Čovjek može biti u iskušenju da se Koriznice tretiraju kao skup pravila i kulturnih praksi koje radimo samo zato što smo katolici, bez razumijevanja dubljeg značenja. Ali ako je naša posuda za rođenje ploda, trebali bismo se sjetiti za što su naši post i discipline. Oni nisu proizvoljna ograničenja užitaka; Umjesto toga, ove vjekovne prakse posta, molitve i milosrđa su one koje dovode do istinske slobode, slobode koja dolazi samo od života u Kristovoj svjetlu.
Da bismo dobro proveli korizmu, moramo se sjetiti da naša religija nije prvenstveno jedno od pravila. Postoje moralna i crkvena pravila i zakoni, naravno, i oni su važni i treba ih slijediti. Ali oni nisu glavni fokus; Pravila i zakoni služe većoj svrsi. Imamo naših običaja – siguran sam da su mnogi čitali ovo što su svi odabrali da se odreknu ili uzmu nešto na ovom korizmi – ali oni također služe većoj svrsi. Svrha ovih korizmenih običaja je da očistimo put da Božja milost cjelovitije funkcionira u svom životu rastući u vrlini i moderirajući naše strasti.
Vrline definiraju sveti Thomas Aquinas kao “dobro Habitusus.“Sada, kako filozof Alasdair MacIntyre ističe, moderni ljudi često smatraju vrlinom kao pravilima služenja. Viran čovjek, misle, oni koji imaju karakter ili dispozicije koji ga slijede da slijedi pravila. Slijedeći pravila čini jedno dobro. Stvarnost je zapravo drugi način. Virtuozni čovjek jest, a to je izdržava, a to je izdržava, a to je izdržava, a to je izdržava, a to je izdržava, a to je u skladu s tim da će se odgovarati i poglavljuje, a to je izdržava, a to je u skladu s tim da je u skladu s tim da će se poglasiti i potomci, a to je u skladu s tim da je u skladu s tim da će se odgovarati i poglavljuje. Pravila;
Pravila su pod, a ne strop. Kao što nas podsjećaju cijenjeni moralni teolog servais Pinckaers, zakoni i pravila imaju obrazovnu svrhu koja nas kreće na put ka ispunjenju i sreći.
Svaki “ne” ima da iza sebe. Kažemo ne ubojstvu, krađi, pijanstvu, preljubu, bludnici, laganju i tako dalje jer nešto drugo govorimo da, nešto veće. Isto vrijedi i za naš post i pokoru. Kažemo ne užicima poput hrane jer duhovnim stvarima govorimo “da”. Naravno, mi smo i tijelo i duša kao jedna osoba, ali duhovni je veći od materijala, a materijal, iako dobar, mora biti usmjeren duhovnim dijelom nas – naš razlog i volja, potpomognut milošću – na njegove odgovarajuće ciljeve i svrhe.
U konačnici, svrha koja stoji iza svih svrha i kraj svih krajeva je Bog. Ako pitate “zašto” dovoljno puta u odgovoru na pitanje “Zašto radim x?” (Što god ta stvar mogla biti), odgovor će ukazivati na sreću, a sreća u konačnici ukazuje na Boga, najveću dobro, dobrotu.
Dakle, postimo i radimo pokoru, jer kažemo da vrlini, da, da moderiramo svoje nepristojne strasti, da dopustimo Bogu i njegovoj milosti da donese našu svetost, i da, da ispunimo svoju svrhu kao ljudska bića. Naša djela posta i pokore „Saviju naše krive jaje“, kako bismo posudili frazu svetog Alojzija Gonzaga. Naš milosrđa pomaže nam da budemo milostivi i izvršimo vrlinu dobročinstva sa susjedom, a naša pojačana molitva pomaže nam da ojačamo vrlinu pravde i religije prema Bogu.
S vremenom, naša dobra i kreposna djela, koja se provode uz pomoć Božje milosti, oblika ili ojačava s pravom naređenim navikama. Te navike postaju stanja karaktera, a taj lik nam donosi radost i radost dobrim djelima koja radimo i dobrim raspoloženjima u nama. Kao što Aristotel ističe u svom Nicomachean Etika (Suprotno mnogim našim filmovima i TV emisijama), virtuozni čovjek nema potrebu za pijanstvom i razvratom zbog sreće, kao da je njegov izvrstan život na njemu ravna jakna, jer ima svoju sreću u sebi.
Dakle, posuda je godišnje polazište za dublju vrlinu i intenziviranu dobrotu da se ukorijenimo u našem životu. Mi imitiramo korake onih koji su išli prije nas. Mojsije je postio 40 dana kako bi upoznao Boga u zakonu, zakon koji upućuje put prema dobroti i vrlini. Ilija je postila 40 dana kako bi upoznala Boga u svojoj Riječi. Isus je postio 40 dana jer je Riječ sam, čija “svjetlost sja u tami i koju tama ne prevladava.” Mojsije i Ilija otišli su upoznati Boga, ali Isus je otišao donijeti sebe, koji je Bog, u svijet.
Doista, živimo u mračnom svijetu i svijetu koji, čini se, postaje sve mračniji. Ispunjen je smrću, uništenjem i poremećajem. Ipak, trebali bismo se utješiti u činjenici da imamo neupitnu božansku svjetlost kako bismo osvijetlili naš put, da bismo bili naš svjetionika u ovoj tami. Svake godine provodimo 40 dana u posta i pokore kako bismo upoznali Boga u utjelovljenoj riječi na dan njegovog uskrsnuća, gdje osvaja smrt i ukazuje na put do reda u svijetu i u našem životu.
Kršćanski život govori o tome da se uskladimo s Kristom: oponašajući ga, odražavajući ga u jedinstvenom i neponovljivom ogledalu naših različitih ličnosti, kao mali Kristi u svijetu uronili u mrak. “U njemu je bio život, a život je bio svjetlost ljudi” – tko je “svjetlost svijeta” i “Put, istina i život.”
Katekizam Katoličke crkve govori nam U stavku 1997. “milost je sudjelovanje u Božjem životu.” Da, dragi čitatelju, ovo svemoćno, nepomično božansko svjetlo u nama je posvećujući milost. Neka oponašamo našeg Božanskog Spasitelja, očistivši put za njega našim koriznim promatranjima, odlučivši sudjelovati u njegovom svjetlu i dijeliti ga sa svijetom, znajući da “više nisam ja koji živim, već Krist koji živi u meni.”
Fotografirati Glen Rushton na Razdvojiti
