Dobre knjige su poput žile plemenitog metala ili možda ležišta korisnog minerala. Rudar može smatrati da je vađenje lako ili naporno. Papin kabinet autora Johana Ickxa definitivno spada u drugu kategoriju. Ova vrijedna knjiga (podnaslov Tajni rat Pija XII za spašavanje Židova) pridonosi našem znanju o Papi, Crkvi i Židovima tijekom Drugog svjetskog rata, ali stjecanje tog znanja jednako je rudarenju u dubokim oknima, a ne traženju grumena zlata koje je lako pronaći.
O stavovima i postupcima katolicizma prema židovskom narodu dugo se raspravljalo unutar i izvan Crkve. Papa Ivan Pavao II bio je uporan u traženju bliskih odnosa s “našom starijom braćom” i dirljivo je govorio o svom prijateljstvu iz djetinjstva sa židovskim dječakom. Ali Pio XII (Papa Pacelli) dugo je bio posebna meta žudosti zbog onoga što neki doživljavaju kao nedjelovanje prema Židovima pod prijetnjom nacističkog istrebljenja. Najozloglašeniji napad na papu Pacellija došao je od Johna Cornwella i njegovih zlonamjernih Hitlerov papa. Kasnije je bio Hladni rat platforma za komunističke napore diskreditirati Papu i Crkvu. A tijekom prošle godine irski romanopisac Joseph O’Connor objavio je prvi od tri romana čija se radnja odvija u ratnom Rimu, Kuća moga oca, koji papu prikazuje kao povučeno, bezbrižno, pronjemačko čudovište. (Pio XII. služio je kao diplomat u Njemačkoj, tečno je govorio njemački i imao je njemačku časnu sestru kao glavnu domaćicu. Bio je i glavni autor Mit Brennender Sorgepapinska enciklika koju je Pio XI izdao 1937. i koja je razbjesnila naciste.)
Čitatelji očekuju više priča o ludovanju ala Grimizno i crno ili Papini Židovi by Gordon Thomas može biti razočaran Papin kabinet. Iako je knjiga vatikanskog arhivista Ickxa iz 2022. kratka – iako joj ne nedostaje potpuno – avantura, ona ispunjava važnu i komplementarnu ulogu otkrivajući zakulisne aktivnosti pape i njegovog vatikanskog osoblja. Ova knjiga nudi nadu dajući samo mali uvid u opseg napora Vatikana da spasi Židove. Ickx sugerira da postoje brda još potkrepljujućih dokumentarnih dokaza koji tek treba biti objavljeni, a koji bi konačno mogli okončati pogubne klevete Pija XII. i Crkve.
Prije nego što uđemo u tematski sadržaj, trebali bismo razmotriti jezične izazove knjige. Diplomacija i njezina gramatika čine se stranom našem dobu hiperbolične razmjene društvenih medija. Diplomatski jezik rijetko je jednostavan, preferira kod, aluzije i tradicionalne signale nego izjave i riječi nabijene emocijama. Protokoli i običaji su visoko cijenjeni, čak i potrebni. Ickx se uvelike oslanja na diplomatske zapise i sama ta činjenica može ispitati strpljenje čitatelja o ovoj temi koji je navikao na podvige monsinjora Hugha O’Flahertyja, a ne na neprozirnu prepisku između Vatikana i njegovih diplomata. Pažljivi čitatelj također može povremeno naići na ne baš idiomatski engleski (zbog prijevoda?). Značajan primjer je opetovana upotreba riječi “doušnik”, koja u standardnom engleskom jeziku ima pejorativnu konotaciju izdajničkog djelovanja. Ova ga knjiga koristi za označavanje nekoga tko daje informacije. Tu je i izbor diplomatskih izraza koji nisu poznati čitatelju koji nije stručnjak; međutim, oni su definirani u leksikonu na kraju knjige.
