S padom religije i porastom ateizma i agnosticizma u sadašnjem svijetu, prirodno se postavlja pitanje o postojanju Boga. Pitanje je, međutim, dvojako: postoji li Bog i skriva li se od nas. Sunce nastavlja postojati unatoč naoblaci. Ako Bog postoji, je li On zamračen, zamračen stavovima koji nisu u skladu s Njegovom prisutnošću u nama?
Hans Urs von Balthasar, zasigurno jedan od velikih teologa današnjeg doba, ponudio je objašnjenje za ovaj problem. U članku pod naslovom “Susret s Bogom u današnjem svijetu,” on sugerira da različite stvari u svijetu više nisu prilika za čovjeka da se u kontemplaciji uzdigne do Apsoluta, već da njime dominira praktički pomoću tehnološkog instrumentarija.” Tehnologija nas tjera da pogledamo dolje na djelo vlastitih ruku dok u isto vrijeme odvraćamo pogled od onoga što je Bog napravio.
Priroda, uključujući i nas ljude, Božje je djelo. Posvuda nosi Njegove otiske prstiju. Za one koji vjeruju u Boga, normalno je da prate Njegovo postojanje od Njegovog stvaranja, baš kao što bi lovac mogao pronaći svoj plijen prateći njegove tragove. Taj bismo proces mogli nazvati gledanjem gore. S druge strane, kad je čovjek odlučan pripitomiti materiju, on gleda dolje. Nevidljivi Bog, koji se može otkriti kroz svoje stvorenje, stoga nije ništa manje dostupan nego što je bio u drugim razdobljima kroz povijest. Rješenje problema nije u Bogu koji je nepromjenjiv, nego u nama.
Na putu ispred naše kuće prije nekog vremena bila je udubina. Udubina je bila dovoljno duboka da se ispuni s dovoljno vode da privuče patke koje bi je koristile kao minijaturni bazen za plivanje. Jednog dana, dok sam bio vani u šetnji, svjedočio sam timu od 10 malih pačića, svaki veličine bejzbolske lopte, kako sretno prate svoju majku. Njihove kljunove sam velikodušno protumačio kao osmijehe. Tako mi je sviralo na srcu. Jedan po jedan zastajali su ispred rubnika kako bi skupili dovoljno snage da ga preskoče u jednom skoku i popnu se na pločnik. Bio je to jedan od najljepših spektakala kojima sam svjedočio. Nisam imao pojma kamo idu, ali majka je bila glavna, a četa se nije brinula.
Charles Darwin nikako nije mogao objasniti biološke zamršenosti u tim malim stvorenjima. Niti je mogao objasniti njihovu vrhunsku ljepotu. Stvorio ih je i održavao apsolutni umjetnik, sam Bog. Darwin nikada nije podignuo pogled. Mislio je da je tajna života u potpunosti sadržana u životu.
Psalam 19 nam govori da podignemo pogled i vidimo da “nebesa slavu Božju navješćuju i nebesa navješćuju što je učinio”. Za CS Lewisa, „Smatram da je ovo najveća pjesma u Psaltiru i jedan od najvećih tekstova na svijetu” (Razmišljanja o psalmima, str. 56). Za isusovačkog pjesnika, Gerarda Manleya Hopkinsa, “Svijet je nabijen veličinom Boga. Rasplamsavat će se, kao da svijetli iz protresla folija. Skuplja se do veličine, poput iscjetka ulja.” Najbolji način da iskažete pravdu Bogu je da iskažete pravdu prirodi. Priroda je odskočna daska natrag do svog Autora. Ali to je korak koji se čini srcem, korak koji shvaća čudesnu kvalitetu svojstvenu prirodi.
Izraz “asfaltna džungla” naslov je filma iz 1950. godine. Izraz “beton” može zamijeniti “asfalt” kako bi intenzivirao pojam nečega što temeljito prekriva nešto što bi trebalo ostati otvoreno. “Asfaltna džungla” je prikladan opis sadašnjeg svijeta koji je isključio Boga iz slike. Ostali smo u džungli zbunjenosti. “Ovdje su bili pristojni bezbožnici”, napisao je TS Eliot, “Njihov jedini spomenik je asfaltna cesta i tisuću izgubljenih golf loptica”.
Svijet je “teofaničan”, rijetko korištena riječ koja znači da se Bog može vidjeti kroz svijet. Svijet je proziran i dopušta nam da bacimo pogled na Boga bez kojeg ne možemo, koliko god ograničeni i nesavršeni bili. Kad bismo samo mogli podići pogled!
Kontracepcija je dobar primjer tehnologije koja pokriva Božje kreativno djelo. Raširen je i više se ne smatra problemom. Međutim, to je način da se kaže “ne” Božjem angažmanu u rađanju. Kao posljedica toga, bračni odnos postaje čisto ljudska aktivnost. Ono gubi odnos s transcendentnim. To neizbježno vodi do pobačaja koji je odbacivanje Božjeg stvaranja nerođenog djeteta. Eutanazija dolazi na scenu kada čovjek, a ne Bog, odlučuje kada će ljudski život završiti. Kao što je CS Lewis istaknuo u svojoj knjizi Ukidanje čovjeka, “ako čovjek odluči sebe tretirati kao sirovinu, sirovina će i biti”. Kao sirovina, međutim, gubi odnos s Bogom, pa čak i sa samim sobom. Sam sebi postaje nepoznat.
Dosljedno tretirajući sebe kao sirovinu, moderni čovjek odbija prihvatiti ideju da je Bog stvorio dva različita spola. Isključujući Božju mudrost u ovom pitanju, on sada želi odrediti spol pomoću znanosti. Blokatori puberteta, kemikalije i operacije koriste se kako bi on mogao ispraviti Božje “pogreške” ili osigurati spolovima drugo i zadovoljavajuće stvaranje.
Bog postoji. Nadalje, On nije skriven. Suvremeni čovjek je taj koji se sakrio od Boga gledajući prema dolje i tehnološkim manipulacijama nastoji poboljšati početno Božje stvorenje.
Autor fotografije Jan Demiralp na Unsplash
