Prethodno u ovom Evanđelju Isus je govorio o autoritetu u svojoj Crkvi. Danas nam On pokazuje kako to funkcionira.
Evanđelje (Pročitaj Mt 18,15-20)
Danas Isus poučava svoje učenike o životu u Crkvi koju namjerava izgraditi. Ranije (Mt 16), postavio je Petra za njegovu glavu, dajući mu “ključeve” kraljevstva. Sada govori o raznim situacijama koje će se nedvojbeno pojaviti u Njegovoj zajednici sljedbenika dok nastoje živjeti novim životom tog kraljevstva.
“Ako tvoj brat zgriješi protiv tebe, idi i reci mu krivnju nasamo. Ako te posluša, pridobio si svoga brata.” U ovih nekoliko riječi vidimo pristup nedjelu koji je kontrakulturan, nekad i sada. On svoje učenike naziva međusobno “braćom” (kao što smo mi Njemu). On, naravno, dobro poznaje ljudsko srce, pa zna da će braća griješiti jedni protiv drugih. Što bi kršćani trebali učiniti kada se to dogodi? U jednom dahu Isus nam govori prikladno djelovanje i njegovu krajnju svrhu. Grijeh se ne smije ignorirati. Uostalom, Isus je došao izgraditi kraljevstvo nebesko na zemlji. Grijeh je izbijanje tame u kraljevstvu svjetla; ne može se zamagliti. Grijeh je antiteza sreći i zdravlju Evanđelja, stoga se s njime treba pozabaviti. Međutim, smisao razotkrivanja grijeha jednog brata protiv drugog nije odmazda, sramota ili opravdanje. Svrha sukoba je pomirenje, povratak grješnika u krilo svoje obitelji u vjeri: “… pridobio si svoga brata.” Ovaj cilj bratske ljubavi je upravo ono što ovo učenje čini tako teškim. Zašto?
Kad nam se učini nepravda, naš prvi poticaj obično nije pomirenje. Želimo zadržati distancu od prijestupnika, odmaknuti se umjesto prema njemu. Odatle želimo svima koje poznajemo reći koliko nam je nepravde učinjeno. Nakon toga, postoji želja da se osvetimo, da povrijedimo na isti način na koji smo bili povrijeđeni. Na doista protukulturan način, Isus prekida ovu normalnu reakciju. On nam pomaže shvatiti da, budući da smo zajednica ljubavi, naša najveća briga treba biti povratak našeg brata ponašanju ljubavi. Dakle, prvo se moramo suočiti “njega samog” s problemom, nadajući se da ćemo ga tiho vratiti u obiteljsko zajedništvo. To nas uči da budemo zabrinuti za njegovu dobrobit koliko i za vlastitu.
Ako to ne uspije, trebamo povesti “još jednog ili dvojicu” kao svjedoke da je nepravda sigurno počinjena. Velika je vrijednost potrebe za svjedocima nepravde u tome što nas to sprječava da neozbiljno optužujemo brata. Ovdje još uvijek postoji suzdržanost, još uvijek želja da se brat vrati u njegovu kršćansku obitelj. Ako brat “odbije slušati”, što je Židovima uvijek prepoznatljiv znak grijeha, onda se cijela stvar mora odnositi na širi izraz kršćanske obitelji, Crkvu. U svemu tome cilj je ponovno pridobiti izgubljenog brata. Ako odbije slušati “čak i Crkvu”, tada treba primiti ono što, u svim svojim odbijanjima da “sluša”, stvarno želi: živjeti vani zavjetne Božje obitelji. Ovo je posljednja teška milost koja mu je pružena. Imat će bolno iskustvo svojevrsnog izgnanstva iz sreće i zdravlja zavjetne zajednice. Je li ovo učinjeno iz mržnje ili gubitka nade? Sugerirati to bio bi potpuno nelogičan zaključak onoga što smo vidjeli u ovim stihovima: izmjereni proces koji stalno ima za cilj pomirenje. Ne, izgnanstvo iz prisutnosti Božje zajednice na zemlji ima za cilj natjerati grešnika da čezne za “domom”. Osim toga, Isus kaže da sve što učenici, kojima je dana njegova vlast, vežu ili razriješe na zemlji, također je svezano ili razriješeno na nebu. Tako se izgubljeni brat suočava s vrlo stvarnom mogućnošću vječnog odvajanja od Božje prisutnosti, po vlastitom izboru odbijanja “slušati” one koji govore u ime Boga. Zaista jak lijek!
