U srijedu, 13. ožujka 2024. u večernjim satima katedralna župa Srca Isusova u Sarajevu bila je domaćin drugog javnog susreta u okviru projekta Mladi i demokracija – Vision is decision kojeg provodi Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II. u Sarajevu, naveli su iz NCM-a na svojoj mrežnoj stranici.
Na temu Kultura poricanja izlagao je tom prigodom prof. dr. Dino Abazović s Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
Tijekom svog predavanja, prof. Abazović osvrnuo se na važnost kulture proicanja i njen utjecaj na mlade ljude koji još nisu imali priliku iskusiti konkretne događaje, ali čije živote ti događaji itekako dotiču. „U našoj državi Bosni i Hercegovini veliki broj građana osjeća se otuđeno od državnih institucija, što predstavlja značajan izazov za konsolidiranu demokraciju, odnosno stabilnu i razvijenu demokratsku vladavinu.
Ključno pitanje koje pokreće raspravu o kulturi poricanja jest pitanje socijalne pravde. Bosna i Hercegovina suočava se s problemom nedostatka isporučene pravde, što utječe na pojedince i zajednice. Ideja pravde proteže se izvan socijalnih okvira i dotiče se i političkih aspekata, često se naziva restorativnom pravdom. Pravda koja se isporučuje ima svoj katarzičan trenutak, omogućujući žrtvama da nakon traume krenu dalje s životom, iako tragovi loših iskustava ostaju. No, suočavanje s kulturom poricanja izaziva niz problema, posebice u društvu koje pati od nedostatka istine. Često nedostaje činjenično znanje, dok javni dužnosnici ponekad odbijaju priznati istinu, čak i kada su činjenice široko poznate. Vrijeme prolazi, a žrtve sve više osjećaju potrebu za priznanjem svoje patnje“, kazao je, između ostaloga, predavač.
„Politika poricanja nije uvijek strategija izbjegavanja istine. Najčešći oblici poricanja uključuju bukvalno poricanje događaja, interpretativno poricanje koje osporava prihvaćene činjenice, te implikativno poricanje koje odbija priznati moralni ili psihološki značaj događaja.
„Nacionalno pamćenje, koje se razvija odozgo, često pogoduje određenom političkom narativu, oblikujući percepciju prošlosti u skladu s političkim interesima. S druge strane, pamćenje koje se razvija odozdo, poznato i kao koverzacijsko pamćenje, ima svoju dinamiku koja često ostaje neprimijećena. Naša sjećanja i pamćenja nisu samo individualna; ona su u velikoj mjeri oblikovana i konstruirana unutar zajednice. Pamćenje koje se razvija odozdo obično traje kroz dvije do tri generacije, dok nacionalno pamćenje može trajati sve dok politički režim to dopušta. Često se događa da ova dva oblika pamćenja dolaze u sukob, jer se razlikuju u interpretaciji prošlosti i značenju događaja“, riječi su prof. Abazovića.
U nastavku je uslijedila kratka diskusija kada su sudionici imali priliku izreći svoje komentare te postaviti pitanja gostu predavaču. (kta)
