Na Čistu srijedu ili Pepelnicu, 14. veljače 2024., prema već ustaljenoj praksi, okupili su se svećenici Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije kako bi u molitveno-pokorničkom duhu, u zajedništvu s biskupom mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim mons. Petrom Palićem, obavili duhovnu obnovu, piše Crkva na kamenu.
Susret je započeo u prijepodnevnim satima u Biskupijskom centru u Mostaru gdje je biskupa Petra, provincijala Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozu Grbeša i sve okupljene svećenike pozdravio generalni vikar don Nikola Menalo.
Program je započeo molitvom Srednjega časa. Duhovni nagovor održao je fra Stanko Mabić, dekan Ljubuškoga dekanata i župnik u Vitini. Fra Stanko je svoj nagovor temeljio na knjizi proroka Hošee, osobito na citatu: “Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit’ srcu” (Hoš 2,16). Pustinja je mjesto susreta s Bogom, ona otklanja sve što nas ometa kako bismo mogli pronaći Gospodina i kako bismo otkrili tko smo zapravo. Bog nas i ovu korizmu poziva u pustinju, mjesto tišine i pokore, gdje će nam iskazati svoju neizmjernu ljubav.
Uslijedilo je pokorničko bogoslužje u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve a zatim ispovijed i križni put te misno slavlje s pepeljanjem. Svetu Misu, u koncelebraciji sa svećenicima, predvodio je biskup Petar koji je na početku svete Mise, nadovezujući se na prethodno dekanovo razmatranje, uputio svoju riječ za ovaj korizmeni početak: “U ovo korizmeno vrijeme otvorimo svoja srca Gospodinu, u pustinji i tišini svoga života i iskrenosti svoga srca, zamolimo ga za oproštenje grijeha, slabosti i propusta kako bismo danas na poseban način možda malo svetije i drugačije učinili ono što inače činimo kao dio svoga svećeničkog života – slavimo Euharistiju.”
Biskup Petar uputio je prigodnu homiliju koju donosimo u cijelosti:
1. Svake godine korizmu započinjemo Čistom srijedom – Pepelnicom. Svake godine dopuštamo da nam srce dodirnu riječi: kajanje i obraćenje.
Svake godine bivamo obilježeni križem od pepela i čujemo: “Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti” ili sličnu formulu. A živimo kao da nikad umrijeti ne ćemo.
Svake godine s najboljom voljom i s najboljim namjerama krećemo prema Uskrsu, uskrsnuću, slavlju života.
Svake godine tražimo slike, znakove, događaje kako bismo ovih četrdeset dana učinili razumljivijima sebi i drugima, posvjestili o čemu se radi u ovom korizmenom vremenu.
Albert Schweitzer, njemački liječnik, teolog, misionar, koji je dio svoga života proveo u ekvatorskoj Africi, uočio je da u Africi postoji bolest spavanja. U početku ljudi postaju samo malo slabi, zatim sve više i više, dok na kraju ne legnu, zaspe i umiru od iscrpljenosti.
U jednom svom promišljanju Schweitzer kaže da postoji i duševna bolest spavanja, gdje je glavna opasnost da je ne osjetimo, pa moramo obratiti pažnju na sebe. „I kad primijetite i najmanju ravnodušnost u sebi i postanete svjesni kako se u vama smanjuje neka ozbiljnost, čežnja, sposobnost za entuzijazam, tada morate biti šokirani sami sobom i shvatiti da je to zato što je vaša duša pretrpjela štetu“, kaže taj liječnik i teolog.
2. Očito se nije mnogo promijenilo od 9. stoljeća prije Krista, od proroka Joela, pa do danas. Zato što je poziv da budno pazimo na naše živote i kako ih oblikujemo bio potreban onda, a i danas je to potrebno u društvu i okolnostima u kojima živimo.
Stoga nas i papa Franjo poziva u ovogodišnjoj korizmenoj poruci:
“Da bi naša korizma bila konkretna, prvi korak je željeti vidjeti stvarnost… Na svom putovanju na Lampedusu, globalizaciji ravnodušnosti suprotstavio sam dva pitanja koja postaju sve aktualnija: ‘Gdje si?’ (Post 3,9) i ‘Gdje ti je brat?’ (Post 4,9). Ovaj korizmeni hod bit će konkretan ako, ponovno slušajući ova pitanja, priznamo da smo još uvijek pod vlašću faraona. To je vlast koja nas čini iscrpljenima i neosjetljivima. To je model rasta koji nas dijeli i otima nam budućnost.”
3. Svake godine korizma nas pokušava potaknuti da zastanemo na svom putu kroza život, ne samo da usporimo, nego da zastanemo da vidimo kako i kamo idem i preorijentiram se ako treba. To je metanoia – obraćenje.
Bog ne želi naš svršetak, našu smrt, nego upravo suprotno. Naš Bog je Bog početaka, mogućnosti započinjanja iznova i iznova, Bog izlaska i života.
