Sisački biskup Vlado Košić predvodio je u ponedjeljak, 23. lipnja 2025., na Gradskom groblju Viktorovac u Sisku sprovodne obrede, a zatim i misu zadušnicu u bogoslužnom prostoru župe Odra za pokojnog Stjepan Lulića, oca svećenika Sisačke biskupije i kancelara Janka Lulića. Koncelebrirali su sin pokojnika Janko, generalni vikar i domaći župnik Ivica Mađer te tridesetak svećenika.
U homiliji izrazivši iskrenu sućut obitelji biskup je rekao da je pokojni Stjepan bio čovjek vjere koji se nesebično darivao za svoje bližnje. Poručio je i da je sada na svima nama probuditi onu vjeru koju je Isus tražio od Marte u Betaniji, nakon što je umro njezin brat Lazar. „Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. Vjeruješ li ovo? Evo, to pitanje i danas Isus postavlja svakome od nas, a mi smo pozvani na njega odgovoriti: Vjerujem! Vjerujemo li mi da tko u Isusa vjeruje ima vječni život i da nikada ne umire? Premda vidimo da smo svi smrtni i da s ovoga svijeta odlaze naši najmiliji, ipak mi vjerujemo da su živi jer su bili Kristovi i njemu pripadali te i dalje žive u njemu. To nas tješi i to je naša nada, da naš život, premda je privremen na ovom svijetu, zapravo jest spašen u Bogu i traje vječno“.
Biskup je pozvao okupljene na molitvu za pokojnika izrazivši svoje uvjerenje da je on otišao s ovoga svijeta u mir kod Boga i da ga je Bog zagrlio kao svoje dijete, kao svoga sina i primio u svoje nebesko kraljevstvo. No, istaknuo je i da su bol i gubitak najteži onima koji ostaju, onima koji su pokojnika voljeli i s njim živjeli. Zato je potrebno, rekao je, posebno moliti i za njih, da im Bog podari utjehu, nadu i snagu da vide i dalje – preko groba.
Nakon popričesne molitve sve okupljene pozdravio je i sin pokojnog Stjepana vlč. Janko zahvalivši svima okupljenima na izrazima sućuti i blizine. Iako je prisutna tuga, istaknuo je da ovih dana u njegovu srcu prevladava osjećaj duboke zahvalnosti, koji je i nadahnuo ovu euharistiju. Govoreći o očevu životu i smrti, Lulić je simbolično prizvao biblijski lik Abrahama i prizor s brda Morije, rekavši: „Bog će providjeti“. Time je naglasio kako je kroz poruke i geste mnogih ljudi ovih dana osjetio ljubav i dobrotu.
Poseban naglasak stavio je na šutnju, kao posljednju i snažnu lekciju koju je naučio od oca: „Posljednjih dana samo smo u šutnji gledali jedan drugoga i u toj šutnji se prožimala i Božja blizina.“ Iako zvuči paradoksalno, rekao je da iz te tišine nosi lijepo i duboko iskustvo. Na kraju zahvalio je Bogu za ljude koji su mu darovani: „Bog mi je dao braću. Bog mi je dao sestre. Bog mi je dao očeve i majke.“ Obećao je da će, koliko može, u budućnosti ostati dostupan i vjeran kao sin, brat, unuk, svećenik i životni suputnik svima koji ga prate.
