Kad se komunikacija liši srca i duše, trebamo li se čuditi usamljenosti koja slijedi?
Nalazimo se usred komunikacijske revolucije i nedvojbeno svaki dan donosi nova otkrića i ideje o tome kako možemo dodatno ubrzati, proširiti i omogućiti interakciju na razinama nedokučivim samo nekoliko godina prije. Mi smo kao ljudi toliko preplavljeni komunikacijom da bi čak i najdruželjubiviji i najdruštveniji među nama spremno priznali da je brbljanje postalo zagušljivo.
Ipak, sve se više gubi u tom navodnom povezivanju informacija, ideja i mišljenja to što se komunikacija sve više pretvara u robu kojom se teško snalazimo. Da budemo pošteni, dok su društveni mediji i umjetna inteligencija među ostalim virtualnim medijima uvećali ovu stvarnost, čak su se i drevne civilizacije borile da iskoriste pravo razumijevanje o tome što je zapravo interakcija i nisu prepoznale stvarne troškove koje donosi neučinkovita, vanjska komunikacija na mnoge razine.
Danas, međutim, potaknuti inovacijama, u stvarnoj smo opasnosti da potpuno izgubimo duh komunikacije, a ja ću ukazati na tri glavna načina na koje ta aberacija ne samo da uzrokuje da komunikacija postane manje učinkovita, već i manje ugodna, što u dugoročno dovodi do sve veće želje za odvajanjem na individualnoj i društvenoj razini. Drugim riječima, kada komunikacija postaje sve više lišena rezonantnog užitka, na jednostavnoj razini autentičnog dijeljenja, postaje još jedna smetnja koju smo motivirani izbjegavati.
Prva komodifikacija komunikacije je kada se na nju gleda samo kao na sredstvo za postizanje cilja, a ne kao sredstvo vrijedno traženja i poštovanja samo po sebi. To se ponavlja u društvenim medijima, kada se informacije u različitim oblicima objavljuju samo u svrhu jačanja određenog mišljenja, slike ili agende. Ali to se ne događa samo na mreži, jer vrlo često u našim razgovorima, vjerujemo da se komunikacija odvija samo da bismo shvatili (ili ne) da izražavanje nije sinonim za dijeljenje. Kada je komunikacija samo sredstvo za postizanje određene svrhe, a modalitet kojim se to događa potisnut je u robu koja se jednostavno mijenja za željenu konačnost, tada se sama komunikacija razvodnjava na način koji više ne zadržava bit od koje je dizajnirani.
Drugo, komunikacija postaje roba kada su pogodnost i udobnost prioritet nad vezom; pod vezom mislim na pravi osjećaj uzajamnosti s pojedincem ili grupom ljudi. Nikada u povijesti svijeta nije bilo lakše poslati poruku; nikad nije bilo lakše ili više sankcionirano zanemariti ili ignorirati jedno u cijelosti. U obje situacije, opetovano smo krivi za razmatranje onoga što je najudobnije ili zgodnije, a ne nužno ono što je suradnja ili obzirnost. Bilo da se radi o ignoriranoj e-pošti, tekstu poslanom umjesto razgovora ili većem postu namijenjenom manjoj grupi ljudi, kada prednost dajemo pogodnosti i udobnosti ispred veze i suradnje, šaljemo jasnu poruku drugima i svijetu da su svi drugi manje važni od mene.
Konačno, sve više otkrivamo da je komunikacija, ironično tijekom ove navodne inovativne revolucije, postala zamjenjiva. Prije mnogo godina, moji baka i djed i njihovi prijatelji imali su tradiciju Dana sjećanja desetljećima u obližnjem državnom parku u kojem bi se okupljali kako bi slavili jedni druge i darove sezone. Budući da sam prisustvovao u više navrata i čuvši o nekim lošim vremenskim prilikama koje su izdržali, shvatio sam da ovu tradiciju nije bilo najlakše nastaviti svake godine. Ali kako ta tradicija više ne postoji jer su prenijeli, nalazim da moja generacija i one koje dolaze sve više pronalaze razloge “da te uhvate kasnije” za nešto što se čini puno lakšim i intrinzično ugodnijim, ili se ponekad doživljava manje neugodnim . Ne radi se samo o tome da je prikladnije, nego je prije ironično socijalizirano da vjerujemo da su naše interakcije, naše zajedničko vrijeme, lako zamjenjivi onim što se predstavlja kao komunikacija, ili onim što se uopće ne trudi.
Bilo u antici ili u našem modernom svijetu, kada se komunikacija tretira kao roba za razmjenu na otvorenom tržištu, mi sami po sebi gubimo jedan od najvećih darova koji postoje. Znanost nas uči da smo u ovoj komunikacijskoj revoluciji usamljeniji nego ikad i da se jedan od najvećih zaštitnika mnogih psiholoških i fizičkih problema – socijalna podrška – čini nedostižnijim nego ikad prije.
Trebamo li očekivati nešto drugo kad komunikaciji oduzmu srce i dušu? U svom najčišćem obliku, komunikacija je nevidljivi kanal koji se počinje formirati čak i prije rođenja djeteta, što djelomično dokazuje činjenica da se fetus u šestom mjesecu trudnoće drugačije umiruje na zvuk svoje majke nego bilo koja druga osoba. Od trenutka kada svijet počnemo gledati ne samo svojim očima, već i očima drugih, počinjemo prepoznavati da je ova nevidljiva sila povezana s cijelim čovječanstvom i šire. Čak i mala djeca postaju sve više u skladu s “tijekom” komunikacije i “teorijom uma” pomoću koje se rano formiraju društvena svijest i kasniji odnosi. Spoznaju da tuđe iskustvo nije njihovo, iako se naši životi preklapaju na bezbroj načina. Spoznaju da komunikacija nije sadržana samo u govornom jeziku, već iu nijansama kojima je komunikator isporučuje.
Ipak, opasno gubimo lekcije koje čak i dijete u vrtiću tako dobro osjeća. Kako naša komunikacija sve više gubi osjećaj uzajamnosti i sve više prenosi osjećaj ovlaštenja i podijeljenosti, inherentna prilika koja nam je dana u ovom bezvremenom daru se smanjuje baš kao što ljudska komunikacija ustupa mjesto umjetnom obliku. Uskoro bismo mogli postaviti alternativni oblik poslovičnog pitanja: “Ako netko govori u prepunoj prostoriji i nitko ga ne čuje, komunicira li uopće?” Ako smo iskreni, odgovor bi nas trebao uplašiti, a možda i ostaviti bez teksta dok razaznajemo svijet koji se utapa u buci. Jer na kraju, komunikacija nikada nije bila oko riječi ili čak poruke, već o autentičnom dijeljenju – u potrazi za dobrotom, istinom i ljepotom – koja je u pozadini svega.
