Vrhovni nadbiskup Kijeva-Haliča poziva katolike u Europi i diljem svijeta da ne zaborave stalne patnje naroda Ukrajine, izražavajući zahvalnost za dosadašnju potporu i solidarnost. Poglavar Grkokatoličke Crkve u Ukrajini vatikanskim medijima govori o čežnji za mirom ukrajinskog naroda nakon dvije godine rata, te naporima Crkve da im pruži materijalnu i pastoralnu potporu.
Autor: Svytlana Dukhovych
„Molitveno molimo Gospodina za mir za naš narod, da ovaj rat što prije prestane; molimo Ga da nas zaštiti od patnje i smrti. Ali moramo biti svjesni da nam je spreman dati i više nego što tražimo. Ovo nam daje nadu.”
U opsežnom intervjuu vatikanskim medijima, nadbiskup kijevsko-halički Svjatoslav Ševčuk opisuje čežnju za mirom ukrajinskog naroda dok zemlja obilježava drugu godišnjicu sveobuhvatnog rata koji je Rusija povela protiv te zemlje 24. veljače, 2022. Ta je težnja, kaže, svaki dan popraćena molitvama, jer je svaki dan “popraćen zvukom sirena i eksplozijama” koje su poharale zemlju u posljednje dvije godine.
P. Već dvije godine mnogi se ljudi u Ukrajini bude gotovo svakodnevno uz zvuk sirena i eksplozija. Drugi čitaju vijesti sa zabrinutošću. Mnogi misli idu na svoje najmilije koji su na frontu ili na vrlo opasnim mjestima. Koje su vaše prve misli i molitve kada se probudite?
Nadbiskup Ševčuk Moja prva molitva ujutro kad se probudim je molitva zahvale, jer kad se probudiš živ već imaš dobar razlog zahvaljivati Gospodinu, zahvaljivati mu na daru novoga dana, daru života koji si mora preobraziti u dar sebe Bogu, svojoj Crkvi, svom narodu.
Nedavno sam pronašao smisao ove zahvalne molitve u ovim riječima proroka Izaije: ‘Tada ćeš zvati i Gospodin će odgovoriti; ti ćeš plakati, a on će reći: ‘Evo me. ‘ (usp. Iz 58,9).’
To me doista pogađa. i daje smisao drugim molitvama jer je to riječ nade: kaže da je Gospodin spremniji dati nego što smo mi spremni tražiti. Očito, molimo Gospodina za mir za naš narod, molimo da ovaj rat što prije prestane, molimo Gospodina da nas zaštiti od patnje, od smrti. Ali prije nego započnemo ovu molitvu s našim zahtjevima, važno je biti svjestan da je Gospodin spremniji dati nego što smo mi spremni tražiti. Ovo nam daje nadu.
P. Rat donosi smrt, patnju, proizvodi mržnju i stvara ozbiljne društvene probleme. Kako Crkva sve to nastoji riješiti?
Nadbiskup Ševčuk Moram reći da je u ove dvije godine sveobuhvatne invazije – a zapravo rat traje već deset godina – naša Crkva razvila posebnu vrstu pastorala koji ja zovem ‘pastoral žalosti’ jer moramo prati ljude koji plaču, koji pate, koji tuguju zbog gubitka svojih voljenih, svog doma, svog svijeta.
To je izazov jer je vrlo lako biti pastir sretnih ljudi. Možda je danas zapadnoj kulturi potrebno ono što bismo nazvali ‘pastoral ugode’ ili ‘pastoral udobnosti’, odnosno pastoral za konzumeristički svijet. Sveti Otac često kaže da ovo dušobrižništvo znači upozoriti suvremenog čovjeka na ovu kulturu rasipništva koja traži sve intenzivniji užitak s manje odgovornosti. No, u kontekstu rata, suočeni smo s potpuno drugačijim izazovom: svaki dan živimo tragediju razaranja naše zemlje, naših gradova, svaki dan se suočavamo sa smrću, a nažalost, još uvijek ne znamo kada će sve ovo će završiti. Stoga se nalazimo u situaciji duboke patnje našeg naroda i često se osjećamo nemoćni.
Što možemo učiniti? Ponekad se prednost daje biti prisutan, a ne činiti nešto: biti tamo s ljudima koji plaču pokušavajući pokazati da je Gospodin s nama. Pronaći odgovarajuće riječi za majku koja oplakuje smrt svog sina, pronaći riječi za mladog čovjeka koji je ostao bez nogu i ne zna kako živjeti ili za dijete koje je vidjelo majčinu smrt. Što reći ovom jadnom djetetu koje ne zna kako se odnositi prema drugima ali ni prema sebi?
