i utjehe vjernom narodu Božjem dok nastaviti svoje putovanje” (“XVI. objedinjeno izvješće Redovne generalne skupštine: Nastavak putovanja”).
Molitva
Bože, Svemogući Oče,
mi smo vaša Crkva hodočasnica
putujući prema kraljevstvu nebeskom.
Živimo u svojoj domovini,
ali kao da smo stranci.
Svako strano mjesto je naš dom,
ipak nam je svaka domovina strana.
Iako živimo na zemlji,
naše pravo državljanstvo je na nebu.
Ne dopustite da postanemo posesivni
(Priča se nastavlja u nastavku)
Pretplatite se na naš dnevni bilten
dijela svijeta
dao si nam kao privremeni dom.
Pomozi nam da nastavimo hodati,
zajedno s našom braćom i sestrama migrantima,
prema vječnom stanu koji si nam pripravio.
Otvori nam oči i srca
tako da svaki susret s potrebitima
postaje susret s Isusom, tvojim Sinom i našim Gospodinom.
Amen.
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 24. svibnja 2024., Spomendan Blažene Djevice Marije, Pomoćnice kršćana
FRANJO
Ova priča je prvi put objavljen od strane ACI Prensa, CNA-ovog partnera za vijesti na španjolskom jeziku. Preveo ga je i prilagodio CNA.
Papa Franjo rođen je kao Jorge Mario Bergoglio 17. prosinca 1936. u Buenos Airesu. Nakon završene srednje škole za kemijskog tehničara, Bergoglio je kao isusovac osjetio svećenički poziv, stupivši u novicijat 1958., u dobi od 22 godine.
Za svećenika je zaređen 13. prosinca 1969. Godine 1973. položio je vječne zavjete u Družbi Isusovoj i iste godine izabran za isusovačkog provincijala za Argentinu. Nastavit će služiti kao rektor sjemeništa, župnik, profesor i duhovnik.
Godine 1992. vlč. Bergoglio je posvećen za pomoćnog biskupa nadbiskupije Buenos Airesa. Nadbiskupom koadjutorom postao je 1997., a nadbiskupom ga je naslijedio sljedeće godine. Sveti Ivan Pavao II imenovao je 2001. nadbiskupa Bergoglia kardinalom.
Kao predsjednik Argentinske biskupske konferencije od 2005. do 2011. Bergoglio je sudjelovao na Petoj latinskoameričkoj biskupskoj konferenciji održanoj u Aparecidi u Brazilu u svibnju 2007.
Bio je zadužen za izradu završnog dokumenta susreta, koji je postao poznat kao dokument iz Aparecide, prepoznat kao važan dokument smjernica za Crkvu u Latinskoj Americi i šire.
Bergoglio je 13. ožujka 2013. izabran za papu, u dobi od 76 godina. Bio je prvi isusovac i prvi Latinoamerikanac koji je postao papa.
