Iz povijesne riznice
Goran Moravček
04.12.2022.
Prva riječka hrvatska gimnazija i Prva sušačka hrvatska gimnazija, kao i Riječko sveučilište, sljednice su Isusovačkog kolegija. Car Ferdinand II. izdao je 31. srpnja 1633. povelju kojom je polaznike isusovačke gimnazije u Rijeci izjednačio u pravima i povlasticama sa studentima europskih sveučilišta.
Na reljefu iznad portala gradska ure nalaze se u kamenu klesani reljefi Leopolda I. i Karla VI., ali, ako ćemo pravo, jedan nedostaje – Ferdinand II. Sva trojica vladara iz obitelji Habsburg, koja je vladala gradom sv. Vida od sredine 15. stoljeća, bili su hrvatski kraljevi, ali i carevi Svetog Rimskog Carstva njemačkog naroda (962. do 1806.) koje je obuhvaćalo golem prostor i završavalo na Rječini. Leopold I. dao je gradu povijesni grb 1659. godine, Karlo VI. proglasio slobodnu plovidbu Jadrankom i proglasio Rijeku 1719. slobodnom lukom, a njihov prethodnik, pobožni car Ferdinand II. koji je vladao od 1618. do 1637., kada je preminuo, utemeljio je riječko školstvo. Prva riječka hrvatska gimnazija i Prva sušačka hrvatska gimnazija, kao i Riječko sveučilište, sljednice su Isusovačkog kolegija. Car Ferdinand II. izdao je 31. srpnja 1633. povelju kojom je polaznike isusovačke gimnazije u Rijeci izjednačio u pravima i povlasticama sa studentima europskih sveučilišta.
Isusovci promijenili duh grada
Pod izravnom vlašću Habsburgovaca Rijeka je od 1465. godine, nakon što je bez nasljednika preminuo posljednji baštinik obitelji Walsee. Na čelu gradske uprave je kapetan. Car Ferdinand I. odobrava 1530. gradski statut što svjedoči o stanovitom značaju naselja. Rječina je dijelila hrvatsko-ugarsko područje na istoku od njemačkoga Svetoga Rimskog Carstva na zapadu. Na Rječini je također bila razdjelnica crkvenih pokrajina. Grad je 1599. stekao političku samostalnost od Kranjske, kojoj je do tad bio priklonjen, dobivši status “slobodne općine” izravno podvrgnute gradačkom nadvojvodi. Općina preuzima upravu nad lukom, a Riječani se pozivaju pod oružje samo za obranu vlastitoga grada. Zakletvu vjernosti grad polaže nadvojvodi poput svake druge austrijske nasljedne zemlje, čime je praktički udaren temelj riječkoga Corpusa separatuma.
Međutim, zbog neprohodnosti Gorskog kotara i turske opasnosti, Rijeka je i nadalje bila prometno i trgovački povezana s Kranjskom, koja je bila i žarište protestantizma.
Kako bi spriječili vjersku herezu, gradski oci u jeku protureformacije pozivaju najprije kapucine koji počinju graditi samostan na Žabici 1610. godine, a 1627. stižu na obale Kvarnera isusovci. Došli su u doba vladavine cara Ferdinanda II. Isusovci grade novu crkvu sv. Vida, današnju katedralu, te prostrani samostan i učilište. Time se značajno mijenja urbana slika Staroga grada, ali i njegov duh što će imati dalekosežne posljedice, jer su isusovci držali nastavu na latinskom jeziku čime je hrvatski gotovo istisnut iz crkvenoga i javnog života. U teritorijalnim i inim sporenjima narednih stoljeća, upravo će stanovita samostalnost gradske općine i talijanski jezik u javnom životu, upravi i trgovini biti argumenti za političke i teritorijalne razmirice.
Isusovački kolegij u Rijeci
Na Grivici, uz sjeverna gradska vrata nalazio se isusovački Kolegij u kojem je 23. studenoga 1627. godine osnovana gimnazija. Teološki studij se od 1632. godine održava uz prekide, a od 1728. redovito. Gradnja isusovačkog Kolegija na Grivici, na dva kata s 30 soba, blagovaonicom i ostalim prostorijama, bila je dovršena 1636. godine, a cijeli kompleks (Gimnazija, Kolegij i Seminar) dovršen je do 1670. Senjsko – modruški biskup Ivan Agatić (1617.-1649.) održao je prigodom otvorenja govor na hrvatskome jeziku. Biskup Agatić, podrijetlom Riječanin, ustupio je isusovcima privremeno svoju kuću za stanovanje u blizini danas nepostojeće kapele sv. Barbare u Starom gradu. Isusovci su došli u Rijeku 1627. godine u doba protureformacije na poziv riječke Općine. Grad sv. Vida je tada bilo naselje s jedva 3.000 žitelja, koje se prostiralo unutar gradskih zidina na površini od oko devet hektara. Lovro Grizogon ili Laurentius Chrysogonus /Lorenzo Grisogogno (Split 1590. – Trst 1650.) bio je prvi rektor isusovačkog Kolegija.
