Moja teološka inicijacija bila su predavanja o. Marijana Jurčevića » Tekstovi

Razgovor: Željko Međimorec

Marko Medved

02.03.2023.

Povodom izdanja knjige “Homo libris. Kralj hrbata” u čast Željku Međimorcu, pokretaču i vlasniku antikvarijata i izdavačke kuće “Ex libris” u Rijeci, koja među svoja izdanja ubraja i niz vrijednih teoloških djela, odlučili smo porazgovarati s njime o knjigama, o Rijeci, o vjeri i o njemu dragim prijateljima: Branku Fučiću i o. Marijanu Jurčeviću.

U prosincu 2021. godine Ministarstvo kulture dodijelilo je Ex librisu nagradu za najbolji antikvarijat u Hrvatskoj. U obrazloženju žirija pisalo je da je “hram knjige u gradu na Rječini”, a njezin vlasnik Željko Međimorec “mala je književna enciklopedija i knjižar koji živi za knjige”. Recite nam kada, kako i zašto je otvoren Ex libris?

Prije otvaranja Ex librisa 1996. godine, tri sam godio radio u antikvarijatu Frana Kurelca u Malom neboderu, u Ciottinoj ulici. Godine 1996. počinje s radom Ex libris, ali ne na sadašnjoj adresi već na Rivi broj 4, u vlastitom prostoru stambene zgrade, gdje će antikvarijat djelovati 16 godina. Potom se 2012. godine pružila prilika za gradskim prostorom na sadašnjem mjestu koje ima 150 kvadratnih metara, a promjena lokacije i veća kvadratura otvorili su druge mogućnosti i ideje.

Zato Ex libris nije samo knjižara i izdavačka kuća, to je istaknuto kulturno okupljalište pisaca, intelektualaca raznih struka i svjetonazora. Kako je do toga došlo?

Ovaj je prostor pogodan za promocije. U početku smo imali triput manje knjiga negoli danas pa je i prostora bilo više. Na svečanom otvaranju antikvarijata, kvartet Veljak izveo je stavak koji je za tu prigodu komponirao Valter Veljak, a tema stavka je bitka na Krbavskom polju po zapisu popa Martinca iz Drugog Novljanskog brevijara datiranog 1495. Zapis je na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije na otvaranju nadahnuto kazivao Bernard Balon.

Uslijedili su upiti o predstavljanju raznih knjiga koje smo redovito prihvaćali. Počinjemo događaje snimati i postavljati na YouTube kanalu. Već 2014. godine imali smo pedesetak jazz koncerata kroz godinu. Pročulo se i stvari su se redale same od sebe. Prostor i ambijent u kojem su kulisa knjige, mnogima je postao inspiracija. Tako su se u prostoru izuzev predstavljanja knjiga i koncerata igrale predstave, organizirala predavanja, izložbe.

Vaša je kuća objavila velik broj naslova. Koje biste naslove izdvojili kao posebno važne ili Vama prirasle srcu?

Posebno bih izdvojio izdavanje knjige Slova na dar Branku Fučiću, objavljene 2009. godine na njegovu desetu godišnjicu smrti. Radi se o zborniku obilnog sadržaja i velikog broja autora, pri čemu treba naglasiti da suradnike nije trebalo povlačiti za rukav već su oni sami spontano prilazili izražavajući želju za suradnjom. Knjiga je vrlo lijepo grafički uređena, a u prilogu ima i CD s dokumentarnom radiodramom o Fučiću autora Mladena Kušeca, koji je u njoj predstavio Fučićevu svakodnevicu od Kostabele do Punta. Knjiga je predstavljena u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci u prostoru stalne zbirke glagoljica, u čijem je postavu i sam Fučić sudjelovao.

Istaknuo bih i vrijednu knjigu Milana Rakovca Kvarnerski otočni lucidar iz 2012. godine, ne samo zbog osebujnog stila ovog autora, već i zbog teme, otoka Cresa i Lošinja, koji su mi posebno prirasli srcu.

Utjecaji

Zoran Grozdanov inicijator je naše teološke biblioteke, no u objavu teološke literature krenuo sam i zbog Branka Fučića, koji je bio važna osoba u mome životu, a upoznali smo se u dominikanskom samostanu.

