U svijetu oblikovanom otuđenjem i rastresenošću, sjemeništarci uče prigrliti šutnju, molitvu i istinsku zajednicu.
“Hej, mama,” započeo je moj sin John tijekom telefonskog poziva, “Isaacovo sjemenište udaljeno je samo sedam sati od Ann Arbora. Trebali bismo ga posjetiti.”
Planirali smo put iz Bismarcka u Michigan da vidimo mog 99-godišnjeg oca i da me intervjuira dr. Ralph Martin s Ministarstva obnove u Ann Arboru. Nakon Johnova poziva, dodali smo stajanje u St. Louisu kako bismo posjetili najmlađe od naše 10 djece, koja su upravo ušla Sjemenište Kenrick-Glennon. Moj 6-godišnji unuk Xavier (najstariji od četvero djece kćeri Terese) pridružio bi nam se kad bismo ga pokupili u Sleepy Eyeu, Minnesota. Voli igrati Wii Bowling sa svojim pradjedom i imao je ono što je opisao kao “najbolji dan u životu” dok je prisustvovao nogometnoj utakmici Sveučilišta u Michiganu. Bio je uzbuđen što će vidjeti svog voljenog strica Isaaca.
Po dolasku, Isaac nas je proveo u obilasku prekrasnog sjemeništa, usput nas upoznavajući, te nam se pridružio na večeri. Sljedećeg jutra na misi kapela je bila ispunjena sa 14 sjemeništaraca prve godine. Evanđelje je bilo u Luki 5,1-11, gdje Isus govori Petru: “Ne boj se! od sada ćeš loviti muškarce.”
O takvom poslanju govorio je u homiliji pater Fadi Auro.
“Ne svojom vještinom ili domišljatošću”, rekao je. “To ne lovi ni ribu, a kamoli muškarce. Ako želite uhvatiti ljude, morate svoje prazne mreže donijeti Isusu i slušati ga. Prvo u plićaku, a zatim u dubini. Sam će napuniti mreže zbog toga tko je on i tko ste vi za njega.”
Kasnije je otac Auro pristao na intervju za Register kako bi ispričao više o tom novom svijetu u koji je moj sin ušao. Moj muž, koji je iznenada umro u svibnju, bio je presretan kad je saznao da se Isaac prijavljuje za sjemenište. Shvatili smo da to nije jamstvo da će postati svećenik, nego da jednostavno treba biti otvoren Božjem pozivu.
Zapravo, tijekom našeg intervjua, otac Auro je objasnio: “Ako mladi čovjek shvati da svećeništvo nije za njega, to nije neuspjeh, već uspjeh.” On je ravnatelj pretteologije, pomoćnik za formaciju i docent filozofije na Kenrick-Glennonu, gdje je nekoć pohađao kao sjemeništarac. Prva godina sjemeništa naziva se “propedeutička godina” – godina formacije usmjerena na duhovni i ljudski rast, objasnio je. Promijenilo se od vremena kad je bio u sjemeništu jer se svijet promijenio.
Otac Auro zaređen je za svećenika 2012. godine, baš u trenutku kada je iPhone podmuklo osvajao kulturu nakon uvođenja pet godina ranije. Danas ga gotovo svatko ima, no on potiče kulturu ovisnosti na mnoge štetne načine. Dodajte online videoigre, koje gutaju nebrojene sate, i često ćete dobiti mladiće koje je ta kultura donekle deformirala. Zato je post od tehnologije dio prve godine.
“Odnosimo elektroniku osim subotom na nekoliko sati”, rekao je otac Auro. “Mislio sam da će se morati više prodavati, ali oni su jako sretni zbog brzine tehnologije. Mislim da intuitivno znaju koliko im to vremena oduzima. Oni uče biti u zajednici jedni s drugima bez bježanja. Oni uče biti u samoći s Bogom bez bijega. Oni doživljavaju stvari koje su se utopile i razmišljaju o svojoj priči io tome kako ih je Bog pokrenuo.”
Uloga oca Aura podijeljena je na podučavanje filozofije i službu savjetnika za formaciju. Odgojitelji služe kao mentori koji pomažu svakom sjemeništarcu da izraste u svećenika, ako je to ono za što je pozvan. “Ako sjemeništarac pusti Boga unutra i kreće se s Bogom, onda će rasti do onoga što je Bog planirao za njega,” rekao je otac Auro.
Mnogi ljudi misle o sjemeništu kao o obrazovnoj ustanovi ili samostanu ili obrazovnom kampu. “Nije ništa od ovoga”, objasnio je otac Auro. “Radi se o vezi. Biskup povjerava ljude iz svoje biskupije sjemeništu u pomoć [each] razvijati se i rasti u čovjeka katolika — i svećenika, ako ga je na to Bog pozvao. Najvažniji odnos u Bogosloviji je njegov odnos s Bogom, a svi drugi odnosi su u službi tog odnosa.”
“U posljednjih 10 godina,” rekao je, “naglasak se više okreće na ljudsku dimenziju kao temelj za druge dimenzije i duhovnu formaciju kao integrirajući čimbenik. Ova prva godina doista oblikuje maštu i pruža dar vremena i bivanja s Bogom. Rad je tome u službi. Prije svega toga, ja sam ljubljeni sin Božji.”
Postoje akademski predmeti, ali nema ocjena na prvoj godini.
“Dobijanje ocjena nije motivacija da se nešto učini”, rekao je otac Auro. “Činiti to zato što to volite bolja je motivacija. Intelektualni rad je sav u kontemplativnom modusu.”
Sjemeništarke prve godine imaju svoju kuhinju i svaki dan kuhaju doručak, a jednom tjedno večeru. “Želimo da budu manje institucionalizirani”, rekao je otac Auro. “Želimo muškarce koji će se brinuti o Crkvi, a ne oslanjati se na Crkvu da se brine za njih.” Napomenuo je da ulazimo u apostolsko doba dok kršćanstvo blijedi. “Muškarci se ne mogu formirati kao prije. Samoefikasnost mora biti puno jača.”
Otac Auro osvrnuo se na dvije knjige koje je sastavio mons. James Shea, predsjednik Sveučilišta Mary: Iz Kršćanstvo u apostolsku misiju i njegov nastavak, Religija doba. U knjigama je naša kultura identificirana kao ona koja je iz kršćanske kulture prešla u kulturu neprijateljsku prema vjeri. Zahtijeva apostolski žar kakav su imali prvi kršćani. Druga knjiga opisuje naše okolnosti i dublje istražuje što moramo učiniti kako bismo se obratili iz kulture i potpuno prihvatili svoju kršćansku vjeru.
“Promjena u formaciji je zato što pripremamo muškarce da budu svećenici koji će služiti ovom dobu”, objasnio je otac Auro. “Uzdamo se u Gospodina. Uvijek će se pobrinuti za Crkvu i šalje nam dobre ljude. To samopouzdanje mora biti ključno. Gospodin će se pobrinuti za Crkvu. Dokle god činimo ono što je on namijenio Crkvi, uvijek ćemo imati ono što nam je potrebno, pa i više.”