Osim novog upoznavanja s djelovanjem diplomacije i diplomata, čitatelje čekaju uvidi u niz tema. Jedno je pitanje krštenja i vjere. Jedna metoda korištena za spašavanje Židova bilo je davanje krštenja, čime su osigurana prava Crkve u životima pojedinaca kojima su prijetile antisemitske vlade. Ova knjiga ilustrira kontroverzu oko krštenja unutar Crkve (primaju li pojedinci samo krštenje kako bi pobjegli od tiranije?) i izvan nje (Židovi ostaju Židovi unatoč krštenju). Ali problem je bio veći od toga. Mnogi pojedinci koji su tražili pomoć bili su praktični katolici židovskog podrijetla, ali zarobljeni protužidovskim zakonima i definicijama. Uvijek iznova vatikanski dužnosnici koristili su se službenim kanalima kako bi pokušali pomoći, ali često su ti napori bili u zastoju ili propadali ili su bili bespredmetni zbog događaja na terenu. Kritičari posljednjih dana trebali bi upamtiti da je pokušaj i neuspjeh ili smetnja daleko od ravnodušnosti. Papin kabinet pokazuje ograničenja i prednosti službenih kanala.
Još jedno pitanje koje otvara oči jest činjenica da su katolici uključeni u neugodnu politiku, poput Slovačke i Višijevske Francuske. S obzirom na stvarnost istočnog grijeha, to nas ne bi trebalo iznenaditi, čak i ako nas rastužuje. Ickx nije uvjeren da je Pio XII na bilo koji način dijelio te nedostatke, pa čak tvrdi da su Papini pogledi na “židovsko pitanje” utjecali na dokument II Vatikanskog sabora Nostra Aetate pozivajući na veće vjersko razumijevanje i toleranciju.
Ickx koristi strukturu knjige za koju kaže da je modelirana prema Bocacciovoj Dekameron. Nisam smatrao tu strukturu osobito uvjerljivom ili korisnom. Poglavlja se razlikuju po dužini i sadržaju. Neki su teški u diplomskom sadržaju, ali neki su osobnije priče. Postoje i frustrirajuće nepotpune priče zbog nedostatka dokumentarnih dokaza. Dobivamo kratke biografije glavnih vatikanskih likova, iako iznenađujuće ne i direktnu sliku samog pape. Iako je on naizgled protagonist knjige, Pio XII ovdje je lik u sjeni. Također, Ickx nikada zapravo ne ocrtava Papin kabinet u njegovoj organizaciji. Ali ono što se otkriva je papina nepokolebljiva neutralnost tijekom rata. Čitatelji iz zemalja koje su se borile protiv nacista mogli bi zaboraviti da Papa nije bio “na našoj strani” tijekom rata. Crkva je bila neutralna i država Vatikan nastojala je zadržati svoj neutralni status iako je pomagala Židovima i vojnicima da se sakriju ili pobjegnu. Nacisti su testirali odlučnost Crkve povremenim invazijama na njezina izvanzemaljska mjesta. Ickx radi dobar posao hvatanja diplomatskih nijansi i protokola i aktivnosti na terenu tijekom tih nacističkih upada. (Posebno vidi 15. poglavlje, Priča o tajnim skrovištima.”) S druge strane, saveznički diplomati pokušali su pronaći načine da dobiju pomoć ili barem odobrenje Crkve, ali Pio je bio previše iskusan diplomat da bi nasjeo na te napore.
Nažalost, antisemitizam nije umro s padom nacizma ili s krajem Fr. Coughlinove radijske emisije. Ova je knjiga uvjerljiv podsjetnik na pozitivnu ulogu koju je Katolička crkva – njezina birokracija i hijerarhija – odigrala u borbi protiv dugotrajne iracionalne mržnje prema židovskom narodu. Johan Ickx uzeo je dokumentarne dokaze i počeo slagati priče koje treba ispričati. Jedna takva priča je o hrabrom, iako često skrivenom, vodstvu Pija XII. u zaštiti progonjenih. “Nitko ne živi savršenim životom…ali svi zaslužujemo da nas se po istini pamti”, piše Ickx (str.9). To sjećanje je vrijedan pothvat i plemenit projekt. Mislim da će se složiti oni koji u ovoj knjizi rade s Ickxom.
Papin kabinet: Tajni rat Pija XII za spas Židova dostupan je od Sophia Institute Press.
Slika: Papa Pio XII., Poštena upotreba
