Ususret danu molitve i pokore za mir koji je pozvao papa Franjo, kardinal Pierbattista Pizzaballa, latinski patrijarh Jeruzalema, za Vatican News dijeli svoja razmišljanja o ovih 12 mjeseci rata, patnje i straha na Bliskom istoku, koji su započeli tog dana. tragični dan 7. listopada 2023.
Roberto Cetera
Život u Jeruzalemu nije bio lak ni prije 7. listopada, ali svakako, tijekom protekle godine dani jeruzalemskog latinskog patrijarha bili su intenzivni i burni, ispunjeni pastoralom, institucionalnim odnosima i, neizbježno, interakcijama s međunarodnim medijima. “Bez sumnje, dio koji me najviše muči je tisak. Gubi mi puno vremena”, šali se kardinal Pizzaballa.
Q. Vaša Eminencijo, već je prošla godina dana od tog strašnog jutra…
Da, užasna godina. I sjećat ćemo se toga, zajedno s papom Franjom i svim Crkvama svijeta, danom molitve i pokore. Da naša srca budu slobodna od svih oblika straha i ljutnje. I da kroz molitvu prinesemo Bogu našu želju za mirom za cijelo čovječanstvo.
Q. Mjesec dana nakon masakra 7. listopada dali ste nam dugi intervju. To je duboko dirnulo naše čitatelje jer je to bilo kao izranjanje iz zaprepaštene tišine u koju nas je ta tragedija uvalila, gdje ste podijelili i svoje osobne osjećaje. “Sve će se promijeniti”, rekli ste nam. Što se zapravo promijenilo? A što se promijenilo za vas i za kršćane u Svetoj zemlji?
Prije 7. listopada 2023. političke su perspektive svakako bile potpuno drugačije. Izraelsko-palestinski sukob, iako latentan, čini se da je ušao u rutinu koja nije bila posebno alarmantna, toliko da nije predstavljao prioritet na međunarodnim diplomatskim agendama. Međureligijski dijalog tekao je uobičajenim tijekom, osnažen putovanjima pape Franje i enciklikom Fratelli Tutti. Kršćanska zajednica aktivno je provodila svoje pastoralne aktivnosti. Sada se sve ovo čini kao mrtvo slovo na papiru. Danas se palestinsko pitanje ponovno pojavilo u tako dramatičnom smislu da ga je još teže riješiti. Međureligijski dijalog prolazi kroz duboku krizu. A pastoralne inicijative kršćanske zajednice moraju se potpuno preispitati u novom kontekstu, opterećenom nepovjerenjem i nerazumijevanjem. Raširena je mržnja, kako u jeziku, tako iu fizičkom, vojnom nasilju, kakvo do sada nismo vidjeli. Sve nas to ne može ostaviti ravnodušnima. Dakle, da odgovorim na vaše pitanje: da, mnogo toga se promijenilo, neizmjerno. Moramo ponovno početi govoriti o budućnosti, ali imajući u vidu da su rane koje ovaj sukob ostavlja brojne i duboke. Također je bila nevjerojatno teška godina za mene. S jedne strane, čak i ophrvan ovim svakodnevnim kaosom, čovjek mora sačuvati i usredotočiti se na duhovni život. A zatim, pomozite zajednici u razumijevanju razloga zašto su ovdje i njihove uloge. To su uvijek vrlo otvorena pitanja jer nemaju postavljene odgovore koji vrijede tijekom vremena.
P. U tom razgovoru u studenom, sjećam se, pomislio sam da će za nekoliko tjedana biti postignuto nekakvo primirje. Prevarili smo se: zatekli smo se komentirajući šesti mjesec rata u još očajnijoj atmosferi. U ovom sukobu postoji tragični paradoks: što duže traje, to se njegovo rješenje čini sve dalekim…
Ne znam odgađa li sukob zaključak, ali sigurno je imao različite tokove. Više nije koncentrirana na Gazu; postaje regionalni sukob za koji svi tvrde da ga žele izbjeći, ali čini se da ga nitko ne može zaustaviti. Teško mi je povjerovati da bi moglo doći do daljnjeg širenja sukoba u potpuni regionalni rat na Bliskom istoku, iako rizik postoji. Umjesto toga, vidim drugu opasnost: potpuni nedostatak izlazne strategije. Svi ratovi moraju imati politički, a ne vojni završetak.