Grizgon je stigao u Grad sv. Vida u kolovozu 1627. s tršćanskim rektorom Rampeliom nakon što se riječka Općina obvezala dati Družbi Isusovoj polovicu riječke desetine, vrt, Sokol kulu za nastavu, godišnje 200 forinti za uzdržavanje nastavnika te za bogoslužje kapelu sv. Roka. Isusovce je izdašno pomagala barunica Barbara Thonhausen, koja im je dala na upravljanje cijelu Kastavsku gospoštiju. Grizogon dužnost rektora obnaša od 1627. do 1633. godine. Nakon odlaska iz Rijeke
bio je rektor Ilirskoga, odnosno Hrvatskoga zavoda u Loretu kod Ancone (hrv. Jakin). Od 1639. profesor je moralne teologije u Grazu. Stekao je nadaleko glas kao sastavljač prve mariološke enciklopedije Mundus Marianus u tri golema sveska (Beč, 1646.; Padova 1651.; Augsburg 1712.).
Prvi rektor isusovačke gimnazije bio je Martin Bavčer / Martino Bauzer (Selo na Vipavskem kod Ajdovščine u Sloveniji, 11. studenoga 1595. – Gorica, 23. prosinca 1668.), inače prvi slovenski povjesničar, latinist, autor djela Historia rerum Noricarum et Forojuliensium, koje je kao zbirku deset knjiga pisao između 1657. i 1663. U slovenskom prijevodu Zgodovina Norika in Furlanije, djelo je izašlo u Ljubljani 1991. godine. Bavčer je ušao u isusovački red 1616. u Ljubljani, a u
novicijat je primljen u Brnu. Dužnost rektora riječkog isusovačkog Kolegija obnašao je 1638-1640; 1652-1654, a osim u Rijeci boravio je u Grazu i Gorici gdje je također bio rektora Kolegija.
Zahvaljujući upravo Bavčeru do nas je stigla predaja o Presvetom Raspelu koje se danas nalazi na glavnom oltaru katedrale sv. Vida. Iz Raspetoga je potekla krv nakon što se na njega nabacio kamenom Petar Lončarić 1296. godine, nezadovoljna što je izgubio novce kockajući pred tadašnjom kapelom sv. Vida.
Kako bi spriječili vjersku herezu, gradski oci u jeku protureformacije pozivaju najprije kapucine koji počinju graditi samostan na Žabici 1610. godine, a 1627. stižu na obale Kvarnera isusovci. Došli su u doba vladavine cara Ferdinanda II. Isusovci grade novu crkvu sv. Vida, današnju katedralu, te prostrani samostan i učilište.
Ukinuće isusovačkog reda
Veliki potres koji je pogodio Rijeku i Hrvatsko primorje 1750. godine znatno je oštetio isusovački sklop, a kada je papa Klement XIV. ukinuo isusovački red 21. srpnja 1773. na prijedlog cara Josipa II. u sklopu njegovih jozefinističkih prosvjetiljeskih reformi, bila je zapečaćena sudbina isusovaca i njihovog školstva u Rijeci.
Isusovački Seminar, Kolegij, Gimnazija te teološki i filozofski fakultet koji su se nalazili u dvokatnom zdanju sjeverno od Crkve svetog Vida, ukinuti su 23. rujna 1773. Zapečaćene su prostorije kolegija i seminara u kojima su se nalazile knjige. Taj vrijedni knjižni fond bio je popisan četiri godine kasnije, kada prelazi u vlasništvu riječke Općine. Katalog knjiga koje su ostavili isusovci sadrži ukupno 1644 naslova u 2570 svezaka.
Isusovački kompleks pripao je 1826. godine riječkoj Općini. Gimnazijska zgrada je predana vojsci, a sredinom 19. stoljeća u Kolegiju je bila smještena hrvatska gimnazija do preseljenja 1882. godine u kuću Adamić na Fiumari. U doba talijanske uprave, tridesetih godina prošlog stoljeća, srušen je isusovački kompleks. Od isusovačkog Kolegija ostao je sačuvan jedino portal ugrađen na Kanoničku kuću. Na današnjem Klobučaričevom trgu na mjestu isusovačkih građevina niknula je 1934. godine školska zgrada, danas je u njoj Osnovna škola Nikola Tesla, izgrađena prema zamisli arhitekta Bruna Anghebena, koji je također projektirao crkvu sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali.
Ukinućem reda i rušenjem isusovačkog kompleksa nije prekinuta nit riječkoga školastva. Zalaganjem Frana Kurelca počinje se školske godine 1848./49. nastava izvoditi na hrvatskome jeziku. Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) Gimnazija je preseljena 1881. godine na Fiumaru u kuću Adamich – Giacovich i ondje je djelovala na hrvatskom jeziku do 1896. Zalaganjem Izidora Kršnjavog, tadašnjeg predstojnika Vlade za bogoštovlje i nastavu Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, gimnazija 1896. godine seli u novoizgrađenu zgradu na Sušaku, gdje djeluje i danas dok se Prva riječka hrvatska gimnazija nalazi u ulici Frana Kurelca.
