Krčki biskup mons. Ivica Petanjak, u koncelebraciji više svećenika i redovnika, predvodio je euharistijsko slavlje spomena svih vjernih mrtvih na krčkom groblju.
U propovijedi je rekao:
Spomen svih vjernih mrtvih prilika je da nešto kažemo o nečem što nas čeka, a o čemu nemamo jasne i sigurne spoznaje dok smo ovdje u svijetu i u tijelu.
Čistilište nije Božja kazna, nego još jedan dokaz Božjeg neizmjernog milosrđa koji čovjeka ne ostavlja nikad, nego mu i u trenutku njegova prijelaza u vječni život daje još jednu priliku da se sada, oslobođen od bilo čega zemaljskoga što bi ga moglo sputavati ili odvraćati, sav usredotoči na sebe i da sam sebi kaže želi li svoje srce otvoriti u svemu Gospodinu ili definitivno odvraća svoj pogled od Boga i bira put daleko od Boga i od bližnjega.
Smatram da bi se svaki odrastao vjernik morao malo nad ovim zamisliti i promotriti ih u svjetlu onoga što ovih dana i godina proživljavamo.
Svakodnevno čujemo o stradanjima tolikih koji su život izgubili u područjima zahvaćenima ratom ili nekim nesrećama. U kakvom ih je stanju zatekao poziv za posljednje putovanje? Hoće li im Gospodin dati još jednu priliku da sada, lišeni svih mogućih misli i okupiranosti, možda po prvi put u svom životu stanu pred sebe i donesu konačnu odluku?
Nemamo jasnog ni sigurnog odgovora na ovo pitanje, nego nam ostaje samo jedna velika nada i pouzdanje u neizmjerno Božje milosrđe koje nas prati cijeli život i ne ostavlja same ni onda kad nam nitko drugi na ovom svijetu ne može pomoći. Ostajemo mi i Gospodin.
Znakovito je da se čistilište najčešće prikazuje kao stanje u vatri, u plamenu. Vatra uništava i pročišćava. U toj vatri mora izgorjeti i nestati sve ono što me je držalo daleko od Boga i što je odvraćalo moju pozornost od onog bitnog i spasonosnog. Očito je to jedno mučno stanje u kojem mora izgorjeti jedan način života, kako bi se začeo drugi. U isto vrijeme vatra je i znak boli za Bogom koji je tako blizu, a mi još nismo u potpunom zajedništvu s njim. Gorimo od želje da budemo u potpunom zajedništvu.
I konačno, kad se dogodi to zajedništvo, govorimo o nebu ili raju. Što bi bio raj? Sveti Pavao apostol piše u drugoj poslanici Korinćanima što je sve podnio za ime Isusovo i za širenje evanđelja i onda se poziva na jedno svoje čudesno iskustvo koje ni on sam ne zna točno protumačiti, je li se dogodilo u tijelu ili izvan tijela, ali kaže da je bio »ponesen do trećeg neba« i da je »bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti« Također kaže i da ako bi se ičim hvalio od svega svog života i onoga što je prepatio za Krista i širenje Kraljevstva Božjeg, bilo bi to njegovo mistično iskustvo (usp. 2 Kor 12, 1-6), kojeg ne objašnjava šire, ali je očito nešto neizrecivo.
Kad molimo za pokojne redovito završavao riječima: »Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svjetlila im. Počivali u miru!« Vječna svjetlost je sam Gospodin Bog. Isus Krist je svjetlo ne ugasivo. A zašto govorimo o pokoju i miru?
Isus je rekao za sebe da je on mir naš i da nam daje svoj mir koji se razlikuje od mira ovog svijeta i kojeg ovaj svijet ne može dati. O kakvom je miru riječ?
Biti s Kristom i biti u Kristu znači biti u miru, tj. biti sretan, zadovoljan, blažen, na svom mjestu, siguran od bilo kakvog nemira koje u svijetu može doći sa svih strana i svakog časa. Biti u svijetu znači biti u nemiru, u nesigurnosti, u opasnosti.
Biti u Kristu znači biti u miru, što ne znači ništa ne raditi, ni za koga ne voditi brigu. Baš obrnuto.
Jučer smo slavili Sve Svete. Vjerujem da svatko od vas ima bar jednog sveca kojem se moli. Zašto mu se molite? Zato što vjerujete da je tu za vas i da je spreman čuti vaše molitve, zahvale, ali i potrebe i da on zajedno s vama putuje vašim životom. Zabrinut je za našu budućnost, za naše spasenje. S nama se raduje i s nama plače.
Biti u raju ne znači biti izoliran od ovog svijeta i biti u nekom svom miru i dosađivati se. Naprotiv, vjerujemo da oni koji su s nama živjeli i koji nas dobro poznaju i koji su nam bili obitelj, rodbina i prijatelji, a sada su u raju, itekako na nas misle, mole za nas i zagovaraju nas pred licem Božjim.