Q. Nema političke vizije ni s jedne strane…
Apsolutno. Oni samo govore o vojnim strategijama, a ne o politici, u uvjerenju da mir može doći samo pobjedom nad protivnikom. Kakva će Gaza biti poslije? Kakav će biti Libanon? Raspravlja li netko o tome? Vjerujem da su to pitanja koja bismo trebali postaviti. Pitanja koja bi trebala postavljati i međunarodna zajednica, kako bi pomogla u pronalaženju rješenja. Inače će postojati samo opće, uglavnom ignorirano, moralno nagovaranje na pacifikaciju.
Q. Ovdje živite skoro trideset pet godina…
Da, stigao sam 7. listopada (sic!) 1990. godine.
Q. I tijekom svih ovih godina, vidjeli ste svašta. Ipak, opisali ste ovaj rat kao “najdulji, najokrutniji”. U ovom ratu svjedočili smo zastrašujućim prizorima s obje strane; čini se da su čak i posljednji ostaci čovječanstva izgubljeni. Dobro poznajete oba društva: što se dogodilo? Zašto postoji ovakva razina nasilja bez presedana?
Moj je dojam da se nešto prelomilo u duši obaju društava. Možda je već prije bio napuknut, ali sada je potpuno pokvaren. Oba društva su traumatizirana. Izraelsko društvo je 7. listopada doživjelo kao mali Shoah, dok je za palestinsko društvo rat u Gazi nova Nakba. Dakle, u oba tabora ponovno se otvaraju duboke rane u savjesti oba naroda. To su zjapeće rane koje su zauvijek obilježile živote oba naroda, a sada se ponovno pojavljuju poput prijetećih duhova. Ovo je oslobodilo strah. A strah može generirati nevjerojatno nasilje jer se radi o strahu da će sama nečija egzistencija biti ugrožena. Iz tog straha proizašli su nasilje i nehumanost kojima smo svjedočili ove godine: odbijanje priznanja postojanja drugoga radi očuvanja vlastitog. Vidi se to već po jeziku koji se koristi, pun nasilja, nehumanosti i nepovjerenja. Uvijek je vrlo važno gledati na jezik.
Q. Međutim, na izraelskoj strani do 7. listopada taj strah nije bio vidljiv. Zapravo, dijelom zahvaljujući povoljnoj gospodarskoj sezoni, društvo kao da je uklonilo sukob iz svoje svijesti. Nije slučajnost da izraelski narativ počinje točno 7. listopada, dok za Palestince postoji i 6, 5, 4, i tako dalje. Mislim, 2022. i 2023. bile su vrlo teške godine na Zapadnoj obali…
Istina, izraelsko se društvo uvjerilo da je sukob s Palestincima apsorbiran, asimiliran. No, tu se vraćamo na ulogu politike, odnosno odsutnosti politike. Politika nije znala iščitati stvarnost i predložiti adekvatna rješenja za situaciju koja je tinjala ispod površine, već je eksplodirala na najnasilniji, najradikalniji i najomraženiji mogući način, zatekavši sve nespremne.
Q. Nespremni, ali i podijeljeni. Podjele unutar izraelskog društva, potaknute Netanyahuovim reformama pravosuđa, nisu se smanjile tijekom rata. Zapravo, prosvjedi su se spojili i rasli zajedno s onima protiv rješavanja situacije s taocima. Padaju mi na pamet riječi bivšeg izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina koji je upozoravao na povratak plemenima biblijskog Izraela. Riskira li Izrael vojno pobjedu i politički gubitak?
Uvijek je poznata činjenica da Izrael, kao i mnoga druga društva, ima svoja plemena. Ono što se promijenilo, ako išta, jest vrsta plemena. Prije su bili Aškenazi, Sefardi, Rusi itd., a sada su svjetovnjaci, pravoslavci, vjerski nacionalisti itd. No, ne mislim da je izraelsko društvo podijeljeno oko suštinskih pitanja, prvenstveno oko ugroženosti svoje egzistencije. Nema bitne podjele oko vojne opcije. Možda postoji podjela oko perspektive i ideje države, ali ne oko temeljnih pitanja. Kako će Izrael izgledati za nekoliko godina, prerano je govoriti. Ono što je sigurno jest da je ovaj rat urezao duboku podjelu u politički život zemlje. Mislim da će nakon završetka rata doći do dubokih promjena. No, kakve će te promjene biti iu kojem smjeru danas je teško predvidjeti.