Na to nas i Papa podsjeća u svojoj korizmenoj poruci:
“Bog se nije umorio od nas. Prihvatimo korizmu kao jako vrijeme u kojem nam ponovno dolazi njegova riječ: ‘Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva’ (Izl 20,2). To je vrijeme obraćenja, vrijeme slobode. Samoga je Isusa, kao što se podsjetimo svake godine na Prvu korizmenu nedjelju, Duh odveo u pustinju da njegovu slobodu stavi na kušnju. Kroz četrdeset dana On će biti pred nama i s nama: On je utjelovljeni Sin. Za razliku od faraona, Bog ne želi podanike, nego sinove i kćeri. Pustinja je prostor u kojem naša sloboda može sazrjeti u osobnu odluku da ne padnemo ponovno u ropstvo. U korizmi pronalazimo nove kriterije prosuđivanja i zajednicu s kojom možemo krenuti na put kojim nikad prije nismo išli.” A za to je potrebna borba.
4. Zato današnja Čista srijeda i nadolazeći tjedni nisu poziv na plakanje, prigovaranje i tugovanje, nego poziv na buđenje u život, svake godine. A oni koji nisu spremni izaći iz paralizirajućih navika, mogu propustiti život koji im je pripremljen i za koji su pripremljeni, i ne proniknuti u najdublju srž, do smisla svoga života.
“I kad primijetite i najmanju ravnodušnost u sebi i postanete svjesni kako se u vama smanjuje neka ozbiljnost, čežnja, sposobnost za entuzijazam, tada morate biti šokirani sami sobom i shvatiti da je to zato što je vaša duša pretrpjela štetu.” U ovim riječima Alberta Schweitzera susrećemo četiri ključna pojma koji nam mogu pomoći i potaknuti nas da slijedimo poziv na buđenje da živimo onako kako Bog to želi za nas, poziv na buđenje za ispunjen život.
Prvo, tu je ravnodušnost. Ona se ponekad u nas uvuče vrlo brzo i neprimjetno. Ja se prema ljudima odnosim na potpuno korektan način, oni meni ne čine ništa nažao, niti ja njima, ali oni me zapravo ne zanimaju niti ja njih. Ne mrzim ih, nemam ništa protiv njih, ali njihovi strahovi, njihove brige, njihove radosti, to me uopće ne pogađa. Osim sebe, ne vidim nikoga više. Jedna izreka, koju sam jednom pročitao na jednom s puno “smislenih” izreka ispisanom busu, može nam to ilustrirati. Izreka glasi: “Dugo sam bio ateist, sve dok nisam shvatio da sam ja Bog!” Kad postanemo svjesni te ravnodušnosti, da me osim mene samoga, mojih prohtjeva i želja više nitko i ništa ne zanima, trebali bismo se uznemiriti i probuditi. To je korizmeni poziv na buđenje.
A onda, u vezi s ravnodušnošću, tu je i ozbiljnost. Ako drugu osobu ne shvatim ozbiljno, riskiram uskratiti joj pravo poštovanje. Netko mi dođe sa zahtjevom koji je njemu važan, ali meni nije, pa ga ja, bolje rečeno, odbacujem i odgađam. Kako brzo previdimo bitno jer stvar ne shvaćamo s potrebnom ozbiljnošću i nismo u mogućnosti razlikovati bitno od nebitnog. Kada to primijetimo, trebali bismo se uzbuniti i probuditi. To je korizmeni poziv na buđenje.
Zatim postoji čežnja. Čežnju nekada pripisujemo samo i isključivo mladima, jer to je za njih i one koji su nezadovoljni svojom trenutnom situacijom. Čeznemo li uopće mi za nečim, ili nam je sve u svemu postalo svejedno? Postoji li u meni “pastoralna čežnja”, čežnja da doznam nešto više, da naučim nešto bolje, da nešto dublje spoznam, da nešto promijenim? Postoji li čežnja za mojom vlastitom promjenom? Čeznem li za više mira, više pravde, više radosti u ovom svijetu? Samo je čežnja sposobna izazvati nas na nove korake, na novi, bolji život, u konačnici u smjeru Kraljevstva Božjega koje se malo po malo izgrađuje i po nama. Ako više ne osjećamo nikakvu čežnju u sebi, onda se trebamo trgnuti i probuditi. To je korizmeni poziv na buđenje.
I na kraju tu je entuzijazam. Riječ je od grčkog ἐνθουσιασμός, od ἐν θουσ – u bogu), to je pojam antičke filozofije koji je označavao stanje čovjeka punog boga. Ono je pak povezano s čežnjom. Jesmo li još uvijek entuzijasti ili smo se već odavno povukli jer ionako ništa ne možemo promijeniti? Duh Božji, Duh ljubavi, hrabrosti, utjehe – ispunjava li nas još, pokreće li nas? Ako ne, onda se trebamo pokrenuti i probuditi. To je poziv na korizmeno buđenje.
5. U sljedećih nekoliko tjedana ne radi se toliko o tome da se što više žrtvujemo, patimo i uskraćujemo sebi što je više moguće, a u sebi ostajemo isti, nepromijenjeni, ni u najmanjoj sitnici.
Radi se o razbijanju okova navike, kako bismo živjeli više slobodu. Radi se o postavljanju na novi put, vraćanju životu, ispunjenom životu za sve nas.
Korizma nam daje predodžbu o nadi za život koji nam je darovan po Uskrsnuću. I ne trebamo živjeti sljedećih nekoliko tjedana osjećajući se tužno i žaleći se, biti nakrivljene i spuštene glave i namrgođenog lica. Isus to jasno naziva licemjerjem i farizejštinom. Korizma nas treba potaknuti na promjenu. Da kroz život ne prolazimo “tek tako”. Jer na kraju krajeva, idemo prema uskrsnuću, svake godine. Ili netko misli drugačije?!
