Kao što je molio sveti Ivan Pavao II., ‘Dragi prijatelji bolesnici, neka Sveta Djevica svome Sinu prikaže žrtvu vaših muka u kojima se odražava Kristovo lice na križu.’
Monarhija je sastavni dio života u Britaniji. Svoju povijest bilježimo kroz vladavine monarha; svojim javnim ustanovama stavljamo prefiks, gdje je to prikladno, kraljevski naslov; i pratimo živote istaknutih članova kraljevske obitelji s iskrenom ljubavlju, osjećajem ponosa, a ponekad i gotovo fanatičnim zanimanjem.
Smrt njezinog veličanstva kraljice Elizabete II. ostavila nas je utučenim, a formalno proglašenje kralja Charlesa III. imalo je ohrabrujuću notu formalnosti i nepromjenjive tradicije. Slučajno sam to promatrao s mosta preko Temze, u pratnji sjemeništaraca iz Westminsterskog biskupijskog sjemeništa u Allen Hallu, s kojima sam sudjelovao u dugo planiranoj “History Walk”. Pucanje oružja, uz zvukove koji su odjekivali gradom i dim koji je lebdio preko vode, donijeli su ne samo svečanost, već i osjećaj kontinuiteta: tu je bila Britanija, s otvaranjem novog poglavlja, i taj osjećaj da ga obilježavamo sjetiti se u godinama koje dolaze.
Dakle, kada je vijest objavljena ove godine kralj koji se liječi od raka, nakon koje je uslijedila odvojena vijest o princezi Catherine koja ide u bolnicu na operaciju, postojao je osjećaj šoka, zajedno s prirodnom suosjećajnošću. Zatim, kad je s svojstvenim dostojanstvom i prirodnošću princeza objavila da i ona treba liječenje raka, doista smo se osjećali kao da su nam se sva srca otvorila – i diljem zemlje je došlo do vala ljubavi i privrženosti neviđenih razmjera. Okupio je ljude: od molitava u crkvama do ogromnog broja poruka e-pošte, pisama i čestitki na putu do Kensingtonske palače, i izvanredan osjećaj jedinstva dok ljudi razgovaraju i izražavaju zabrinutost i ljubav u razgovorima u trgovinama i na autobusnim stanicama i u susjedskim susretima.
Princeza Catherine ne samo da je iznimno popularna, već se smatra, zajedno s princem Williamom, da predstavlja nešto središnje, lijepo i dobro: sretan obiteljski život s duhom služenja i vjerom u nastojanje da se čini ono što je ispravno.
Bit će mnogo, mnogo molitava. Kraljeva krunidba donijela je kući činjenicu da je naš ustavno uređenje zemlje usredotočeno je na kršćansku monarhiju. Princeza nije samo javna osoba – ona je naša buduća kraljica i odgaja sljedeću generaciju. To nam daje osjećaj jedinstva kao nacije koja je daleko iznad politike i – danas, zabrinjavajuće ogorčenih i oštrih – “kulturnih ratova”. Povezuje nas s našom poviješću i uvijek nas upućuje u smjeru traženja općeg dobra. Sama princeza postaje sve popularnija, jer je tijekom godina graciozno oživjela svoju ulogu šarmom, dobrim humorom i staloženošću. Mnogo je voljena.
U užurbanoj londonskoj župi u kojoj prisustvujem misi, popisujemo – kao što to čine župe diljem svijeta – sve one koji su bolesni i koji su tražili naše molitve. Od dana kada je kraljeva bolest prvi put objavljena, on je popisan, zajedno sa svim našim bolesnim župljanima. Sada je dodana i princeza Katarina. Naša priča – kao župe, kao zajednice, povezana je s njihovom. Na Uskrsno jutro svjetski mediji prikazat će kralja kako odlazi na misu u Windsor. Bit će nam drago da se to prenese u naše domove, a nekako znamo da je veza koju imamo s njim doista sveta, usredotočena na nešto dragocjeno u zemlji s kršćanskim korijenima koji su duboki i treba ih stalno obnavljati.
Ovog Velikog tjedna mi Britanci molimo za kralja Charlesa i princezu Catherine i za sve koji su bolesni.
Kako je sveti Ivan Pavao II molio, “Neka Isusova Majka … čuje vapaj ove velike patnje, osuši suze onih koji boluju i bude na strani svih bolesnih svijeta. Dragi bolesni prijatelji, neka Sveta Djevica svome Sinu prikaže žrtvu vaših muka u kojima se odražava Kristovo lice na križu.”