Q. Što se tiče Palestinaca, čini se da događaji od prošle godine potvrđuju ono što se čini kao povijesna sudbina palestinskog društva: nemogućnost stvaranja autoritativnog vodstva sposobnog slijediti projekt mira i suživota s Izraelom…
Palestinci plaćaju cijenu mnogih stvari. Oni su žrtveni jarac za mnoge priče, za makro-bliskoistočnu politiku koja ih je uvijek koristila i nikada ih nije voljela – uključujući i arapske zemlje. I zapadne zemlje, koje su ih uvijek podržavale na riječima, ali nikada u potpunosti na djelu. I onda, naravno, pate od slabog, podijeljenog vodstva, često nedoraslog zadatku. Na kraju su uvijek ostali sami. Narod koji je pretrpio toliko nasilja, izvana i iznutra.
Q. Prošle godine, u podužem intervjuu vatikanskim medijima, palestinski predsjednik Mahmoud Abbas iznio je točku koja nije dovoljno promišljena, unatoč jednostavnoj jasnoći: razlozi sukoba nisu samo politički, već i, prije svega, antropološki i kulturni — nepremostiv jaz u običajima i vrijednostima između Arapa i Židova, od kojih je većina došla iz Europe. Mala kršćanska zajednica koju vodite ima prednost što nema isključivu etničku odrednicu: postoje kršćani koji govore arapski i kršćani koji govore hebrejski. Može li to biti laboratorij za mogući dijalog?
Sukobi gotovo nikad nisu isključivo politički i vojni. U njihovu su korijenu uvijek kulturni, povijesni i identitetski razlozi. Neupitno je da ovaj sukob ima antropološku dimenziju. Postoje dva potpuno različita svjetonazora, ideje društva i pojma čovječanstva. Posjetite Ramallah i Tel Aviv kako biste osjetili tu razliku. Mogli bi se sastati oko nekih pitanja. U pravu ste kad kažete da ovaj važan aspekt nije dovoljno istaknut. Izgledi ovdje nikada neće biti perspektiva integracije, već, u najboljem slučaju, građanskog suživota uz poštovanje. Živjeti kao u stanu, gdje svatko ostaje svoj, sa svojom kulturom, običajima i identitetom. Teško je, znam, ali je moguće. Mali znak toga ostaje i naša mala međunacionalna zajednica, Katolička crkva. Svakako, mi nikada nećemo postavljati standarde, ali naše nastojanje – jer i nama je teško održati to unutarnje jedinstvo – mora ostati znak drugačijeg načina življenja i odnosa. I to bi također trebao biti jedan od načina na koji Crkva čini razliku u ovoj zemlji, koja je uvijek tako podijeljena u svemu.
Q. Vaša Eminencijo, ove godine imate osobni rekord, iako tužan, da ste prvi i još uvijek jedini vjerski vođa koji je ušao u Gazu. Možete li nam reći nešto o tom iskustvu, posebno iz perspektive ljudskih odnosa?
Da, uspio sam ući u Gazu. I nadam se da ću se vratiti. Dužnost pastira je biti prisutan, biti uz svoje stado. Htio sam ne samo biti blizu njih nego i razumjeti kako im pomoći, biti koristan. Kad sam ušao u Gazu – a to nije bilo nimalo lako – zatekao sam užasnu situaciju, uništeni grad, u kojemu je nedostatak srušenih zgrada onemogućio čak i prepoznavanje ulica, što je otežavalo orijentaciju. Potpuna pustoš. S druge strane, našao sam živu i pokretnu zajednicu. Bili su iznenađeni mojim dolaskom, kao i njihov župnik, otac Gabriel, koji je bio izvan Gaze 7. listopada ujutro. Ostao sam četiri dana. Dani muke i nade. Ono što me se najviše dojmilo u zajednici je to što nisam primijetio nijednu riječ ogorčenosti, mržnje ili ljutnje. Ništa. I to me jako iznenadilo jer su, ljudski govoreći, imali svaki razlog na svijetu da budu ljuti i frustrirani. Duboko sam cijenio prisutnost i nevjerojatan rad časnih sestara. Posebno su me dirnule riječi jednog mladića koje sam potvrdio tijekom svog boravka. Hamas je napad od 7. listopada nazvao “Operacija Al Aqsa poplava”, a on mi je rekao: “Ako je to poplava, mi, kršćanska zajednica Gaze, smo arka, Noina arka.” Kovčeg je visio na valovima mora nasilja, s pramcem uperenim u dugu mira.
