Dva mjeseca nakon izbora pape Lea XIV -a, nekoliko simboličkih slika iz njegovog papinstva počelo je kružiti, među njima i slika pape koji pozira za fotografiju s mladom djevojkom koja mu nudi ručno izrađeni crtež.
Alessandro Gisotti
Mnoge slike iz ova prva dva mjeseca pontifikata pape Leo XIV pune su značenja.
Neki će ostati u kolektivnom sjećanju godinama koje dolaze – poput emocije koju je ugušio na središnji balkon bazilike svetog Petra dok je gledao radosnu gužvu na trgu svetog Petra, popodne 8. svibnja, tijekom svog prvog Urbi et Orbija nakon što je izabran.
Tu je i druga slika, daleko manje poznata, koja tiho nosi sa sobom poruku i viziju budućnosti: papa Leo sjedi na petama pored djevojčice iz Vatikana ljetnog kampa koja mu pokazuje crtež.
Ono što nas pogađaju su njihovi osmijesi: Papa očito gleda prema osobi koja vodi fotografiju, dok djevojka, očarana trenutkom, ne gleda u kameru, već drži njezin nasmijani pogled fiksiran na papu Leo XIV.
Zašto je ova slika tako upečatljiva? Jer u tom jednostavnom činu savijanja, papa nas upućuje prema smjeru u kojem bi svi ljudi – posebno oni koji drže sudbinu svijeta u svojim rukama – slijede: da upoznaju djecu na njihovoj razini, kako bi ih svijet gledali kroz oči.
Koliko bi se tijek čovječanstva promijenio ako bi svatko od nas imao hrabrosti da se spusti, baš kao što je to učinio Isus kad je ukorio učenike koji su pokušali otjerati “mučnu” djecu, izgovarajući besmrtne riječi: “Neka mala djeca dođu k meni.”
Danas, koliko često uistinu dopuštamo djeci da dolaze k nama? Što je još važnije – koliko često idemo prema njima?
Da li se trudimo da se brinemo za onu djecu koja su uhvaćena u ratnoj vatri, onima koja su gladovala tuđim sebičnošću, onima koje se zlostavljaju na bezbroj načina.
Razlog – prije čak i emocija – trebao bi zahtijevati da jak štiti malo. Umjesto toga, događa se suprotno: u ratovima koje su odlučili odrasli prvi koji su trpjeli su djeca.
Što bismo vidjeli da smo se sagrirali do razine djece u Gazi, u Harkivu, u Gomi, i na bezbroj mjesta rastrganih oružanim sukobom? Možda bi se, ako jesmo, nešto promijenilo.
“Ako želimo podučavati pravi mir na ovom svijetu”, Mahatma Gandhi je jednom rekao: “A ako želimo nastaviti u stvarnom ratu protiv rata, morat ćemo započeti s djecom.”
Zamislite, samo na trenutak, ako su djeca iz nacija velikih sila sjedila na Vijeću sigurnosti UN -a. Tko zna kako se međunarodni odnosi mogu promijeniti.
Nažalost, moramo s gorčinom priznati da je stvarnost rata u nas usađena poput otrova iz najranijih godina života.
Bertolt Brecht stavio ga je s hladnom preciznošću u pjesmi napisanoj kao sjena Drugog svjetskog rata: “Djeca se igraju u ratu. Rijetko se igraju u miru, jer su odrasli uvijek vodili rat.”
Zbog toga je, možda, jedini istinski način promjene povijesti povijesti koji se čini najmanje vjerojatnim: da se odstupi, odstupimo od naših uvjerenja i interesa naših odraslih, te gledati (i još više, da se osjećamo) s “niskim” pogledom djece.
Kao misionar i biskup u Peruu, papa Leo se više puta savijao kako bi upoznao djecu na njihovoj razini. Bezbroj je njegovih fotografija koje radi upravo to.
Sada kada je biskup u Rimu, njegov se stil nije promijenio, kao što nas podsjeća ta fotografija iz Vatikanskog ljetnog kampa u dvorani Paul VI.
Da bi postali mali, znači povećati naše čovječanstvo. Ovo je lekcija koju danas očajnički trebamo.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u tijeku tako što ćete se pretplatiti na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
