U nedjelju, 23. lipnja, dakovačko-osječki nadbiskup metropolit mons. dr. sc. Đuro Hranić posjetio je Župu sv. Martina biskupa u Vrsaru te je ondje propovijedao u prigodi 35. obljetnice svećeništva porečkog dekana preč. Line Zohila.
Imati prigodu susresti nadbiskupa metropolitu koji obnaša službu predsjednika Komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije neposredno nakon superizbornog perioda, novinarskom logikom gledano, implicitno obvezuje zamoliti za jedan kraći razgovor, a propust bi bio ne postaviti i pitanje o kultu štovanja našeg blaženog Miroslava Bulešića na području Đakovačko-osječke nadbiskupije. Nadbiskup je ljubazno pristao izreći nekoliko odgovora na čemu mu izražavamo zahvalnost.
1. Preuzvišeni Oče Biskupe, Vi ste u ovoj ‘super izbornoj’ godini, uoči parlamentarnih izbora, u svojstvu predsjednika komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije, uputili hrvatskoj javnosti dvije poruke glede izbornih momenata, početkom travnja u povodu parlamentarnih izbora te početkom lipnja u povodu izbora za Europski parlament. Odrađena su postizborna koaliranja i preslagivanja. Vidjeli smo iznenađujuće veliku izlaznost na parlamentarnim te isto tako iznenađujuće malu izlaznost na izborima za Europski parlament.
Nakon tih bitnih momenata za hrvatsko društvo, koje obzirom na ustroj EU neminovno dijeli sudbinu s drugim dionicima u tom kontekstu, kako Vi s pozicije predsjednika Komisije Iustitia et pax, procjenjujete i komentirate minule izbore?
Hranić: Čini se, da se i na europarlamentarnim izborima i na izborima ovdje kod nas u Hrvatskoj dogodila dodatna polarizacija. Posebno ovdje kod nas u Hrvatskoj je to bilo očito i ono što ja ne mogu do kraja razumjeti: razumijem da se u predizbornoj kampanji svašta govori i da se žele dobiti glasovi, itd. Međutim, mislim da ljudi koji žele dobro vlastitoj domovini i koji su se kandidirali i htjeli da im se pokloni povjerenje, i jedni i drugi, i oni koji su dobili izbore i oni koji su izgubili izbore, da bi sada trebali pokazati uzajamnu otvorenost, da bi trebali bolje i više surađivati za dobrobit vlastite domovine. Na taj način oni dobivaju kredibilitet i povjerenje u očima građana. Ne znam kako to da razmišljaju tako kratkoročno. Mislim da ljudi neće tako lako zaboraviti ovo što se dogodilo nakon izbora, kad smo vidjeli izborne rezultate ovdje u Hrvatskoj. Htjeli su sve učiniti da oni koji su dobili većinu glasova, ne većinu iznad 50%, ali najveći broj glasova, i koji po naravi stvari onda mogu dalje slagati koaliciju, samo da oni ne dođu na vlast. Ne razumijem tu mržnju koja se javlja. Mislim da je to loše za hrvatsko društvo i to pokazuje tu polarizaciju s kojom se susrećemo u našoj domovini. Zato sam žalostan, jer znam da poslije te polarizacije, na početku i kasnije, što vidimo i u prvim zasjedanjima Sabora, da se to u stvari nastavlja, pa možda čak i više negoli prije, da jedni druge samo napadaju i da nema konstruktivne rasprave kako bi se zajednički gledalo u budućnost i da nema nastojanja kako bi se došlo do nekog konsenzusa kojega ćemo svi prihvatiti, kako bismo gradili budućnost. Zato sam žalostan i radi toga govorim da mi je žao zbog polarizacije koja se dogodila.
Jednako tako vidimo i da na europarlamentarnim izborima, a i rezultati isto pokazuju između lijevih i desnih da se isto događa polarizacija, iako ona nije toliko očita kao međusobno neprijateljstvo, kao što je to ovdje kod nas u Hrvatskoj, što dolazi do izražaja i očito je. Mislim da građani niti u Republici Hrvatskoj, niti u Europi nisu dovoljno shvatili važnost europarlamenta i onoga o čemu se tamo govori i razgovara i koliko to utječe na zakonodavstvo pojedinih zemalja, i da bi svi skupa trebali činiti sve sa svoje strane, da ljudi postanu svjesni važnosti izlaska na europarlamentarne izbore i da ne trebaju izbore za europski parlament doživljavati kao nešto što nije za nas zanimljivo.
Po vašem mišljenju što i koliko, može i treba Crkva u Hrvatskoj učiniti na krovnoj razini, ali isto tako i na kapilarnoj razini, kako bi se možda pokušalo ublažiti neke od spomenutih negativnih pojava kojima smo svjedoci?
Hranić: Mi kod nas na našoj lokalnoj razini u Slavoniji pokušavamo: pozivamo političare. Pojave se neki saborski zastupnici iz Slavonije, dođu naši predstavnici lokalne, regionalne vlasti, općinski načelnici, njihovi suradnici, itd. Mi svaki puta stavimo jednu temu i usmjeravamo tako, da oni toliko između sebe ne polemiziraju, nego da se više konstruktivno razgovara o pojedinim temama. Oni sami priznaju da ih nitko ne može tako skupiti kao mi, nitko pridonijeti tome da oni tako razgovaraju, kao što razgovaraju na tim našim susretima. Možda bismo trebali i češće i više ih okupljati na našoj lokalnoj razini. Mislim da je to put kako bi se moglo i po drugim biskupijama, jer ipak se oni odazivaju ako ih mi pozovemo. Ne dođu ministri, ne dođu predstavnici izvršne vlasti, ali dođu iz županija, iz općina, iz gradova i tu se dade na toj razini razgovarati.
