6. vazmena nedjelja (A) – Majčin dan (2026.)

Ljubav je ono što Boga povezuje s nama. I nas s Bogom. I ono što nas treba povezivati jedne s drugima.

I sa svima. Evanđelje ove nedjelje ponovno nas je odvelo u Dvoranu posljednje večere. I dalje slušamo Isusov oproštajni govor.

Ako bismo ga povezali s drugim liturgijskim čitanjima ove nedjelje, kao glavnu bismo poruku mogli izdvojiti pitanje: što je glavni neprijatelj naše kršćanske vjere i kako mu se možemo oduprijeti? Ponajprije iz Djela apostolskih i onoga što se događa s prvom Crkvom nakon što su započeli progoni saznajemo da glavni neprijatelj kršćanske vjere nije izvan nas, odnosno da to nisu drugi. Zato se kršćanska poruka nije mogla zaustaviti progonima.

Naprotiv, upravo se po progonima širila. Progoni nisu obeshrabrivali prve kršćane, nego su učvršćivali njihovu vjeru i poticali ih da budu još bolji kršćani. Sjeme mučenika doista je bilo, kako se govorilo u prvoj Crkvi, sjeme novih kršćana.

Kad je neprijatelj izvan nas, koliko god bio opasan i bezočan, nemamo se čega bojati. Isus nam jamči da tada nismo sami: dat će nam drugog Branitelja, Duha Istine, ali i sam će ponovno doći i biti s nama. Iz drugog čitanja, ulomka iz Prve poslanice svetoga Petra apostola, odnosno iz njegovih poticaja i upozorenja, spoznajemo da se glavni neprijatelj naše kršćanske vjere može nalaziti u nama samima.

Mi sami možemo biti oni zbog kojih je naša vjera ugrožena: ako Krist u nama nije svet, ako oni koji nas ozloglašavaju to ne čine zato što smo dobri, nego zato što nismo. To se događa onda kad „svijet“, koji ne može primiti Duha Istine, postane naš svijet; kad njegov način života postane naš način života, njegova logika naša logika, njegovi stavovi naši stavovi, njegova djela naša djela. Tada, naravno, postajemo nesposobni na kršćanski način dati obrazloženje nade koja je u nama, jer u tom slučaju u nama te nade zapravo i nema, a vjera je svedena tek na identifikacijsko obilježje.

Samo je jedan način na koji ovome možemo odoljeti, odnosno spriječiti da mi sami postanemo neprijatelji vjere koju ispovijedamo, a on je otvoriti se Branitelju, Duhu Istine, čuvajući Isusovu zapovijed ljubavi. Ljubav nam može pomoći da budemo autentični. Ona je najvažnija od svega.

Ljubav je u temelju svega. Bez ljubavi ničega ne bi bilo. Bez nje nam ništa ne bi koristilo.

Onaj tko ljubi može za sebe reći da je kršćanin. Dodao bih: onaj tko istinski ljubi, kršćanin je, iako možda nikada nije upoznao Isusa Krista niti formalno postao član kršćanske zajednice. Ljubav čini razliku.

Branitelj, Duh Istine, koji djeluje gdje hoće i kako hoće, čini razliku. Ljubav je ono što Boga povezuje s nama. I nas s Bogom.

I ono što nas treba povezivati jedne s drugima. I sa svima. To je uloga Branitelja, Duha Istine: on nas uvijek iznova osposobljava za kršćansko poslanje.

A to je poslanje uvijek i samo poslanje ljubavi. Ljubav je znak da je u nama Branitelj, Duh Istine, kojega nam je Otac poslao. Njega uza se može imati, razumjeti i primiti samo onaj tko zna da je od Boga ljubljen, tko Boga ljubi i tko u Bogu ljubi sve ljude.

Ljubav se veoma lijepo uklapa i u još jednu temu kojom je obilježena ova druga nedjelja u svibnju: Majčin dan. Uz čestitke svim našim majkama – onima na zemlji i onima na nebu – među kojima osobito mjesto zauzima naša nebeska Majka Marija, kojoj je posvećen cijeli mjesec svibanj, želio bih ponoviti jednu snažnu i važnu misao pape bl. Ivana Pavla I. o Bogu koji je naš otac, ali i majka. To znači da naše čestitke danas, na neki način, upućujemo i njemu: Bogu čija se ljubav prema nama očitovala ne samo u ljubavi naših očeva, nego još više u ljubavi naših majki. „Mi smo objekt neprolazne Božje ljubavi.

Znademo: on nad nama uvijek drži otvorene oči, također onda kad se čini da je mrak. On je otac; još više je majka. Ne želi nam učiniti zlo; želi svima učiniti samo dobro.

Ako su djeca slučajno bolesna, imaju još više razloga da ih majka ljubi. I mi također, ako smo bolesni zbog zloće, izvan puta, imamo još više razloga da budemo ljubljeni od Gospodina“ (Angelus, 10. rujna 1978.).