Bamieh’s Sour Things show prva je izložba u novoj pariškoj ispostavi galerije NIKA Project Space u Dubaiju, koja se otvara 8. rujna.
Osim Périphériquea u istočnom predgrađu Pariza, četvrt Romainville postaje nešto poput kreativnog središta.
Najnoviji član umjetničke četvrti Komunuma stiže čak iz Dubaija – NIKA Project Space sljedećeg će mjeseca otvoriti vrata svoje nove lokacije u Parizu.
“Etos Komunuma, što znači ‘zajednica’ ili ‘komuna’ na esperantu, duboko odjekuje s misijom NIKA Project Spacea da pojača glasove umjetnika iz manje poznatih regija svijeta i da proširi granice svijeta umjetnosti, “, kaže osnivačica Veronika Berezina, ističući predanost galerije usmjerenju glasova s globalnog juga.
U skladu s ovim pothvatom, NIKA Project Space pokreće ovu prvu međunarodnu ispostavu izložbom palestinske umjetnice Mirne Bamieh.
Porijeklom iz Jeruzalema i nadovezujući se na kulinarsku umjetnost, Bamieh u ‘Sour Things’ nudi oštro razmišljanje o temama stvaranja i gubitka sjećanja – osobito u pogledu kultura prehrane, ali s daleko širim implikacijama.
Emisija uključuje nove i novije radove iz njezine serije ‘Sour Things’. Među njima su ‘The Pantry’, zajednički rad između NIKA Project Spacea i Het Noordbrabants Museuma u Nizozemskoj, koji vidi kako Bamieh koristi proces fermentacije kako bi razmišljao o preseljenju i iskorijenjenju; ‘Stubište’, viseće ogromne keramičke skulpture od sastojaka bogatih okusom poput češnjaka, čilija i klinčića, prekrivenih dječjim crtežima; i ‘Zid’, instalacija od citrusne keramike koja se oslanja na propadanje kako bi razumjela gubitak i tugu, posebno u odnosu na palestinsko iskustvo rata i raseljavanja.
Euronews Culture razgovarao je s Bamieh o hrani kao umjetničkom mediju, snazi recepata kao alatu otpora i, naravno, njezinoj fascinaciji fermentacijom.
Što čini prehrambene kulture i recepte toliko dragocjenima da vrijedi raditi na njihovoj revitalizaciji?
Recepti su nositelji priče – glas naroda, otpora, svakodnevnog života i način da ljudi prežive unatoč onome što se oko njih događa, posebno za nacije poput Palestine. Sada u Gazi vidimo kako su priče o hrani i recepti ti koji daju tračak nade; oni su ti koji odražavaju pravi otpor ljudi izvan medijskog stroja. Mislim da je hrana kao medij alat koji je doista intimniji, i vjerujem u važnost stvaranja intimne povijesti od samih ljudi.
Kako je vaše palestinsko i libanonsko podrijetlo utjecalo na vašu želju da pričate priče i oživite kulture hrane koje nestaju?
Tijekom odrastanja, hrana je uvijek bila prisutna u našoj kući. Moja se majka udala prilično mlada, a naučila je kuhati kada se iz Libanona preselila u Palestinu kako bi se udala za mog oca. Stalno je telefonirala s mojom bakom, pokušavajući naučiti te domaće recepte. Stvarala je vlastiti dom, svoju vlastitu obitelj, s onom vezom do Libanona preko telefona s mojom bakom, ali isto tako, obrađivala je nedostajanje svoje obitelji… To je otvorilo prostor za stolom da postane vrlo živahan prostor za raspravu, eksperimentiranja. Hrana je bila hrana za moju mamu, ali ona je bila kreator identiteta za nju… također ovaj razgovor između Palestine i Libanona i ovo žongliranje između te dvije zemlje u kojima se našla da pregovara.
S obzirom na to da se bavite hranom, u kojem trenutku ste pomislili spojiti svijet umjetnosti i kulinarstva u svom radu?
Išao sam u kulinarsku školu 2017. Moja praksa bile su video instalacije u tom trenutku, a ja sam putovao radeći rezidencije i producirajući tijela rada iz svog ‘studija’ – što je bilo moje prijenosno računalo, koje može, i često jest, jednostavno prestati raditi bilo koji trenutak. Dakle, trebala sam materijalnost, određenu veličinu u svojoj praksi. Također mi je nedostajao rad s ljudima… taj aspekt društvene zajednice. To je dovelo do stvaranja ‘Potato Talks’ (umjetničke izvedbe uživo u kojima pripovjedači pričaju osobne priče dok gule krumpire) i Palestine Hosting Society (spajanje hrane i pričanje priča putem insceniranih večernjih predstava). S pojmovima iskustva radim otkako sam počeo stvarati umjetnost, a to se nastavilo i s radom s hranom. Samo je promijenio medije.