Među naslovima koje je Ex libris objavio mnogo je vrijednih teoloških naslova istaknutih teologa. Neko ste vrijeme izdavali i hrvatsko izdanje međunarodnog teološkog časopisa Concilium. Time ste upotpunili prazninu koju domaće vjerske izdavačke kuće nisu prepoznale. Što Vas je potaknulo na taj poduhvat? I kakvo je, prema Vašem mišljenju, stanje izdavaštva teološke literature danas u Hrvatskoj?

Za teologiju u Ex librisu zaslužan je Zoran Grozdanov koji je bio okidač promjene i zbog koga smo ušli u vjerske izdavačke vode. Do tada smo bili usmjereni samo na objavljivanje krimića. Zoran mi je stalno pričao o J. Moltmannu i njegovoj knjizi Raspeti Bog. Čitao mi je ulomke iz knjige i obojica smo bili oduševljeni. Onda je Zoran kontaktirao još jednog važnog teologa Hansa Künga zbog objave hrvatskog izdanja njegova bestsellera Postoji li Bog? Küng je na moje iznenađenje odmah pozitivno odgovorio, poslao je i predgovor i svoju fotografiju za objavu u knjizi.

A što se Conciliuma tiče, žao mi je što se ugasio. To je pitanje i odnosa s Communiom. Spomenuo bih u tome kontekstu franjevca iz Sarajeva Milu Babića, koji mi je rekao da je sredinom sedamdesetih od njega zatražena ekspertiza i analiza, čini mi se od strane Kršćanske sadašnjosti, o ta dva teološka časopisa, odnosno o teološkim usmjerenjima Conciliuma i Communija. Babić mi je na temelju toga prije petnaestak godina rekao: „za vas je Concilium jer je slobodniji i kritičniji, a uklapa se u Vašu teološku biblioteku“. Glede načina uređivanja toga međunarodnog teološkog časopisa rekao bih da je izvrsno organiziran, a čak dvije godine unaprijed određuju se teme brojeva. Zoran je inicijator naše teološke biblioteke, pa u tom kontekstu i Conciliuma; sve je bilo na njemu. No, u objavu teološke literature krenuo sam i zbog Branka Fučića, koji je bio važna osoba u mome životu, a upoznali smo se u dominikanskom samostanu.

Branko Fučić – spoj kršćanstva i kulture

Branko Fučić je bio u ekipi suradnika prilikom izrade Leksikona ikonografije, simbolike i liturgike zapadnog kršćanstva zajedno s nekolicinom naših renomiranih znanstvenika. Ta je knjiga nastala u socijalističkom kontekstu u kojem je bilo zahtjevno prikazati središnju ulogu Crkve i kršćanstva u stvaranju kulture i umjetničkih djela, a to je Fučić, uspješno i profesionalno, neupitno učinio.

Fučićeva je velika prednost bila njegova intuicija. Za sebe je govorio da je Sherlock Holmes. On nije bio kabinetski znanstvenik, već osoba povezana sa zajednicom odnosno s okružjem nastanka pojedinog kulturnog blaga.

Kada bi učenici i studenti navraćali u ovaj antikvarijat opazili bi fotografiju Branka Fučića na ulazu. Prepoznali bi ga i u razgovoru sa mnom često potvrđivali činjenicu da je obilazio razna mjesta diljem kvarnerskih otoka, pri čemu su ti mladi redovito govorili da je on uvijek razgovarao s njihovim djedovima i bakama, odnosno najstarijim žiteljima dotičnih otočkih lokaliteta.

S njim Vas veže dugogodišnje prijateljstvo. Koje uspomene biste izdvojili?

Između Branka Fučića i mene bila je velika razlika u godinama. Bio je 43 godine stariji od mene, ali to u našem odnosu nije otežavalo već olakšavalo stvari. Naime, nisam bio njegove struke pa među nama nije moglo biti napetosti ni prijepora. Zvao sam ga barba Branko. Bio sam njegov mali, koji mu je pomagao u obavljanju sitnih poslova, poput nabavke hrane ili prijevoza kada je išao na udaljene lokacije na kojima je trebao nastupati. Sjećam se susreta s Fučićem na njegov rođendan 1996. ili 1997. Marko Grčić je trebao dovršiti davno započeti Hudelistov intervju s Fučićem za Globus, pa smo ga zajedno posjetili na Kostabeli. Način na koji nas je dočekao rječit je prikaz njegove druželjubive primorske duše: ugostio nas je za stolom kuhinje a ne u salonu. Mene je poslao po vino koje je držao u šufitu, a mojoj supruzi Milani je rekao da nam ispeče kestene. Jednostavan i neposredan, nudio je sve što su toga dana on i Nada imali na jelovniku. Bio je osobito raspoložen i duhovit, pa smo odmah nakon susreta nas troje u Markovoj sobi u hotelu Mozart, pokušali rekonstruirati i zapisati svaku njegovu misao i dosjetku, koja se nije smjela zagubiti pamćenjem.

