Povodom 150. obljetnice osnutka Instituta Kćeri milosrđa Predragocjene Krvi, kardinal Marcello Semeraro, prefekt Dikasterija za kauze svetih, u subotu 20. siječnja 2024. slavio je svetu misu u Rimu te izrekao homilijua koja je objavljena na mrežnim stranicama Dikasterija za kauze svetih, a čiji prijevod, preuzet od Informativne katoličke agencije, donosimo u nastavku.
Draga braćo i sestre, više je razloga zašto se ove večeri sastajemo oko stola Gospodnjega. Prvi je nedvojbeno početak nedjelje, dana bez kojega kršćanin ne može živjeti. Sine dominico non possumus, poznati je odgovor afričkih mučenika onima koji su ih progonili. Bez ovoga dana ne možemo živjeti, jer to je susret s uskrslim Gospodinom: on i danas – kako smo čuli iz evanđeoskog teksta – kao uz Šimuna i Andriju, Jakova i Ivana, prolazi uz nas, vidi nas dok smo zauzeti svojim svakodnevnim poslom i poziva nas da ga slijedimo. I mi, svake nedjelje, ostavljamo sve drugo i s njim smo. Propuštanje ovog nedjeljnog termina znači neuspjeh u ljubavi prema Isusu. Nedjelja nije zapovijed, već čin ljubavi.
Vrijeme je kratko, piše Apostol. Želi reći da sada postoji jedna hitna stvar i zato se sve ostavlja po strani. To je priča i o pozivu blaženog Tommasa M. Fusca; priča je to o mladima s kojima je osnovao redovničku obitelj, čije se 150. obljetnice osnutka večeras spominjemo; to je priča svih nas, koji smo shvatili gdje i kako nas je Gospodin pozvao da budemo s njim (tj. poziva nas na svetost) i htjeli smo mu se odazvati. Sve priče o pozivima imaju karakter hitnosti. Latinski glagol koji je u osnovi ove riječi označava guranje, koje iz dana u dan – možda i duže vrijeme – postaje sve hitnije i na kraju shvatite da ne možete gubiti vrijeme na suvišne stvari, već morate izabrati bitno, morate odabrati ono što je bitno, ono što je stvarno važno. To je ono što je sveti Charles de Foucauld napisao: „Čim sam povjerovao da postoji Bog, shvatio sam da ne mogu učiniti ništa drugo nego živjeti samo za Njega.“ To je svojevrsni pritisak Kristove ljubavi: ona nas obavija i nosi sa sobom. Već je sveti Pavao napisao: Caritas Christi urget nos (usp. 2Kor 5,14).
Povijest vaše redovničke Družbe, drage sestre, također je započela milosrđem. To će zapravo biti vizija napuštenog siročeta koja će potaknuti, gurnuti i ohrabriti blaženog Tommasa M. Fusca da djeluje kako bi se brzo pronašlo rješenje za to siromaštvo. Samo ime vaše redovničke obitelji, drage sestre, nosi znak ove hitne ljubavi koju je blaženi Tommaso želio trajno sjediniti s predragocjenom Kristovom krvlju.
Sveti Ambrozije govori kako je Crkva poput kraljice, okrunjena Kristovom krvlju i tako prožima duše svetaca i čini je posve sjajnom. Duh Sveti, nastavlja sveti Naučitelj, razmatra o Crkvi i kliče: Kako si postala lijepa i slatka, ljubavi moja. Da, zaključuje sveti Ambrozije, Crkva je lijepa u skladu kreposti i ljepoti milosti. Sama Crkva postala je ljubav jer, ako je istina da je Bog ljubav, onda ljubeći Gospodina Crkva dobiva njegovo ime (usp. Expositio in Psalmum David CXVII. Sermo XVII, 21: PL 15, 1447).
Vidite li, drage sestre, kakva se velika otajstva kriju u imenu vaše redovničke obitelji? Blaženi Tommaso u svom je govoru prigodnom osnutka Saveza Predragocjene Krvi podsjetio citirajući svetog Augustina: iz otvorenog Kristova boka potekla je krv i od krvi je nastala Crkva! Vi same budite hranjeni ovom ljubavlju i znajte kako je izraziti u življenju osobnog i društvenog života.