Q. Stav Crkve je razoružavajuće jednostavan: ona je uz one koji trpe, bez obzira na kojoj su strani. Ipak, ovo je teško shvatiti. Iz ove perspektive, ove ste godine bili česta meta, vukli su vas s jedne strane na drugu. Želite li iskoristiti ovu priliku da se osvrnete na takve kritike?
Kada imate javnu ulogu u tako polariziranom kontekstu, neizbježno je biti meta. Imp Ono što je bitno je da se, govoreći, ne pokušava izraziti ono što drugi očekuju čuti, već ono što vjeruje, čiste savjesti, da je ispravno i istinito. Pogreške su očekivane, jer su neizbježne u tako kritičnom kontekstu: na primjer, ponekad pretjerana komunikacija, ili nedostatna ili nepotpuna. Važno je biti iskren: Crkva mora stati uz one koji pate. Uvijek. Crkva ne može biti neutralna. Ne mogu otići svojim župljanima u Gazi, koji su bombardirani, i reći: “Mi smo neutralni.” Međutim, iako je istina da Crkva ne može biti neutralna, također je istina da ne možemo biti dio sukoba. To ne samo da bi bilo pogrešno, već i glupo u kontekstu u kojem se, nakon sedamdeset i šest godina rata, greške obiju strana ne poništavaju, već se zbrajaju. U takvom polariziranom okruženju nije lako biti istinit, imati hrabrosti izgovoriti riječ istine, a isto tako znati izraziti blizinu onima koji pate. Radi se o održavanju otvorenog dijaloga sa svima, naravno s onima koji pate, ali i s onima koji su uzročnici patnje. Kao osoba i kao institucija, moram ostati slobodna referentna točka u svakom smislu u ovom bolnom klupku nasilja, mržnje, isključujućih narativa i odbacivanja. Nisam pozvan iznositi stavove Palestinaca, a još manje Izraelaca. Moram govoriti u ime Crkve. A glas Crkve ima samo jedan kriterij: Evanđelje Isusa Krista. Odatle moramo početi i kamo se uvijek moramo vraćati.
Q. Mogu li vas pitati nešto osobnije? Sjećam se iz našeg razgovora prije jedanaest mjeseci da ste naglašavali izraz “samoća”. Mislili ste uglavnom na usamljenost istine u kontekstu mržnje, ali bilo je sasvim jasno da i sami osjećate teško breme samoće u ulozi poglavara katolika Svete zemlje. Kako ste proživjeli ovih jedanaest mjeseci?
Recimo, uloga zahtijeva samoću. Moja uloga to zahtijeva jer vam samoća omogućuje da budete slobodni. I niste istinski slobodni ako ne održavate određenu emocionalnu distancu. Uz to, ja sam čovjek i, naravno, osjećam težinu toga.
Q. Pretpostavljam da je posebno teško nekome tko je, poput fratra, uvijek živio u zajednici…
Sigurno. Ali u samoći se mora živjeti. Nastanjeni molitvom, odnosom s Gospodinom, sviješću da se čini ono što je ispravno, stalnim razlučivanje, a također i odnosima s pravim ljudima.
Q. Prije nego što ste preuzeli ulogu pastira za kršćane u Svetoj zemlji, igrali ste ključnu ulogu mosta između kršćana i Židova i vodili ste kršćane koji govore hebrejski. Jesu li se vaši odnosi sa židovskim izraelskim svijetom na bilo koji način promijenili nakon 7. listopada 2023.?
Bilo je nekoliko faza. U početku je bilo teško. Posebno za njih. Imali su veliku potrebu za bliskošću, solidarnošću, privrženošću, ljubavlju. Što možda nisu u potpunosti osjetili. Ali također smo osjećali potrebu za njihovim razumijevanjem onoga što se dogodilo u tjednima i mjesecima nakon 7. listopada. S vremenom su prava prijateljstva ostala. Svakako smo u novoj fazi međureligijskog dijaloga. Više nije vrijeme za puke dobre namjere i uljudne ugodnosti; moramo svoj dijalog utemeljiti u stvarnosti, koja se predstavlja u svoj svojoj dramatičnosti. Puno smo razgovarali i razgovarali o našoj zajedničkoj i teškoj prošlosti i to je bilo potrebno. Ali sada, ne zaboravljajući prošlost, moramo se usredotočiti na sadašnjost, počevši od poteškoća s kojima se danas suočavamo. Počevši od pokušaja da shvatimo zašto smo se u ovom ključnom trenutku naših odnosa borili da se razumijemo, da govorimo zajedničkim jezikom. A posebno o tome kako ujediniti naše napore u pravcu mira. To više ne može biti akademska ili teorijska rasprava nego mora biti uronjena u živu stvarnost koja nas okružuje.