Kako ste se zainteresirali za proces fermentacije?
Ozbiljnije sam se počeo zanimati za fermentaciju tijekom Covida. Zapravo, moja mentalna, fizička i emocionalna reakcija bila je da napravim smočnicu kada je svijet postao neizvjestan i kada sam se našao u kuhinji, samo zamrzavajući stvari, fermentirajući stvari i stvarajući sve vrste tehnika za očuvanje. Mislim da je to bila vrlo iskonska reakcija na neizvjesnost. Puno sam razmišljao, a to je rezultiralo snimanjem 20-minutnog filma pod nazivom ‘To Jar’, o praksama očuvanja kada je budućnost neizvjesna.
Zapravo, ono što me fascinira je kako je fermentacija radnja transformacije koju nekako pokreću ljudi, ali onda izlazi izvan njihove kontrole i njihove predvidljivosti, uvijek se u staklenci događaju iznenađenja. Ne možete u potpunosti kontrolirati što bakterija radi unutar staklenke, kroz kakvu transformaciju prolazi. S druge strane, ono što me fascinira je propadanje. Dakle, ovo potpuno nekontrolirano okruženje za proizvode, koje se mijenja i transformira u odnosu na okoliš, u odnosu na zrak kada je izloženo.
Što mislite, kako se fermentacija povezuje sa širim temama vašeg rada (npr. nestanak, sjećanje)?
Za ‘Sour Things’ uzimam fermentaciju i onda je dublje proučavam. Približavam se procesima koji se događaju i onda iz toga stvaram poveznice sa svojim tijelom, sa svojom okolinom, sa svojom pričom, ali i sa životom, sa odnosima – svime. Svaki prostor ‘Sour Things’ fokusiran je na jedan dio stana, ali to nije njegov arhitektonski aspekt. Radi se o unutrašnjosti prostora: unutrašnjosti kreveta, unutrašnjosti smočnice, unutrašnjosti kuhinje, utroba toaleta, utroba zida.
Kako je to povezano s nestankom? Nevidljivost onoga što se događa unutar staklenke povezuje s nestankom. Ono što mi se sviđa kod fermentacije je to što mi daje taj međunarodni, globalni aspekt. Jako volim promatrati različite načine očuvanja koje su različite kulture prakticirale u odnosu na svoje podneblje, što je znanje koje gubimo.
Nestaje, nažalost, znanje o fermentaciji – a s njim i naš senzibilitet i razumijevanje i povezanost s onim što je izvan nas, s prirodom, sa svijetom, pa i međusobno. Sve je povezano.
Postoji li djelo u ovoj emisiji koje vam je posebno osobno?
Svi dijelovi u ‘Sour Things’ plod su 2024. i svih stvari kroz koje sam prošao: iselio sam se iz zemlje, svjedočio ratu, morao sam napustiti obitelj, našao sam se u Lisabonu, radio na svojim boravišnim papirima i ne znajući kada ću moći vidjeti svoju obitelj.
Mislim da su me ti komadi spasili: mentalno, fizički i emocionalno. Natjerali su me da razumijem i procesuiram traumu. Bez njih, ne znam kako bih se mogao nositi sa stvarima.
Vjerujem da umjetnici stvaraju umjetnost koju ponekad ne razumiju u potpunosti. Vjerujem da je umjetnost veća od umjetnika. Ono što me oduševljava u bavljenju umjetnošću je to što stvarno stvaram iz utrobe, a to se pretvara u materijal, doslovno, keramiku i velike prostore. I onda kada svjedočim djelu kao i svi drugi, iako sam ja kreator, ono mi govori stvari koje prije nisam znao, a to otvara prostor za buduća djela i to je ono što je bogato biti umjetnik; je li ovo drugačija vrsta stvaranja znanja, ne samo za svijet, već i umjetnike za sebe.
‘Sour Things’ Mirne Bamieh na programu je u Projektni prostor NIKA u Parizu od 8. rujna do 27. listopada 2024. Galerija će također predstaviti solo štand umjetnikovog rada na Asia Now u listopadu.