Mislim da bi možda i mi kao Crkva trebali nekako više nametati teme od općega dobra i gurati te teme. Vidimo na primjer da ta naša izjava, koliko god da su neki polemizirali oko nje, prije parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj, da su neke sadržaje u toj našoj poruci itekako političari komentirali. U tom smislu, mislim da trebamo više i da se ne trebamo bojati, ne trebamo se ustručavati. Moramo biti svjesni, da se mi ne bavimo neposredno politikom, ne idemo u izvršnu vlast, ali da smo mi kao crkveni ljudi zainteresirani za opće dobro, i da Crkva kao dio građanskog društva itekako ima pravo i dužnost promišljati, iznositi i promicati vrednote koje zastupa i na taj način nekako poticati javnu raspravu i u medijima, među političarima i na svim razinama.
Sad jedno pitanje više unutar crkvene naravi, koja se direktnije tiče naše Porečke i Pulske biskupije. Mi koji smo bili svjedoci beatifikacije blaženog Miroslava Bulešića, sjećamo se da ste Vi, s bogoslovima Đakovačke bogoslovije došli na beatifikaciju našeg blaženika, ali ste i dan ranije 27. rujna 2013. u Svetvinčentu slavili s bogoslovima misu. Prošlo je desetljeće od beatifikacije, čak i više. Vaša je nadbiskupija bila među prvima iz koje su zatražene relikvije blaženika za razne crkve te za bogosloviju. Kako ocjenjujete razvoj kulta štovanja blaženog Miroslava Bulešića na području Vaše metropolije, naravno s naglaskom na Vašu, Đakovačko-osječku nadbiskupiju?
Hranić: Mislim da se taj kult sve više širi. Osobito bih rekao da je blaženi Miro nekako blizak svećenicima i da ga svećenici doživljavaju bliskim, i svećenici su ti koji potiču njegov kult i okupljaju vjernike. Zato, ne samo da sve više traže same moći kako bismo ih ugradili u oltar, nego kako bismo imali moći za javno štovanje. Već sada imamo, koliko ja znamo tri župe gdje su te moći izložene i da je napravljen svojevrsni oltar gdje se ljudi doista okupljaju posebno pred 24. kolovoza, pa je to devetnica, i da se tamo uz moći bl. Miroslava Bulešića i gdje se izlažu, ako i nisu tako trajno izložene, da se uz te njih moli za svećenička i redovnička zvanja.
Vidim da je kult bl. Miroslava Bulešića prisutan i u našem sjemeništu, da duhovnik i poglavari, zajedno s bogoslovima, mole, i da ga stavljaju pred oči kao čovjeka koji je do kraja stavio svoj život u ruke Isusu i s povjerenjem u Njega stavio čitav svoj život Njemu na službu, a to je uvijek aktualno u svako vrijeme. Danas možda nismo pozvani i ne traži se od nas da moramo kao blaženi Miro u vrijeme komunizma proliti svoju krv, ali svaki dan moraš uvijek iznova donositi opredjeljenje za Isusa Krista. Danas je možda lako i postati svećenik, ali ostati doista dobar, Kristov, potpuno Isusu Kristu predan svećenik, to nije lako. Danas je to možda i teže nego li u ono vrijeme. No, ima nešto u nama ljudima, nekakav dišpet kojeg mi pokažemo kada nas netko napada, a gdje je sve nekako ponuđeno i gdje svaki dan iznova moraš pobjeđivati sebe, svoju komotnost, liniju manjega otpora to je čak koji put puno teže i zahtjevnije. U tom smislu blaženi Miro, njegovi duhovni dnevnici, njegove misli, itekako su snažne i poticajne i danas za nas svećenike. Vidim da je svećenicima jako blizak taj kult, a onda ga oni šire među vjernike i jako je dobro prihvaćen. Nadam se, da ćemo se skoro okupiti i ići u Rim na kanonizaciju svetoga Mire.
Bile Vaše riječi proroštvo!
Za kraj ću Vas zamoliti da nam kažete što Vama osobno, u Vašoj trenutnoj životnoj situaciji, na svim Vašim istaknutim i odgovornim službama koje obnašate, što Vam govori lik blaženog Bulešića?
Hranić: Govori mi upravo to, koliko je važno biti Isusov, do kraja Isusov: ne imati nikakve druge računice, nego doista nastojati da me evanđeoske vrednote nadahnjuju i vode i da u svakom postupku, svakoj riječi, u svakom odnosu vodim računa o tome što bi tu Isus učinio, što je evanđeosko.
Prate nas mediji, posebno nas biskupe. Nikad ne znaš gdje je negdje iza ugla nekakav novinar nešto snimio, što si rekao itd. i onda se to vadi iz konteksta. Koji puta možda čovjek padne u napast da pazi što će i kako reći, kakav će to odjek imati. O tome svakako treba voditi računa, ali mislim da ne trebamo biti time opterećeni. Nego da nas prije svega treba nositi evanđelje, evanđeoske vrednote, a onda će sve doći na svoje i sve će sjesti na svoje, pa makar neka stvar bila i krivo shvaćena, interpretirana, ali vrlo brzo će opet to dođe na svoje.
Ako imamo povjerenja u Isusa, onda se ničega ne trebamo bojati. Onda imamo potpunu nutarnju slobodu biti Njegovi, slobodni od sebe, slobodni od kojekakvih obzira, imamo slobodu opredjeliti se za evanđelje, za rast Kraljevstva Božjega.
Razgovarala: G. Krizman
