Dvije godine nakon početka sukoba, razmišljanje nadbiskupa Paola Pezzija Majke Božje u Moskvi o mijenjanju srca da postanu zanatlije mira.
Nadbiskup Paolo Pezzi
Sjećanje na obljetnicu nekog događaja ne donosi uvijek novost, često se ograničava na sjećanje, na ponavljanje, ali bez zahvaćanja i produbljivanja svog odraza u sadašnjosti. To postaje akutnije kao nužnost kada događaj čijeg se podrijetla pamti još uvijek traje.
Ne znam kakvi su mogli biti osjećaji ljudi u Europi povodom druge godišnjice izbijanja Prvog ili Drugog svjetskog rata, što vidim i čujem ovdje u Rusiji, točno dvije godine nakon tog 24. veljače 2022. , s različitim etničkim grupama koje čine narode Rusije i Ukrajine, latentno je pitanje biblijskog okusa, na koje do sada nije bilo odgovora: “dokle?”
Mora se reći da je katolička zajednica u Rusiji multietnička i multikulturalna. To konkretno znači da se na to pitanje mora dati odgovor koji uzima u obzir, barem u našim sredinama, suživot ne samo Rusa i Ukrajinaca, nego i Bjelorusa, Poljaka, Litavaca, da spomenemo samo neke susjedne zemlje.
Osobno sam u svojim pastoralnim pohodima župama posvetio dosta prostora razgovoru o ovoj bolnoj rani. U prvim mjesecima nakon početka sukoba primijetili smo rastući osjećaj mržnje, poteškoće u opraštanju, ogorčenosti, ljutnje i poteškoće u nastavku, u ponovnom početku. Tada se počela širiti neka rezigniranost, poteškoće u planiranju budućnosti i neki umor. Naš je doprinos bio propovijedati praštanje i nikada ne zatvarati vrata dijalogu i susretu s drugim, jer dok god se sastajemo i razgovaramo uvijek možemo tražiti i, ako Bog da, pronaći rješenja.
Danas mislim da je najljepše što možemo ponuditi skromna sigurnost da smo u ovoj situaciji, u ovoj situaciji u kojoj se nalazimo jer na taj način donosimo sjeme nade za svakoga. Kad netko s vjerom u Krista Isusa “stoji” u određenoj situaciji, možda ne lakoj, tada postaje dom, gdje je dobro boraviti, kao što sam vidio u Azeru u Siriji, u trapističkom samostanu.
Sam ostanak postao je izvor nade i za druge oko časnih sestara za izgradnju oaza mira, dijaloga, aktivnog milosrđa među ljudima, čak i različitih nacionalnosti i vjerskih uvjerenja.
U vrijeme iščekivanja, veselja Božiću, uvelike me pratilo čitanje prekrasne knjige psihijatra Borgne o prijateljstvu. Konkretno, citat iz dnevnika Etty Hillesum, smatrao sam da dobro opisuje situaciju koju doživljavamo, i indikativno za razlučivanje s obzirom na tu perspektivu “stajanja da donese nadu”: “Život je sjajan i velik stvar, kasnije ćemo morati izgraditi potpuno novi svijet. Za svaki novi zločin ili užas, moramo se suprotstaviti djeliću ljubavi i dobrote koju moramo pobijediti u sebi. Možemo patiti, ali ne smijemo podleći.”
Promjena perspektive dolazi od iznenađenja malim djelićem ljubavi i dobrote koji se širi u našim srcima. Ako se srce ne promijeni, teško da će se promijeniti svijet: i doista, srce čovjeka je svijet koji postaje svjestan sebe: divno nebo sjevera, planine i doline Kavkaza, nepregledne sibirske ravnice, ali i drame izbjeglica, migranata, žrtava, ljudi i okoline, zločini i užasi postaju svjesni postojanja u mom srcu, i bole ga, ne mogu ga ostaviti ravnodušnim.
Na taj način postajemo “zanatlije mira”, ali božanskog mira, zanatlije jedinog mogućeg mira, onoga koji dolazi od uskrslog Krista, a ne svjetovnog mira. Tragedija moćnika ovoga svijeta sastoji se pak u težnji da traže, i u konačnici, “nametnu” ovozemaljski, ovozemaljski mir, u njegovim raznim, i sve sofisticiranijim, užasnim varijantama, uvijek tragičnim i tužnim, koji vidi samo pobjednike i gubitnici, poniženi i potlačeni.
Na zločine i užase, koji nažalost sve više prate naše živote, jedini mogući odgovor ostaje onaj uskrsni: otajstvo žrtve, križa, uskrsnuća, ljepote, milosrđa, mira.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
