Isus je privukao velika mnoštva dok je propovijedao diljem Galileje, iscjeljujući mnoge koji su tražili njegovu pomoć. Kakav je bio prijem kada je posjetio svoj rodni grad?
Evanđelje (Pročitaj Mk 6,1-6a)
Sveti Marko nam govori da je na početku Isusove službe u Galileji, On posjetio svoje “rodno mjesto”. Kamo god je išao, ostavljao je trag “potpuno zaprepaštenih” ljudi (vidi Mk 5,42). Međutim, kada je stigao u sinagogu u Nazaretu, prijem je bio sasvim drugačiji.
Njegovo je propovijedanje “zaprepastilo” okupljene, ali je njihovo čuđenje krenulo u iznenađujućem smjeru. “Odakle ovom čovjeku sve ovo?” Nije ih se dojmilo što je jedan od njihovih imao veliku mudrost i činio “moćna djela”. Ne, bili su skeptični da bi se netko koga su tako dobro poznavali, netko čija im je cijela obitelj bila dobro poznata, mogao odjednom pojaviti i tvrditi da je Netko. Zapravo, Njegova nevjerojatna promjena od jednostavnog “drvodjelje” do proroka koji čini čuda bila je previše za njih. Nisu mu vjerovali. Posljedično, On je mogao izliječiti samo “nekoliko bolesnih ljudi”, jer nije bilo nikoga drugog tko je tražio Njegovu pomoć.
Isus je znao da zauzima svoje mjesto u dugom nizu proroka u povijesti Izraela, od kojih svaki nije bio “bez časti osim u svom rodnom mjestu i među rodbinom i u svojoj kući”, ali nedostatak vjere u Njegovu Nazaretski susjedi su Ga još uvijek “zadivili”.
Što je navelo one koji su najbolje poznavali Isusa da odbiju vjerovati u Njega? Ovo pitanje je vrijedno razmišljanja, jer nas vodi do srži otajstva spasenja. Ljudi u sinagogi u Nazaretu nisu mogli zamisliti da bi običan čovjek, onaj koji se bavio Njegovim zanatom kao tesar i kretao se među svojim rođacima u gradu, mogao biti bilo tko poseban u Božjem planu. Zasigurno se prorok (još manje Mesija) ne bi činio toliko sličnim njima. Zasigurno je bilo znakova na putu – tijekom Njegovog djetinjstva, Njegove mladosti, Njegovih sati u Njegovoj radionici – na koje je On trebao paziti. Nitko ne očekuje da će obično tijelo i krv moći riješiti izvanredne probleme običnog mesa i krvi.
Nevjerojatnost u njihovim komentarima koje je zabilježio sveti Marko možemo samo osjetiti. Ustvari, rekli su Isusu: “Oprosti, ali Ti si previše čovjek da bi nam bio od bilo kakve važnosti.”
Ipak, to je ključ. Utjelovljenje, prorečeno već u Postanku 3,15 (a to je rano), značilo je to samo čovjek bi mogao biti taj koji će napraviti razliku za nas. Samo Jedan poput nas, živeći kao mi, mogao je zauzeti naše mjesto u djelu pomirenja između Boga i čovjeka. Okorjelo ljudsko srce, puno ponosa i ega, opire se ovoj ideji.
Grešni čovjek je povjerovao đavoljoj laži da smo slabi, nestalni i da nam se ne može vjerovati. To objašnjava zašto je đavao lovio muškarca i ženu u vrtu. Njegov udar protiv njih bio bi njegov napad protiv Boga. Međutim, Bog je bio taj koji je čovjeka osmislio, stvorio ga na svoju sliku i priliku i odredio za zajedništvo s Presvetim Trojstvom. Zamislite đavlov šok kada je otkrio da će Bog poništiti djelo svog neprijatelja preko žene i njezina Sina. Kroz krv i meso. Preko stolara iz Nazareta.
Moramo znati za ovu ljudsku tendenciju da odbacimo ljudsko spasenje kroz ljudska bića. Suočavamo se s tim u našim danima. Vidimo reakciju svijeta s nevjericom na tvrdnju Evanđelja da je Isus jedini put do spasenja i na tvrdnju Crkve da je sakrament spasenja koje je On izborio za nas. Svijet, tako dobro poznavajući našu povijest, ne može zamisliti da bi Bog razrađivao svoj čudesni plan otkupljenja kroz nas. Vidimo to i u sebi. Može li Bog odgovoriti na moje molitve za moje spasenje preko mog vrlo ljudskog supružnika? Moja ljudska djeca? Moji ljudski suradnici?
Ozbiljno shvatimo ovo evanđeosko upozorenje kako se za nas ne bi moglo reći da smo svojom malovjernošću zadivili Isusa.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, pomozi mi da Te vidim u čovječanstvu oko sebe. To je uvijek zadnje mjesto gdje pogledam.