Rekavši to, sada je potrebno razmotriti nešto i o tekstu upravo naviještenog Evanđelja. Ove nedjelje slušali smo o dva Isusova susreta, o dva susreta s braćom. Prvi susret bio je sa Šimunom i Andrijom, koji se pripremaju za ribarenje: bacili su mreže u more. Očito je večer, pravo vrijeme za ribolov. Isus ih provocira čudnim obećanjem: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!“ Što to znači? Sviđa mi se objašnjenje koje daje sveti Augustin. Glasilo je otprilike ovako: „Uhvatili su nas mreže vjere: radujmo se jer plivajući u tim mrežama smo sigurni, čak i ako more strašno huči svojim olujama. Braćo, dok smo još u mrežama zatvoreni, živimo dobro: nemojmo izaći razbivši mreže. Mreže koje su nas uhvatile bit će izvučene na obalu i bit ćemo sigurni!“ (In Ps. LXIV enar., 9. PL 36,781).
Drugi susret događa se ujutro: još jednom dva brata koji popravljaju mreže i krpaju ih nakon noćnog ribolova. I ovdje poziv. U oba slučaja postoji napuštanje: u prvoj od mreža; u drugom od oca. Isus ne traži samo napuštanje, nego traži i odvajanje! A ozbiljan je problem ako se napuštaju stvari ne odvajajući se od ljudi, ili ako se odvajaš od ljudi, a stvari držiš blizu. Treba, dakle, napustiti mreže, da ne ostanemo u zamci!
U kratkom drugom čitanju svetoga Pavla apostola čuli smo niz proturječnih poticaja, koji bi nas mogli iznenaditi: „Odsada i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju…”. Ukratko, sveti Pavao nam preporuča da svoje stanje, svoje život živimo u slobodi i sa slobodom.
Sa svojim kao da ne sveti Pavao preporuča čuvanje hijerarhije vrijednosti, u kakvoj god situaciji se nalazili. Sve ljudske vrijednosti, pa i one najdublje, najkonstitutivnije i najdublje te najvažniji odnosi društva, ne mogu skrenuti pozornost kršćanina s njegove najdublje istine koja svemu daje smisao: to jest vjernosti Kristu Isusu.
Čak ni naš blaženi Tommaso, unatoč mnogim kušnjama i poteškoćama, nikada se nije obeshrabrio niti se dao svladati, nego je zadržao nutarnji mir vjernosti Isusu. Mislim da je njegova najveća patnja bila kada su ga zbog spletki, zavisti i ljubomore dva brata optužila za ozbiljnu pogrešku. Kleveta ga je jako zaboljela i rasplakala, ali se smjestio podno Raspela i pred sliku Majke Djevice Žalosne: trpio je, ali nije prekinuo svoju vjernost. Iz prve je ruke iskusio njezin prekrasan i jezgrovit izraz: ljubav Krvi. Koliko je ovaj izraz bogat, koliko je vrijedan razmišljanja!
Još nešto, drage sestre i braćo, želio bih dodati, ali ću to učiniti vrlo kratko. Danas je Katoličkoj Crkvi Nedjelja Božje riječi. U Apostolskom pismu Aperuit illis od 30. rujna 2019. kojim je papa Franjo ustanovio ovu Nedjelju, potiče nas da u našim životima nikada ne nedostaje odnosa sa „živom Riječi koju Gospodin neumorno upućuje svojoj Zaručnici, kako bi mogla rasti u ljubavi i u svjedočenju vjere“.
Nadahnut sam tim riječima kako bih podsjetio na prigodni govor o prvoj godišnjici smrti našega Blaženika kojega je održao kanonik Formisano 24. veljače 1892. godine. Tada je rekao za Blaženika da je on govorio usnama Evanđelja. Ovaj izraz je lijep i treba ga primijeniti na nas: da budemo usne koja će izgovarati evanđelje cijelim svojim životom, a ne samo riječima. Po uzoru i po zagovoru blaženog Tommasa Fusca, nastojmo i mi biti takvi. Amen. (kta/ika)