Kada čitamo ostatak Novog zavjeta, vidimo ovo načelo na djelu u ranoj Crkvi. Sveti Pavao se redovito poziva na njega (pročitaj 1 Kor 5,1-5), a Crkva ga je s vremenom razvila u svoje učenje o izopćenju (pročitaj KKC 1461-63). U naše vrijeme, koliko god se nestrpljivo svađali, dobro je podsjetiti se da je sam Isus iznio sporu i naizgled “meku” metodu Crkve za suočavanje braće s njihovim grijesima. Isusov primarni interes bila je obnova grešnika, za povratak izgubljene ovce. To može biti nezgodno za nas, zar ne, kada svijet izvan Crkve vapi za trenutnom, brzom pravdom ili čak osvetom. Imamo li uši da čujemo?
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, molim te daj mi hrabrosti koja mi je potrebna da prihvatim tvoj način suočavanja s grijehom moje braće. Obično mi je više stalo do pravde nego do milosti.
Prvo čitanje (Pročitaj Eze 33,7-9)
Ezekiel je bio prorok za vrijeme izraelskog progonstva u Babilonu, izgnanstva koje je na njih dovelo nevjernost saveza. Bog ga je nazvao “sinom čovječjim”, naslovom koji je Isus često koristio za sebe u Evanđeljima. Zadatak koji je Bog dao Ezekielu bio je jasan: “…odvrati opakog od puta njegova.” Ako ne uspije progovoriti, tada će na sebe navući istu krivnju kao i zli. Ako bi, međutim, upozorio zle, čak i bez uspjeha, “spasio” bi sebe. Dobro je za nas razmišljati o teškom teretu odgovornosti koji je stavljen na Božje proroke. Ezekielov posao nije bio izazvati pokajanje nego propovijedati Božju Riječ, omogućavajući grešniku pokajanje. U današnjoj Crkvi naši su proroci Papa i biskupi u zajedništvu s njim. Dio njihova pastoralnog rada je da nas upozoravaju na zloću, da govore o njoj. Svatko od nas ima izbor hoće li slušati ili ne. Imamo li uši da čujemo?
Mogući odgovor: Nebeski Oče, molim te daj mi uši da čujem ispravak kad mi je potreban.
Psalam (Pročitaj Ps 95,1-2, 6-9)
Ne bismo se trebali iznenaditi kad otkrijemo da današnji responzorijski psalam u sebi ima upozorenje: “Ako danas čujete Njegov glas, ne otvrdnite srca.” Psalmist nas podsjeća na potrebu za poniznošću jer sebe shvaćamo kao Božje stado, ovce koje trebaju vodstvo. Nije slučajno što naši biskupi nose pastirske štapove, simbol njihove od Boga dane odgovornosti da vežu i odrješuju, da upozoravaju na zloću, da hrane jaganjce. I u Evanđelju i u prvom čitanju grješnikovo odbijanje slušanja završava loše. U psalmu nam Bog izravno govori: “Nemojte otvrdnuti srca vaša.” Odbijanje slušanja Boga (u našoj savjesti ili Njegovom Glasu danas, Crkve) vodi do kamenog srca. Imamo li uši da čujemo?
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na ostala čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj Rim 13,8-10)
Sveti Pavao objašnjava zašto je pokušaj obnove i pomirenja s bratom koji je sagriješio uvijek cilj kada je zajedništvo prekinuto: „Ne budite nikome dužni, osim da ljubite jedni druge, jer tko ljubi drugoga, ispunio je Zakon. .” Ako brat zgriješi protiv nas, istupio je iz ljubavi. Naš odgovor na njega mora biti vođen jednom istinom: “Ljubav ne čini zla bližnjemu, stoga je ljubav ispunjenje zakona.” Ako nam je učinjena nepravda, kako bi bilo glupo da sami sebi učinimo nepravdu. Naša želja za našim bratom trebala bi biti ista kao naša želja za samima sobom: živjeti ponašanje ljubavi i tako biti prava djeca našega Oca. Isus je šokirao svoje sljedbenike rekavši im da vole čak i svoje neprijatelje. Koliko više trebamo biti spremni voljeti izgubljenog brata natrag u okrilje Božje ljubavi. Imamo li uši da čujemo?
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, trebam tvoju milost da se oduprem svom prvom odgovoru na nepravdu. Teško je voljeti, a ne kuhati u osudi.
Slika Renata Sedmakova na Shutterstock
