Petak, 29. 3. 2024.
Obrede Velikog petka, 29. ožujka 2024., u gospićkoj katedrali predvodio je kancelar preč. Mišel Grgurić u zajedništvu sa župnikom o. Antom Kneževićem, đakonom vlč. Karlom Špoljarićem dok su asistirali bogoslov Marko Butković, brat Boško Roguljić i ministranti.
Svećenici su ušli i „prostrli se pred ogoljenim“ oltarom moleći u šutnji. Slijedila su liturgijska čitanja, iz Starog zavjeta o Slugi patniku i iz Novog zavjeta iz poslanice Hebrejima, pripjevni psalam „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ i Muka Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu, koju je pjevao katedralni zbor pod vodstvom Nikole Perišića. Tekst evanđelista pjevao je vlč. Karlo Špoljarić, ulogu Isusa župnik o. Anto Knežević a ostale uloge pjevali su pjevači katedralnog zbora.
Preč. Mišel propovijed je započeo spominjući se Isusovog ulaska u Jeruzalem i „slavnog“ dočeka a nakon par dana od toga događaja, izrugan je sramoti, uhićen i mučen: „Taj isti narod koji mu je klicao i slavio ga, sada ga želi pogubiti. Evo što je čovjek i njegova dosljednost! Isus je u patnji ostao posve sam. Tolike je ozdravljao, nahranio, ohrabrio, spašavao, a sada, kada sâm ima potrebu ljudske blizine i suosjećanja, nema nikoga.“
Nastavio je objašnjavajući kako je Isus prošao zemljom čineći dobro, ali nije se uklapao u propise i židovske Zakone, pa je s toga osuđen. Prečasni je pozvao svećenike i vjernike da ne čine to isto prema onima koji tek upoznavaju vjeru jer bi im, ponekad izmišljenim zakonima, mogli „ugušiti“: „Čuvajmo se te zaraze da se smatramo boljima i jedinima pozvanima privoditi Bogu, a sami smo obijeljeni grobovi: „Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće“ (Mt 23).“ Nadalje je govorio kako je Isus jedini pravi Jaganjac koji je mogao na sebe uzeti patnju ovoga svijeta. Ta je Kristova žrtva jedina, ona dovršuje i nadilazi sve žrtve. Ponajprije, ona je dar samog Boga Oca: Otac predaje svoga Sina da nas pomiri sa sobom; istodobno je žrtva Sina Božjega postalog čovjekom, koji, slobodno i iz ljubavi, prikazuje svoj život Ocu u Duhu Svetomu radi nadoknađivanja našeg neposluha, rekao je kancelar.
Kancelar se spomenuo riječi nadbiskupa Križića koji je, govoreći o ovom događaju, rekao „U cijeloj ovoj drami Božjeg Sina, Bog šuti!… Kako čovjeku mora biti teška ova Božja šutnja u trenutcima kada je pogažena pravda, kada nevin ispašta a nitko se za njega ne zauzima, kada se čini da pobjeđuje i trijumfira nepravda, nasilje i zloća. Bog nije reagirao niti u slučaju svoga Sina jer trijumf zla je samo trenutačan; zlo u konačnici ne pobjeđuje. Isus je postao slika i glas mnogih nevinih patnika koji su u povijesti bili žrtve ljudske zlobe i okrutnosti“.
Naglasio je kako Isus sa čovjekom želi podijeliti iskustvo patnje, želi biti blizak svakom patniku, nevoljniku, progonjenom, svakom čovjeku koji trpi na bilo koji način. Isus dijeleći patnju sa svakim čovjekom potiče i na prihvaćanje patnje. Pred Isusovim križem mnogi unesrećeni našli su olakšanje i mir, pred njim su se toliki rasteretili grižnje savjesti i krivice, u njemu su mnogi u bolestima i agonijama života otkrili svijetlo novog života te ohrabreni prihvatili umiranje.
Propovjednik je završio riječima: “Braćo i sestre, iskažimo i mi danas poštovanje prema Kristovom križu. Poljubimo ga poljupcem vjere, a ne poljupcem izdaje i nevjernosti prema našem Spasitelju. Zahvalimo našem Spasitelju za dar spasenja, za dar vječnoga života kojega je pružio s drveta križa koje jedino „bilo vrijedno Žrtvu svijeta nositi, postat lađom što će k luci potopljene voziti, koju svu će Jaganjčeva Sveta Krv orositi“. Amen.
Uslijedio je obred klanjanja križu, uz prigodne psalme koje je predvodio katedralni zbor, te pričest i polaganje Presvetoga na pokrajnji oltar. Vjernici su se razišli u tišini.