Ovaj pastoral žalosti je izazov, ali je također i pastoral nade, jer vidimo da nas kršćanska vjera poziva da nosimo nadu uskrsnuća usred ljudi koji tuguju zbog svojih gubitaka. To je naš život, život Crkve i način na koji naviještamo Evanđelje u ovoj velikoj tragediji rata u Ukrajini.
P. Htio sam također pitati gdje nalazite snagu – vi osobno, svećenici, posvećeni ljudi – da pratite narod u ovom mračnom razdoblju?
Nadbiskup Ševčuk Moram iskreno priznati da je to misterij. Ne znamo zapravo. Tek kada se osvrnete na protekle dvije godine rata možete shvatiti gdje ste našli snagu.
Možda je to ista Božja prisutnost koju je Mojsije doživio na Sinaju kada mu je Gospodin rekao: “Ne možeš vidjeti moje lice, jer nitko me ne može vidjeti i ostati živ.” (usp. Izl 33,20). Tu prisutnost koja nas nadahnjuje, koja nam daje snagu možemo prepoznati samo gledajući u leđa Gospodina koji prolazi, koji je prošao kroz tvoju bol.
Moram reći da postoje posebni trenuci kada se osjećamo ohrabreni: to su molitva i sakramenti Crkve. Danas možemo ponovno potvrditi ono što su kršćani rekli u ranim stoljećima: ‘Sine dominico non possumus’odnosno bez euharistijskog slavlja ne možemo živjeti ni raditi.
Zatim je tu i česta ispovijed: veliko je ponovno otkrivanje sakramenta pomirenja koji liječi naše duhovne rane, ali i one ljudske psihe. Jer živimo u stalnoj opasnosti da svakog trenutka umremo. Na primjer, ne znam hoću li još biti živ za sat vremena: to je naša stvarnost. Stoga moramo uvijek biti spremni umrijeti i postaviti se pred Gospodina.
Zatim postoji i treći moment u našem djelovanju: očito, nakon svakog bombardiranja, nakon svakog raketnog napada, percipiramo strah, trpimo novu psihičku traumu, ali važno je transformirati tu energiju straha u djelo. Mnogi ljudi su rekli da nakon svakog raketnog napada primjećuju povećanje svoje aktivnosti. Ova energija koja pršti u vama kada čujete grmljavinu eksplozija i potres vašeg doma mora se transformirati u akcije solidarnosti, služenja: činjenje dobra pomaže vam da ozdravite, transformirajući svoju bol u solidarnost s onima koji plaču, transformirajući svoju tugu u kršćansko milosrđe. Ta transformacija iz ‘biti’ u ‘djelovati’, ali na pozitivan i konstruktivan način, nešto je što nam daje nadu. Možda se ove tri stvarnosti mogu promatrati kao tajna naše otpornosti, tajna kršćanske nade današnjeg ukrajinskog naroda.
P. Dakle, ukrajinski narod nastavlja se nadati iako ima sve razloge za očaj?
Nadbiskup Ševčuk Moram reći da smo ranjeni, ali ne i očajni. Kao što kaže sveti Pavao, tretiraju nas s prezirom, ali ne i uništavaju (usp. 2 Kor 4,9). Svaki dan doživljavamo smrt našeg Gospodina Isusa Krista u našem tijelu kako bismo živjeli Njegovo uskrsnuće. Narod koji vjeruje u vječni život, narod koji vjeruje u Krista uskrslog, nalazi nadu. I moram reći da nada nije prazan osjećaj, slijepo povjerenje u ono što ne poznaješ. Ne, ovo nije kršćanska nada. Smisao kršćanske nade je život Uskrsloga: sigurno ćemo uskrsnuti. Tu nadu nosimo već danas u svom životu, ali ona će se u potpunosti otkriti tek u budućem životu.
Stoga je kršćanska nada krepost koja uključuje volju, način razmišljanja, razum i osjećaje. U Ukrajini često čujemo latinski izraz “Contra spem spero” (Nadam se protiv svake nade), koji je postao i naslov pjesme slavne ukrajinske pjesnikinje Lesje Ukrajinke (1871.-1913.): imamo kršćansku nadu protiv ljudski očaj. Stoga kršćansko oko u ovim uvjetima može vidjeti svjetlo vjere koje možda nevjernici ne mogu uočiti.
P. Tijekom svog sastanka početkom veljače Sinoda grkokatoličkih biskupa u Ukrajini usredotočila se na pastoral obitelji. Koji su glavni izazovi na ovom području i što nastojite učiniti kao Crkva?
Nadbiskup Ševčuk. Danas se pastoralni plan naše Crkve, koji smo dogovorili na sinodskoj razini, može sažeti u perspektivu liječenja rana naroda.
