U današnjem evanđelju Isus oživljava žive mrtvace i doslovno mrtve. Što je zajedničko za oba iscjeljenja?
Evanđelje (Pročitaj Mk 5,21-43)
Sveti Marko nam daje priču unutar priče u ovom izvještaju o Isusu i dvoje ljudi za koje je činio čuda iscjeljenja. Priča počinje s očajnim ocem Jairusom. Kći mu je bila teško bolesna, na samrti. Odbacivši svu pristojnost (on je ipak bio “službenik sinagoge”), pao je pred Isusove noge i “usrdno ga molio”. Jair je bio uvjeren da će Isus “ozdraviti i živjeti” ako samo položi ruke na dijete. Isus je zajedno s velikim mnoštvom promatrača “otišao s njim”.
Tada počinje druga priča. U tom velikom i nagomilanom mnoštvu bila je žena koja je “dvanaest godina bolovala od krvarenja”. Potrošila je sav svoj novac na liječnike koji je nisu mogli izliječiti. Zapravo, “samo je postajala gora”. Njezino je stanje također značilo da je bila ritualno nečista (vidi Lev 15:25-30). To bi je isključilo iz punog sudjelovanja u zavjetnom životu Izraela. Znajući to, razumijemo zašto je odlučila tiho dotaknuti rub Isusove haljine u nadi da će ozdraviti. Bojala se da Ga ritualno ne kontaminira, pa nije dotakla Njegovu kožu. Vjerojatno nikada nije ni sanjala da će Ga zamoliti da je dotakne. Ova žena – bolesna i sve bolesnija, osiromašena i živjela kao stranac među svojima – bila je kao mrtva, iako je bila živa.
Zamislite njezino šuplje, prazno postojanje. Mora da joj je to bila svakodnevna borba da ne izgubi nadu. Je li već bila u toj točki kad je “čula za Isusa”?
U to vrijeme svog javnog djelovanja, Isus je privlačio veliko mnoštvo. Nešto što je žena čula u glasini o Njemu natjeralo ju je da Ga potraži. Kad je Jair prišao i pao pred Isusove noge, ona je morala biti dovoljno blizu da čuje njihovu razmjenu i vidi suosjećanje koje je Isusa navelo na Njegov put prema umirućem djetetu bez odlaganja. Unatoč svim godinama bolesti, svim propalim nadama i općoj nemogućnosti situacije, ova žena imao vjere. Vjerovala je da je Isus odgovor na njezin problem. Vjerovala je da On može vratiti život u ljusku postojanja u kojem je živjela. Djelovala je prema svojoj vjeri; samo dodirivanje Njegovog plašta ju je izliječilo.
Na njezin veliki šok, Isus je odmah znao “da je sila izišla iz Njega”. Žena je mislila da bi mogla biti bezimeno lice u gomili, anonimni primatelj neke životne sile koja je proizlazila iz Isusa. Nikako! Želio je upoznati osobu koja je imala takvu vjeru u Njega. Želio je da je i publika upozna. Dakle, ne obazirući se na podsmijeh apostola (“Vidiš kako te mnoštvo pritiska, a ti ipak pitaš: ‘Tko me se dotaknuo?'”) Isus ju je potražio. Bila je prestravljena, bojeći se da će njezina spremnost da prekrši ritualni zakon protiv kontakta sa ženom poput nje sada biti razotkrivena. Ipak, umjesto da pobjegne s mjesta događaja, “ona je pala ničice pred Isusa i rekla mu svu istinu”.
Priznanje nije dovelo do osude. Naprotiv, Isus ju je, izliječenu, vratio u zavjetnu zajednicu. Nazvavši je “kćeri”, izraz koji se odnosio na njezin savezni status Božjeg ljubljenog djeteta, Isus je pred svima objavio da ju je njezina vjera sada očistila i dala joj mir koji sigurno nije poznavala dvanaest dugih godina.
Iako fizički nije mrtva, ova je žena primila pravi život od Isusa. Ona je ikona svih nas koji se iz bilo kojeg razloga i koliko god dugo (dvanaest godina ili dvanaest sati) osjećamo živim mrtvacima. Naša jedina nada je Isus. Pružiti ruku i uhvatiti ga – pogled prema nebu, dodir pun ljubavi raspela, molba prijatelja za molitvu, recitiranje stiha iz Svetog pisma – stavlja nas na isto mjesto vjere kao i ova preplašena žena. Ona nas uči da je naš najbolji odgovor na umrtvljujuću obamrlost koja nas može obuzeti pasti pred Isusa (kao što je i Jair učinio) i reći mu cijelu istinu. U tom trenutku naši životi nam se mogu vratiti. Isus to želi.
Dakle, što je s Jairusom tijekom sve ove galame? Zamislite njegovu nestrpljivost i rastuću tjeskobu tijekom ovog kašnjenja. Stiže vijest da se ostvario njegov najveći strah: “Kći vam je umrla.” Kako se moralo stisnuti srce ovog oca kad je čuo ove strašne riječi. Isus se odmah obraća očevoj kušnji: „Ne boj se! samo imaj vjere.” Krvava žena bojala se onoga što će Isus učiniti (izložiti je svjetini); otac se bojao što Isus neće učiniti (izliječiti mu kćer). Ipak, Isusove riječi pogađaju korijen njihovih strahova: imaj vjere.
