Dok sam danas molila Gospodina da govori za mene, budući da nisam znala što bih rekala niti kako započeti ovaj posao koji mi je poslušnost nametnula, sinula mi je ideja koju ću objasniti, a koja će poslužiti kao temelj za što ću napisati.
Zamišljala sam dušu kao dvorac, sastavljen od jednog dijamanta ili vrlo prozirnog kristala, i sadržavajući mnogo soba, baš kao što na nebu ima mnogo palača. Ako razmislimo, sestre, vidjet ćemo da je duša pravednika samo raj, u kojem, kaže nam Bog, uživa. Što zamišljate, što bi to prebivalište moralo biti u kojem kralj tako moćan, tako mudar i tako čist, koji u sebi sadrži sve dobro, može uživati u odmaranju? Ništa se ne može usporediti s velikom ljepotom i sposobnostima duše; koliko god oštroumni bili naši intelekti, oni ih nisu u stanju shvatiti kao ni Boga, jer, kao što nam je rekao, On nas je stvorio na svoju sliku i priliku.
Kako je to tako, ne trebamo se umarati pokušavajući spoznati svu ljepotu ovog dvorca, iako, budući da je Njegovo stvorenje, postoji sva razlika između duše i Boga koja postoji između stvorenja i Stvoritelja; činjenica da je napravljen na Božju sliku uči nas koliko su veliko njegovo dostojanstvo i ljupkost. Nije mala nesreća i sramota što svojom krivnjom ne razumijemo ni svoju prirodu ni svoje porijeklo. Ne bi li bilo veliko neznanje, kćeri moje, ako čovjek ne bi mogao odgovoriti na pitanje o svom imenu, ili zemlji, ili roditeljima? Koliko god to bilo glupo, neizrecivo je gluplje brinuti se da ne naučimo ništa o svojoj prirodi osim da posjedujemo tijela, a samo nejasno shvaćamo da imamo duše, jer ljudi tako kažu i to je doktrina vjere. Rijetko razmišljamo o tome koje darove naše duše mogu posjedovati, tko prebiva u njima ili koliko su izuzetno dragocjene. Stoga malo činimo da sačuvamo njihovu ljepotu; sva naša briga koncentrirana je na našim tijelima, koja su samo grubo urezani dijamant ili vanjski zidovi dvorca.
Zamislimo, kao što rekoh, da ima mnogo prostorija u ovom dvorcu, od kojih su neke gore, neke ispod, druge sa strane; u središtu, u samoj sredini svih njih, glavna je odaja u kojoj Bog i duša imaju svoj najtajniji odnos.
Razmislite o ovoj usporedbi vrlo pažljivo; Daj Bože da te prosvijetli o različitim vrstama milosti koje On rado obdaruje dušom. Nitko ne može znati sve o njima, a kamoli osoba koja je toliko neznalica kao što sam ja. Znanje da su takve stvari moguće jako će vas utješiti ako vam naš Gospodin ikada udijeli bilo koju od ovih milosti; sami ljudi koji su ih lišeni tada Ga mogu barem hvaliti zbog Njegove velike dobrote što ih je darovao drugima. Pomisao na nebo i sreću svetaca ne šteti nam, nego nas bodri i potiče da sami osvojimo ovu radost, niti će nas povrijediti saznanje da se Bog tijekom ovog progonstva može priopćiti nama odvratnim crvima; radije će nas natjerati da Ga volimo zbog takve goleme dobrote i beskrajnog milosrđa. Sigurna sam da uzrujanost pri pomisli da tijekom našeg života na zemlji Bog može udijeliti te milosti dušama drugih pokazuje nedostatak poniznosti i milosrđa prema bližnjemu, jer zašto ne bismo bili sretni što brat prima božanske naklonosti koje ne lišiti nas vlastitog udjela?
Sveta Terezija Avilska (1515.-1582.) bila je velika reformatorica karmelićanskog reda u Španjolskoj tijekom 16. stoljeća i omiljena mistična spisateljica. Njezino najpoznatije djelo je “The Interior Castle,” izvadak je gore napisan, koje je napisala 1577. kao vodič za duhovni život. Proglašena je svetom 1622., a 1970. proglašena prvom ženom crkvenom naučiteljicom. Blagdan joj je 15. listopada.
