‘Ne trebamo očajavati u vječno spasenje osoba koje su si oduzele život. Putevima koji su samo njemu poznati, Bog može pružiti priliku za spasonosno pokajanje. Crkva moli za ljude koji su si oduzeli život.’ (Katekizam, 2283)
U nekom trenutku našeg života, zanima nas čitanje osmrtnica. Nakon što smo ih pročitali nekoliko desetaka, počinjemo uočavati zajedničke trendove i sličnosti s njima. Također možemo otkriti male razlike u načinu pisanja osmrtnica na temelju vjere, rase, etničke pripadnosti ili dobi preminule osobe. Česta je fraza “nakon duge i herojske borbe protiv _____” u mnogim obavijestima o smrti, gdje je osoba umrla od teške bolesti. Za starije osobe, koje su umrle prirodnom smrću, često se kaže: “Živjela je punim životom” ili “Bio je okružen svojom obitelji punom ljubavi.”
Tu su i osmrtnice koje ne navode uzrok smrti. To me uvijek natjera da se zapitam. Pogotovo kada se osoba činila “premladom” da bi umrla. Ponekad, na kraju tih obavijesti, može postojati prijedlog obitelji i prijateljima da doniraju programu za oporavak od ovisnosti ili klinici za mentalno zdravlje. To su obično dobri pokazatelji zašto je ta osoba umrla. Ali ponekad se osoba čini premladom i nije naveden uzrok smrti. Što onda?
Pa, to opisuje nedavnu osmrtnicu mog brata. Dakle, reći ću vam unaprijed: oduzeo si je život. Nije mi neugodno to reći, ali pomalo mi je neugodno. Ne samo da se godinama borio s alkoholizmom, već je i počinio samoubojstvo. Što to govori o njemu? Moji roditelji? Moje sestre i ja? Što smo još trebali učiniti? Nitko se ne srami reći da je njegov voljeni poginuo u borbi za svoju zemlju. Ali samoubojstvo?
Moja generacija katolika odrasla je znajući da je prevladavajući smjer katoličke teologije većinu samoubojstava kategorizirao kao “smrtni grijeh”, te da onima koji su počinili samoubojstvo nije bio omogućen crkveni sprovod ili ukop, toliko je težak bio njihov grijeh. Pa ipak, tu sam bio ja, Henryjev brat, svećenik, predsjedavajući njegovom misom zadušnicom i kasnijim pokopom na katoličkom groblju. Bio je to najteži sprovod koji sam ikada obavio. Čak i teže od očeva.
U tjednima nakon bratove smrti brojni ljudi, koji su također izgubili rođaka zbog samoubojstva, uključujući i nekoliko mojih kolega kapelana, pružili su mi ruku da me utješe. Moje sestre javljaju istu stvar. Češći je nego što shvaćamo, ali i češći nego što bi trebao biti. Postoji utješni učinak u spoznaji da nismo sami, da su drugi prošli ovo križni put. Također sam zahvalan (i s olakšanjem) što Katolička crkva sada uči: “Ne bismo trebali očajavati u pogledu vječnog spasenja osoba koje su si oduzele život. Putevima koji su samo njemu poznati, Bog može pružiti priliku za spasonosno pokajanje. Crkva moli za ljude koji su si oduzeli život” (Katekizam Katoličke Crkve, 2283).
Neki dan sam ušuljao u crkvu da izmolim neke molitve. Nakon molitve pred Presvetim, primijetio sam da u pokrajnjoj kapelici ima zavjetnih svijeća za zapaliti. Na temelju gornjeg učenja iz Katekizma, odlučio sam otići do kapelice zapaliti svijeću i izmoliti molitvu za svog brata Henryja. Nakon što sam zapalio svijeću, stajao sam u kapelici i molio za njega. Pred kraj moje molitve, pogledao sam vitraj u toj kapelici i vidio da je to slika svetog Henrika, bavarskog vojvode. Suze su mi navrle na oči. Za mene je to bila božanska slučajnost i još jedna umirujuća utjeha.
Moj brat nije bio svetac, ali je bio dobar čovjek. A to možete vidjeti čitajući što bio je rekao u njegov nekrolog.
Ako se vi ili netko koga poznajete borite s mislima o samoubojstvu ili mentalnom zdravstvenom krizom, pomoć je dostupna. Možete se obratiti Nacionalna telefonska linija za prevenciju samoubojstava biranjem 988 ili Katolički krizni telefon na 888-808-8724.