Q. Ti si i pastir kršćana u Jordanu. I bili ste tamo nekoliko puta zadnjih mjeseci. Kako je tamo doživljen 7. listopada?
Ne dobro, rekla bih. Prvih mjeseci u Jordanu su se odvijali kontinuirani prosvjedi, neki od njih prilično intenzivni, u znak solidarnosti s Palestincima u Gazi i protiv Izraela. Ne zaboravimo da oko 60 posto stanovništva Jordana čine Palestinci, a velik dio jordanske kršćanske zajednice također je palestinskog podrijetla.
Q. Sva medijska pozornost sada je usmjerena na sjeverni front s Libanonom i opasnosti od rata između Izraela i Irana. Puno se manje pažnje pridaje situaciji na Zapadnoj obali, koja je, politički, prava srž problema. Nedavno ste bili u Jeninu, epicentru nasilnih sukoba između izraelske vojske i palestinskih militanata…
Politički, situacija je složena i odvija se na različitim frontama. Zapadna obala svakako je jedna od najkompliciranijih. Od 7. listopada situacija se tamo pogoršala u gospodarskom, političkom i vojnom smislu. Neprekidni upadi izraelskih doseljenika stvaraju “ničiju zemlju”, bez pravila i zakona, gdje pobjeđuje onaj tko prvi i najjače puca.
Q. Još više suzivši fokus, sve gleda na Jeruzalem. Bez mira u Jeruzalemu nikada neće biti mira na cijelom Bliskom istoku. Prije mnogo godina rekli ste mi da je “rat u Jeruzalemu nekretninski rat, koji se vodi kako bi se zauzeo svaki kvadratni metar”; u međuvremenu, infiltracija Židova u Stari grad i istočni dio nastavlja se bez prekida…
tako je. Jeruzalem je lakmus test sukoba, ne samo u Svetoj zemlji nego i na cijelom Bliskom istoku. Jeruzalem je srce svega, u dobru i u zlu.
Q. Kneset je formalno odbacio dvodržavno rješenje, a Netanyahu je sporazum iz Osla nazvao pogreškom u povijesti Izraela. Postoji jedan izraz koji dijele i Netanyahu i Sinwar: obojica tvrde da imaju isključivu nadležnost “od rijeke do mora”, ne ostavljajući prostora drugome. Ima li rješenje “dva naroda u dvije države” danas ikakvu provedivost?
Postoje problemi koji imaju rješenja i problemi koji nemaju. Realno, u ovom trenutku ne postoji rješenje izraelsko-palestinskog sukoba, bilo da se radi o “dva naroda u dvije države” ili “dva naroda u jednoj državi” ili bilo kojem drugom zamišljenom rješenju. Trebaju nam nova lica i nove perspektive. I to je problem ne samo ove zemlje nego i cijelog Bliskog istoka, počevši, nakon nedavnih događaja, od Libanona. Moramo promisliti cijeli kontekst široko, a Jeruzalem je, ponavljam, u središtu stvari. Cijeli Bliski istok treba novo vodstvo i nove vizije. Tek nakon toga možemo razgovarati o aranžmanima koji najviše pogoduju miru među narodima.
Q. Ove godine ste također puno putovali Europom i Amerikom. Kakvo je bilo vaše viđenje odgovora kršćanskih zajednica na tekući sukob?
Jedinstvo u podršci kršćanima Svete zemlje, ali inače, mnogo zbunjenosti, ako ne i podjela. Teško je razumjeti razloge sukoba. Uostalom, i u drugim zemljama politika dovodi do polarizacije. Samo se glas pape Franje diže da oplakuje krizu čovječanstva koja prožima ova tužna vremena. I to govorim bez imalo stranačkog ponosa, ali s puno tuge u srcu.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