Kad su stigli u Jairovu kuću, Isus je objavio da su “vrući i plač” zbog djetetove smrti neprimjereni: “Dijete nije umrlo, nego spava.” Opet je morao trpjeti ismijavanje – ovaj put od strane gomile, ne od apostola. Opet ga ignorirajući, prišao je djetetu i uhvatio je za ruku. Ranije je žena s krvarenjem prekršila ritualni zakon protiv kontakta s njom; sada ga Isus lomi dotičući mrtve. Zatim joj je zapovjedio da “ustane” (izraz koji toliko upućuje na uskrsnuće). Vraćeno joj je dvanaest godina bujnog dječjeg života (kao što je ženi vraćeno dvanaest godina izgubljenog života). Ovo je ostavilo publiku “potpuno zapanjenom”.
Ne možemo promaći značenje ove dvije isprepletene priče. Bilo da se radi o našem vlastitom životu koji nestaje, iz bilo kojeg razloga, ili o životu nekoga koga volimo, naša jedina nada je vjera u Isusa. Došao je da nam daruje život: “Ja sam došao da život imaju, i to u izobilju” (Iv 10,10). “Život u izobilju, naravno, znači vječni život, život koji počinje sada, po vjeri u Isusa; to je život koji ni smrt ne može uništiti.
Što nas ove priče danas mogu naučiti o tom životu?
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, molim te pomozi mi da se suočim sa strahovima koji će mi se danas rugati s vjerom koja ih može pobijediti.
Prvo čitanje (Pročitajte Mudr 1,13-15; 2,23-24)
“Bog nije stvorio smrt.” Knjiga mudrosti nas podsjeća da nas je Bog dizajnirao za život – pravi život. “Jer Bog je stvorio čovjeka da bude neprolazan; On ga je načinio slikom svoje vlastite prirode.” Nije ni čudo što je Isus učinio toliko životvornih čuda! Bog ne želi da budemo ni živi mrtvaci ni vječno mrtvi. S vremena na vrijeme trebamo ovaj ohrabrujući iskreni razgovor, zar ne? Dopuštamo našim okolnostima – našoj stvarnoj boli i patnji – da nas uplaše da pomislimo da se Bog nekako “raduje[s] u uništenju živih”, kada nam ovo Pismo jasno govori da On to ne čini. Kako glupo!
U Evanđelju Isus pokazuje da je na našoj strani. On je za nas. Samo đavolska zavist šapće smrt u naša srca. Tek kad se pridružimo đavolskom “društvu” i mi to “iskusimo”.
Čemu nas Mudrost danas može naučiti?
Mogući odgovor: Nebeski Oče, hvala Ti što si nas dizajnirao da budemo neprolazni. Oprosti mi za vrijeme kada sam sumnjao da si protiv mene.
Psalam (Pročitaj Ps 30,2, 4-6, 11-13)
Psalmist se raduje dobrom Božjem daru života: “Gospodine, ti si me izveo iz podzemlja; Ti si me sačuvao od onih koji siđoše u jamu.” On zna da u životu često ima stvarne patnje i tuge, ali one su samo privremene: “U sumrak ulazi plač, a sa zorom radost.” Vječna je radost, a ne tuga. Kada psalmist piše: “Ti si moju žalost promijenio u ples”, on zvuči poput Isusa u Blaženstvima: “Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti.” Kroz Njegov rad na križu za nas, znamo da patnja nikada ne može imati posljednju riječ u našim životima. Stoga, možemo pouzdano pjevati, “Slavit ću te, Gospodine, jer si me izbavio.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj 2 Kor 8,7.9.13-15)
Da bismo razumjeli ovo čitanje, moramo znati njegov kontekst. Sveti Pavao ovdje piše problematičnoj korintskoj crkvi. Bila je to zajednica rođena zbog njegova propovijedanja, ali, iako su različiti članovi imali mnogo karizmatskih darova, bili su zaglibljeni u kontroverzama, podjelama, pa čak i nemoralu. Njihov duhovni rast u kreposnoj ljubavi bio je zaustavljen. Ovi su problemi bili povod da im sv. Pavao uputi nekoliko poslanica.
U našem današnjem odlomku, sveti Pavao piše o ranijoj namjeri koju su imali da daju materijalnu donaciju osiromašenoj crkvi u Jeruzalemu (gdje je vladala glad), ali to još nisu učinili. Korinćani su si zapravo mogli priuštiti da ispune svoju namjeru. Sveti Pavao ih nastoji motivirati podsjećajući ih da je Isus, “premda je bio bogat, poradi vas postao siromašan, da se vi obogatite njegovim siromaštvom.” Isus je napustio slavu Neba koja je bila njegova, učinivši se poniznim i malenim u svojoj ljudskosti, za naše dobro. Vratio se toj slavi, naravno, ali nas je poveo sa sobom. Sveti Pavao se nada da će Isusova velikodušnost u duhovnim stvarima biti primjer Korinćanima da budu velikodušni iu materijalnim stvarima.
Kako je ovaj odlomak povezan s drugim našim čitanjima? Sveti Pavao koristi se primjerom Isusove nesebične ljubavi prema drugima kako bi potaknuo Korinćane na ljubav kao što je On činio. U našem evanđelju Isus je primjer kako je Božja ljubav za nas, a ne protiv nas. Čak i usred nekog ismijavanja, Isus je ponudio život i iscjeljenje onima kojima je to očajnički trebalo. Može li nam njegov primjer pomoći da učinimo isto? Može li naša vjera u Njega pomoći nadoknaditi ono što nedostaje vjeri drugih? Možemo li položiti polog povjerenja u Božju ljubav na bankovne račune onih čija je vjera krhka ili osiromašena? Možda bi naše “obilje u sadašnje vrijeme trebalo zadovoljiti njihove potrebe”.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, znam da želiš da slijedim tvoj primjer velikodušnosti, duhovno i materijalno. Pomozi mi da pazim na prilike da danas tako živim.
Tissot, J. (1886–1896). Jairova kći (La fille de Zäire) [watercolor]. Preuzeto sa Brooklynski muzej web stranica.