Barba Branko nam je tada ispričao epizodu iz svog života koja nam do tada nije bila poznata, a koja najbolje ilustrira njegovu plemenitu dušu. Sjećao se kako je tek primivši mjesečnu plaću, mladomisniku svećeniku Josipu Bozaniću, kojega je poznavao s otoka Krka, poklonio novac za odijelo. Bez obzira na potrebe vlastite obitelji, sažalio se na siromašnog, mršavog Josipa, koji nije imao stričeve u Njemačkoj, koji bi mu novčano pomogli da si za taj svečani trenutak kupi novo odijelo. Fučić je tada rekao kako je uočio da se radi o bistrom momku i da „nas sirotinja može izvući“. Učinio je to na nenametljiv i samozatajan način preko jednoga dominikanca iz Rijeke. Jedino se potrudio da obveže primatelja dara da isto tako i on uzvrati nekome u potrebi kada u životu za to bude u prilici. Kad su Bozanića redili za biskupa Fučić ga je podsjetio na tu epizodu.

Kao mladi vjernik bili ste redoviti posjetitelj dominikanskog samostana i pokojnog teologa Marijana Jurčevića koji je ondje dugi niz godinama okupljao studente. Kakve uspomene imate na njega?

Moja teološka inicijacija bila su predavanja četvrtkom patera Marijana Jurčevića. Utorkom sam išao i na susrete s paterom Mijom koji je vodio molitvenu zajednicu i mladima organizirao igranje ping-ponga. Jurčević je primao francuske listove i časopise jer je volio pratiti što je u fokusu interesa u inozemstvu. Jurčevićevi ciklusi predavanja poklapali bi se sa semestrima na fakultetu; na početku semestra studentima bi ponudio neke od aktualnih tema, ne skrivajući pritom osobne preferencije. Dakako predavanja su se održavala u pušačkom ambijentu jer je taj nadahnuti teolog volio pričati uz duhan. Bio je uistinu zanimljivih ciklusa predavanja, poput onoga o Dostojevskom, o prijateljstvu, zaljubljenosti, ljubavi itd. Pritom je koristio npr. knjižice splitskog svećenika Ivana Cvitanovića. Okupljali su se mladi od 18 do 25 godina, ali je bilo i starijih. Analizirao je egzistencijalna pitanja kroz biblijsku prizmu. Ako je bio spriječen, dao bi nam videokasetu s Brankom Sbutegom ili bi nam jasno i nadahnuto predavanje održao bibličar Ante Kresina.

Razdoblje pape Franje vrijeme je otvorenog promišljanja o Crkvi. Koji su za Vas znakovi nade ili razlozi pesimizma glede Crkve, odnosno kršćanstva danas?

Dobro je to što papa Franjo radi, ali bojim se da je suprotna struja protivna papi kod nas još uvijek jaka. Dolazak nadbiskupa Mate Uzinića ovdje u Rijeku bio je dobar potez. To da se mjesni biskup otvara široj zajednici, ne samo vjernicima, vrlo je važno i to treba podržati.

Kakav je Vaš odnos s gradom? Što je za Vas Rijeka?

Na ovo bih pitanje odgovorio upućujući na višegodišnji ciklus predavanja o Rijeci koji smo imali u našem prostoru. To su predavanja Kako čitati grad koja su uređivale Daina Glavočić i Jasna Malvić, a na koje me je uputio Nenad Labus. Riječ je o ciklusu predavanja o kulturnoj, povijesnoj, industrijskoj baštini Rijeke, koje je epidemija koronavirusa, nažalost, prekinula. No, nadam se da ćemo ih ponovno pokrenuti. Javnost ih je voljela i redovito posjećivala, jer priča o gradu nikada ne bi trebalo biti dovoljno. Tako ga bolje upoznajemo i više cijenimo, stalo nam je i nastojimo svojim radom u njemu bolje živjeti.

Iz rubrike:
Razgovor