Jedan od prioriteta ovog pastorala je i pastoralna skrb za tugujuće obitelji. Važno je razumjeti kako pratiti obitelj, a mi smo proveli dubinsku analizu situacije ukrajinskog obiteljskog života. Prije svega, shvatili smo da većina ukrajinskih obitelji, nažalost, živi u situaciji prisilnog razdvajanja. Većina muškaraca se danas svađa. To znači da te obitelji žive bez svakodnevne prisutnosti oca.
Zatim imamo masovno iseljavanje: procjenjuje se da je 14 milijuna Ukrajinaca bilo prisiljeno napustiti svoje domove. Velika većina se selila unutar zemlje, posebno iz istočnih regija u središnje i zapadne dijelove.
Tada je gotovo 6 milijuna ljudi napustilo Ukrajinu. Neki su se vratili, drugi su nastavili ostati u drugim zemljama.
To znači da su te obitelji razdvojene jer muškarci ne mogu napustiti Ukrajinu. Velika većina, 80%, ukrajinskih ratnih izbjeglica u Europi su mlade žene sa svojom djecom. To je velika tragedija odvajanja.
Službena statistika kaže da je 2023. godine u Ukrajini registrirano više od 170.000 brakova, što je najmanji broj u povijesti Ukrajine od njezine neovisnosti. U prošlosti je bilo do 600.000 novih brakova godišnje.
No, drugi podatak koji nas je jako zabrinuo je da je uz mali broj brakova bilo i 120.000 razvoda. Suočena s trenutnom teškom situacijom, ukrajinska država sada predlaže registraciju braka u jednom danu, što znači da se ljudi mogu prijaviti putem interneta, a njihova građanska zajednica bit će registrirana kod vlade u jednom danu.
S jedne strane, čini se da to olakšava registraciju građanskog braka, ali s druge strane, banalizira sam pojam obitelji. Ako se brak može registrirati u jednom danu, to znači da se drugi dan može i razvesti, a nešto važno se shvaća olako, bez dubljeg angažmana i odgovornosti.
Postoji još jedna situacija koja nas tjera na razmišljanje. Prije rata najveće izazove predstavljale su dvije vrste obitelji: disfunkcionalne obitelji, odnosno one koje su u krizi, na rubu razvoda, a koje je Crkva morala pratiti kako bi ojačala njihovu obiteljsku povezanost, te obitelji migranata. , kada je majka, žena, otišla tražiti posao u Italiju, Grčku i druge europske zemlje, a muž ostao kod kuće s djecom.
Vratiti majku u obitelj, odnosno reintegrirati te ljude u ukrajinsko društvo, u vlastitu obitelj, pravi je izazov.
Ali sada imamo četiri nova izazova za obiteljski pastoral. Prije svega, imamo obitelji koje su izgubile rođaka, mlade obitelji: na primjer, mlada žena koja je izgubila muža i ne zna kako objasniti svojoj djeci kada će im se otac vratiti. Ove mlade udovice u Ukrajini danas zovu “crni tulipani”. To je zaista tragedija i mi moramo pratiti te obitelji.
Druga je tragedija obitelji onih koji su teško stradali u ratu. Prema službenim statistikama, danas u Ukrajini imamo 200.000 ljudi, bivših vojnika i civila, koji su teško ozlijeđeni. A obitelj nosi svu težinu zbrinjavanja i pružanja socijalne i medicinske pomoći unesrećenima. Često su te obitelji napuštene od države, koja im ne može ponuditi odgovarajuću socijalnu pomoć. Ovi teško ozlijeđeni ljudi kojima je potrebna posebna medicinska pomoć često nemaju ni dovoljno hrane. Procjenjuje se da je među ovih 200.000 ozlijeđenih 50.000 ostalo bez nogu ili ruku, posebice mladih, te im je potrebna rehabilitacija i posebna skrb. Pratiti te ljude ne znači samo liječiti tijelo: potrebno im je psihološko savjetovanje, ali to ne funkcionira bez duhovne pratnje.
I kako možete ponuditi duhovnu pratnju 23-godišnjoj ženi koja je izgubila ruke? To je uistinu veliki izazov.
Zatim imamo druge obitelji koje su primile vijest da je njihov rođak nestao na fronti, a nema vijesti o njemu. Službeno se 35.000 ljudi vodi kao nestalo. Ne možete zamisliti kroz kakav pakao prolaze majka i otac koji nemaju vijesti o sinu ili žena koja živi bez vijesti o mužu! Zamislite 25-godišnju ženu s dvoje djece koja kaže: ‘Ne znam moliti jer ne znam je li mi muž živ ili mrtav. Jesam li udovica ili nisam? Kako mogu organizirati svoj život?’. To postaje mučenje jer dijete svaki dan, svako jutro pita ‘Kad se tata vraća?’. A ta žena ne zna što da odgovori, ne zna svom djetetu reći je li mu otac živ ili mrtav.
