“Najveća tragedija za mnoge hendikepirane osobe”, kaže Feliciano, “to što dopuštaju drugima da ih uvjere da postoje granice onoga što mogu postići. To jednostavno nije tako.”
Prije pola stoljeća, 1970., izvođač José Feliciano napisao je i počeo izvoditi svoju božićnu uspješnicu, “Feliz Navidad”. Od tada je popularan zabavljač; drugi hitovi po kojima je poznat uključuju njegove obrade pjesme “Light My Fire” The Doorsa i “California Dreamin’” grupe The Mamas & The Papas, kao i glazbu za filmove i televizijske programe, poput tematske pjesme iz sitkoma iz 1970-ih “Chico” i Čovjek.”
José je rođen slijep u katoličkoj obitelji u Puerto Ricu 1945. godine, kao četvrto od 11 djece. U mladosti je emigrirao u SAD, a danas živi u Connecticutu. On je praktični katolik, nastupao je u Vatikanu i privatno se susreo s papom Franjom. U ovom intervjuu govori o svojoj vjeri, hendikepu i glazbi.
Je li Bog imao poseban plan za vaš život?
Sad kad se osvrnem na to, da. Kad sam se to događalo dok sam bio mlađi, više sam na to gledao kao na činjenicu da mi se Bog smilovao jer sam rođen u tako oskudnom okruženju — plus rođen sam slijep.
U latinskoj obitelji, više nego u američkoj obitelji, biti slijep je kao imati kugu. Pod tim mislim da su moji roditelji u početku mislili da za mene nema budućnosti, stoga nisam mogao raditi sve ono o čemu roditelji razmišljaju… i činilo mi se da su moji roditelji prije čitali Bibliju ili radio druge stvari sa mnom, Bog me gurao u glazbeno područje. Bog mi je pokazivao svjetlo otkad sam se rodio.
Mislim da dijete stvarno počinje razmišljati svojom glavom s 4 godine, i nekako u toj dobi kad bih čuo stričeve kako sviraju, činilo se da mi Bog šalje poruku, da me usmjerava u tom smjeru. U jednom smislu pomoglo je to što sam bio slijep, jer da sam vidio, vjerojatno bih igrao loptu na ulici i ne bih slušao poruku koju mi je Bog davao, a to je bila glazba cijelo vrijeme.
Je li vaša obitelj bila naklonjena glazbi?
Moj ujak je bio. Igrao je Portorikanca cuartodvožičani instrument. Ovo je bio njegov hobi. Moj mi je ujak izrađivao male instrumente od šibica, komadića drveta i zahrđalih žica koje su ostale od njegovog instrumenta.
Sa 4 godine otac mi je poklonio usnu harmoniku. Ali mnoga će djeca samo zgrabiti usnu harmoniku i puhati u nju, ali ja sam stvarno svirao melodije iz nje… nešto što je jako pogađalo moju majku kad bih pratio ujaka. Majka bi otišla u kuhinju i nekontrolirano jecala jer je to stvarno izgledalo kao čudo. Dok je plakala, netko je rekao: “Slušaj, ovo mora biti znak od Boga.”
Kad sam se tek rodio, moj se otac nije mogao suočiti s činjenicom da ima sina koji je rođen slijep. U određenom je smislu mislio da je to njegov nedostatak, a ljudi su mu govorili: “Hej, slušaj, ne brini se što je slijep. Ne znaš što Bog sprema za njega u budućnosti” … istinitije riječi nikada nisu izgovorene!
O čemu voliš pisati pjesme?
Volim pisati o aspektima života, kao što su intimnosti koje mogu postojati između muškaraca i žena. Možda bih napisao pjesmu o tome kako ubijamo okoliš, ali nisam protestno-politički pjevač. Iako imam svoje političke stavove, držim ih za sebe jer smatram da kada umjetnik iznosi svoje mišljenje, to radi protiv njega. Ljudi to ne žele čuti.
Spomenut ću jedno pitanje. Bio sam za pobačaj, prije mnogo, mnogo godina. Ja bih se nazvao za-izborom. Ali onda kada sam dobio svoju kćer Melissu, krenuo sam drugim putem… kada sam čuo otkucaje Melissina srca na monitoru, rekao sam, “Pa, čekaj malo. Čak i ako postoji samo otkucaj srca, to je život, to je život…”
Je li vam vjera pomogla u teškim vremenima?
Da, svakako. Neki ljudi su mi rekli: “Ti si slijep jer je to bila Božja volja.” To je glupost! Bog ni na koji način ne želi da njegova djeca budu bolesna. Ako imate deformitet, nije ga stvorio Bog. To je samo jedna od onih stvari koje se događaju. Kao da je nacrt vaše genetske kopije imao grešku. Događa se u voću, događa se u životinjama, a dogodilo se i meni.
Rekli ste: “Najveća tragedija za mnoge hendikepirane osobe je to što dopuštaju drugima da ih uvjere da postoje granice onoga što mogu postići. To jednostavno nije tako.”
Mislim da svi imamo hendikepe — fizičke, mentalne, emocionalne ili situacije u kojima smo rođeni, ali nad kojima nemamo kontrolu. Ali moramo paziti da ne slušamo ljude koji nam govore da ne možemo ovo ili ono. Ako ste dovoljno glupi da to stvarno shvatite, onda je to istina. Nećeš moći ništa učiniti. Ali uvijek sam bio buntovnik.
Volim biti neovisan. Moja žena ponekad ima problema sa mnom jer voli sve raditi umjesto mene. Postoje trenuci kada je moram podsjetiti da stvari mogu učiniti sama. Nije nam teško jer me razumije i dopušta mi da budem samostalan, što cijenim. Cijenim to više od nje što pokušava učiniti sve za mene.
Što vas je dovelo do uspjeha u životu?
Jedan od mojih prvih napora bio je izvući se iz siromaštva. Nije me briga što neki ljudi govore — siromaštvo je užasna stvar. To je imalo pozitivne učinke na mene, jer mi je pomoglo da postanem snažna osoba i naučilo me suosjećanju. Ali htio sam prestati živjeti u zgradama punim žohara. Želio sam uspjeti i učiniti neočekivano.
