Nadam se da će svrha vašeg života postati ova: voljeti i služiti Bogu koji vas je stvorio i umro za vas – budući da je njegova ljubav u svijetu.
Uz blagoslov vaše majke, krećemo u katolički program studija dok započnete prvi razred. Molim se da će za nekoliko godina to kulminirati s vašom potvrdom u Katoličkoj crkvi. Sad vam pišem ovo pismo, nadajući se da ću vam ga tada dati.
Ti si moja draga, lijepa, voljena unuka i volim te “Više nego što jezik može reći”, kako je moja baka govorila.
Nadam se da bi vam većina baka željela za svoje unuke: život ispunjen radošću i mirom. Ali više od toga, želim vam život ispunjen svrhom i smislom. Kao i većina baka, znam da će uz radost i mir, nadam se da ćete uživati, biti izazova. Bit će slučajeva kada se pitate zašto pati i što je smisao života – vašeg života. Jer je život kompliciran. Teško je shvatiti ponekad. A ponekad je jednostavno teško. Tu dolazi svrha i smisao.
Jedna od mojih najdražih pisaca, Peggy Noonan, o tome je govorila u knjizi koju je napisala o papi Ivana Pavla II. Ona smatra da su pitanja o značenju i svrsi života, kako ona piše, “vrsta pripreme za Boga, nužna preambula koju želi napisati na vaše srce. U trenutku kada ih pitate, vaša sloboda je pokrenuta. Postaješ svjesniji da postoji izbori. To je, na neki način, početak morala jer se ne može krenuti prema slobodi.” A ono što je dobro je Bog.
U romanu koji sam nedavno pročitao, jedan lik rekao je mladoj djevojci da svima treba kôd za život. Sada strogo govoreći, to nije istina. Nitko potrebe Kôd za život, ali većina ljudi ima jedan, čak i ako to ne shvaćaju. Većina ljudi ima svojevrsni mentalni popis stvari koje bi ili ne bi radili, katalog prava i nepravde. Većina nas počinje sastavljati takve popise nehotice od vremena kada smo vrlo mladi. Upoznajemo da dijelimo s drugom djecom, a ne da ih udarimo. Učitelji nam kažu da ne lažemo ili varamo. Roditelji nas potiču da naporno radimo i studiramo.
Kako postajemo stariji, često je teže znati što je ispravno ili pogrešno. Postajemo svjesniji što drugi ljudi misle i rade. Lako je pratiti i raditi stvari samo zato što ih drugi rade. Posebno je primamljivo jer postajete tinejdžer koji slijedi gomilu, raditi ono što rade “svi”.
Nadam se da kôd kojim se odlučite živjeti nije onaj koji sastavljate dok idete dalje ili usvojete iz svijeta. Ono što vam najviše želim jest da slijedite kôd koji dolazi od onoga koji je napravio svijet i koji stoga zna kako najbolje živjeti u njemu.
Svijet može reći drugačije, ali tamo je Takva stvar kao ispravno i pogrešno. I najbolji način da saznate koji je život po kodeksu katoličkog kršćanstva. To je onaj koji će vas pokriti u svakoj situaciji, voditi vas u svakom zbunjujućem trenutku i ponuditi vam mir u svakoj teškim okolnostima. Odlazeći na misu nedjeljom i sveti dani obveze, odlazak na ispovijed, slijedeći crkvenu učenju o seksu i braku, sve te stvari orijentirat će vas prema Bogu. Pravila koja crkva postavljaju nisu namijenjena teretu, već kao mapa puta istinskoj sreći.
Također ćete voditi vaša savjest, dar Bog je dao svakome od nas. To je gotovo poput glasa ili osjećaja duboko u nama koji zna razliku između ispravnog i pogrešnog. Obratite pažnju na to. Ako smatrate da je nešto što ćete učiniti pogrešno, to je vaša savjest koja vas vodi da to ne radite. Kad se osjećate dobro jer ste učinili pravo Stvar, to je i tvoja savjest.
Govoreći o savjesti, jedna stvar koju ste naučili na putu da budu primljeni u crkvu odnosi se na sakrament pokore. Ispitujete svoju savjest, pokušavajući se sjetiti što ste pogriješili, da biste se pripremili za priznanje. Kad sam postao katolik vrlo kasno u životu (nakon što sam odgajan protestant), to je bila jedna od mojih najdražih stvari o crkvi. Kako je nevjerojatno da možemo ispraviti svoje grijehe priznajući ih svećeniku! U trenutku se može osjećati neugodno i nespretno, ali i oslobađa se.
Ali biti kršćanin ne samo da pokušava učiniti ispravnu stvar i izbjegavati učiniti pogrešnu stvar. Trebali bismo nadići samo moralno dobar ili etičan. Trebali bismo biti sveti. Isus nam govori da volimo svoje neprijatelje i molimo se za one koji nas progone. Kako je to moguće? Kako bi to mogao učiniti? Djelujući sami, ne možemo. Ali s Bogom, ništa nije nemoguće. Pri krštenju i potvrdi primamo darove Duha Svetoga. Kad primimo zajedništvo, Krista konzumiramo na mističan način koji ne možemo razumjeti. Ulazi u nas kroz euharistiju. Bog nam daje njegov ljubav, njegov snaga, njegov strpljenje, njegov ljubaznost i njegov strpljenje. Tako volimo svoje najmilije, čak i kad smo ljuti i uzrujani i povrijeđeni. Tako volimo svoje neprijatelje. Dajući im Božji ljubav. Jedan svećenik kojeg znam potiče svoje župljane da “postanu ono što konzumiramo” u euharistiji.
Jedna od najljepših molitve koju sam ikad naišao je od Novene do svetog Julija iz Norwicha: „Moli se za mene da mogu toliko voljeti Boga, sve one s kojima se danas susrećem, i da ništa neće spriječiti da se Božja ljubav prolije kroz mene do čitavog stvaranja.“
Pomozite onima kojima je potrebna pomoć. Ne samo hranjenjem siromašnih i potrebnih, koliko god je to važno, već tako što ćete vam biti najbliži: vaša obitelj i prijatelji, ljudi s kojima komunicirate svaki dan.
Jednostavno rečeno, nadam se da će svrha vašeg života postati ova: voljeti i služiti Bogu koji vas je stvorio i umro za vas – budući da je njegova ljubav u svijetu.