Svaki put kada se najavi nova razmjena zarobljenika i kada se pojave ljudi koji su se ranije vodili kao nestali, oživljavaju te nade, ali oživljavaju i bol, razočarenje i duboka patnja.
Zatim imamo još jednu kategoriju, a to su obitelji ratnih zarobljenika i pratiti ih je vrlo težak izazov. Moram reći da mi u svakoj župi koju posjetim daju beskrajne popise rođaka koji su zarobljenici.
Neumorno skupljam ta imena, gledam ta lica mladih i prenosim ih Svetom Ocu. S vremena na vrijeme napišem pismo s novim popisom ratnih zarobljenika. Duboko sam zahvalan Svetom Ocu za njegovo zalaganje za oslobađanje ratnih zarobljenika. Za neke znamo gdje su, za druge ne. Molimo se da jednog dana budu oslobođeni i vrate se kući.
Ovo je slika patnje ukrajinskih obitelji danas, tako je rat pogodio srce ukrajinskog društva, odnosno obitelj.
Druga dimenzija života ukrajinskog društva su djeca. Svjedoci smo dramatičnog pada rađanja u Ukrajini. Prema državnoj statistici, 2023. godine u Ukrajini je rođeno 210.000 djece. Za 2024. godinu očekuje se samo 180.000 rođenih. To je trećina onoga što se inače događalo u Ukrajini prije.
Službeno, ukrajinska vlada tvrdi da je 527 djece ubijeno, a 1224 ozlijeđeno različitog stupnja težine.
Nepotrebno je reći da su veliki zločin protiv dostojanstva djeteta deportacije ukrajinske djece iz okupiranih područja u Rusiju od strane ruske vlade, odvajajući ih od roditelja. Ukrajinske vlasti tvrde da su identificirale i provjerile informacije o gotovo 20.000 djece koja su deportirana u Rusiju tijekom velikog rata.
Ukupan broj djece koja su, prema ruskim izvorima, na različite načine odvedena s okupiranih područja u Rusiju je oko 700.000. Ukrajinska vlada navodi da je do 24. siječnja 2024. u Ukrajinu vraćeno 388 djece, što je relativno mali broj. Zahvalni smo što Međunarodni sud proučava ovaj fenomen i već sve to definira kao zločin protiv čovječnosti.
Ali za tu djecu moramo moliti jer ona su među najslabijima i najranjivijima, au ratu oni koji najviše pate, koji zadobivaju najrazornije ozljede. Ovaj fenomen ratne djece u Ukrajini još je jedna humanitarna katastrofa s kojom se mi, kao Crkva, danas moramo pozabaviti. Moramo dati glas toj djeci bez glasa, pomoći roditeljima da pronađu svoju djecu, ali i pratiti ih.
Susreo sam se s djecom koju su Rusi deportirali, a zatim su kroz razne međunarodne mehanizme, uključujući i misiju kardinala Mattea Zuppija, vraćena svojim obiteljima. Ova djeca doista trebaju posebnu skrb, zaslužuju veliku pažnju, posebnu pastoralnu pratnju jer su u svojoj mladosti doživjela nezamislivu ljudsku okrutnost, a neka od njih su bila i seksualno zlostavljana. Ovo je krik boli iz Ukrajine kojeg cijeli svijet mora biti svjestan i poslušati ga.
P. Koja je vaša poruka katolicima diljem svijeta dvije godine nakon početka sveobuhvatne invazije?
Nadbiskup Ševčuk Činimo sve da prekinemo ovaj besmisleni rat! Moramo tražiti sve načine da obuzdamo agresora jer rat uvijek donosi smrt, tragediju i uništavanje ljudskih života i cijelih društava. Želio bih da naša braća i sestre u Europi i diljem svijeta shvate da rat u Ukrajini nije samo “ukrajinski rat”, što znači da nije samo fenomen koji se može zatvoriti unutar granica naše napaćene zemlje: to je stvarnost koja napada svijet, poput vulkana koji eruptira na ukrajinskom teritoriju, ali njegov dim i lava šire se dalje. Ovaj rat će na kraju utjecati na sve, ne samo na vojnike na prvoj liniji i njihove obitelji, već i na sve koji žive blizu ili daleko od granica Ukrajine, europsko društvo, pa čak i globalno društvo. Stoga molimo za solidarnost. Nemojte nas zaboraviti jer ako budemo zaboravljeni i napušteni, ovaj potres koji danas doživljavamo u Ukrajini potrest će cijeli svijet. Imamo nadu da istinska solidarnost spašava živote; solidarnost nam može pomoći da nađemo rješenja koja možda danas još nismo identificirali. Ne zaboravite Ukrajinu; ne ostavi nas u našoj žalosti i boli.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