Prvo čitanje (Pročitaj Eze 2,2-5)
Moramo se zapitati je li Isus, kada se suočio s otporom svom proročkom djelu u Nazaretu, imao na umu proroka Ezekiela. Gospodin je poslao Ezekiela, stotinama godina prije nego što je Isus živio, “Izraelcima, buntovnicima koji su se pobunili protiv Mene.” Bog ga je upozorio da su ljudi kojima je poslan bili “tvrda lica i tvrdoglava srca”. Ipak, Ezekiel im je trebao vjerno naviještati Božju riječ. Nije se smio oslanjati na njihov odgovor da bi mjerio svoj uspjeh. “Slušali oni ili se opirali…znat će da je među njima bio prorok.”
Možda su te riječi utješile Isusa dok je nailazio na nedostatak vjere u Nazaretu. Nije bio prvi koji se suočio s ovakvom vrstom otpora; Također nije bio posljednji. Podsjetimo se da je u Govoru na gori Isus rekao mnoštvu: “Blago vama kad vas ljudi pogrde i prognaju…Radujte se i veselite se…jer tako su ljudi progonili proroke prije vas” (vidi Mt 5,11).
“Radujte se i veselite se”? Je li to moguće?
Mogući odgovor: Nebeski Oče, znam da sam sasvim sposoban biti “tvrda lica i tvrdoglava srca”. Molim te daj mi danas poslušnost svoga Duha.
Psalam (Pročitaj Ps 123,1-4)
Ove nam riječi daju jednostavnu, konkretnu molitvu za one trenutke kada nas naš izbor da budemo poslušni Bogu čini predmetom otpora i prijezira (baš kao Ezekiel i Isus). Psalmist odlučuje zadržati oči samo o Gospodinu: “Kao što su oči slugu uprte u ruke njihovih gospodara…tako su naše oči uprte u Gospodina, Boga našega.”
Možemo vidjeti da je ono što kod psalmista uzrokuje ovu jednodušnu viziju otpor onih oko njega: “Naše su duše više nego site ruganja oholih, prezira oholih.” Vršenje Božje volje može nas dovesti u sukob s onima koji su puni bunta i ismijavanja. Naš odgovor ne može biti uzvraćanje otpora. Umjesto toga, možemo vikati s psalmistom: “Naše su oči uprte u Gospodina, moleći za Njegovu milost.”
Za nas nema boljeg mjesta nego u ovoj vrsti poniznosti i ovisnosti. Zato nam je Isus u blaženstvima rekao da se “radujemo i veselimo” u našim progonstvima za Njega. U našem sljedećem čitanju, sveti Pavao objašnjava kako dolazimo do toga.
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj 2 Kor 12,7-10)
U poslanici nam sveti Pavao govori o vlastitom iskustvu pronalaženja Božjeg milosrđa primjerenog našoj potrebi, bez obzira što je uzrok. Ovdje govori o “trn u tijelu”, koji mu je dan da ga spriječi da bude “previše ushićen” zbog “obilja otkrivenja” koje mu je Bog dao. Ne znamo sa sigurnošću što je bio taj “trn”—bolest, neka vrsta osobnog neuspjeha, protivljenje drugih, itd. Znamo da je Bog dopustio đavlu da ga upotrijebi protiv Pavla. Je li đavao to mislio za dobro? Ne, đavao nikada ne želi dobro, ali Bog, koji je veći od đavla, ponekad dopušta zlo da bi iz njega izvukao dobro (vidi CCC 268, 273, 1508). Može li to stvarno funkcionirati?
Na to pitanje odgovara sv. Bog je dopustio da ga tuče ovaj “trn” kako bi ga doveo do poniznosti i ovisnosti (sjetite se, “obilje” otkrivenja njemu moglo ga je dovesti u iskušenje da misli da je netko poseban). Trebalo mu je vremena da to shvati, naravno. “Tri puta sam molio Gospodina… da me napusti.” Međutim, Bog je želio da sveti Pavao shvati da je njegova milost “dovoljna za tebe, jer se snaga u slabosti usavršuje.” Koliko god nam se ova ideja činila frustrirajućom i zbunjujućom, govori nam je sv radi djelo: “Stoga sam zadovoljan sa slabostima, uvredama, nevoljama, progonima i ograničenjima, radi Krista.” Zašto bi itko bio “zadovoljan” ovim groznim stvarima? “Jer kada sam slab, onda sam jak.”
Koliko je ovo kontraintuitivno? Ipak, to je upravo ono što se Isus pokazao istinitim, počevši u Nazaretu, s podrugljivim otporom svojih susjeda, sve do križa, kada ga je njegov vlastiti narod razapeo. Postao je potpuno slab i potpuno ovisan o Bogu – i On je pobijedio!
Ispada da je pravi ljudski način na koji Bog spašava svijet taj da mi živimo na istinski božanski način samopožrtvovanja. Nikada se ne bismo trebali umoriti od razmišljanja o tome; možda ako to uzmemo k srcu, nećemo se uvrijediti na to.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, molim te, nauči me biti spreman biti slab kako bih mogao biti jak u tvojoj milosti.
Autor fotografije Denny Müller na Unsplash
