Na dan uzašašća, Isus daje svojim apostolima – skupini ljudi bez utjecaja – svjetsku misiju. Kako bi mogli ovo izvesti?
Evanđelje (Pročitaj Mk 16,15-20)
Dok se Isus sprema otići od apostola, daje im uzvišenu zapovijed: “Idite po svem svijetu i navješćujte evanđelje svakom stvorenju.” Trebali su propovijedati Isusovu Radosnu vijest i prinositi sakrament krštenja. Njihov posao je trebao biti neka vrsta posla na život i smrt. Krštenje bi donijelo spasenje od osude pod kojom su svi ljudi od Adama i Eve: smrti. Radosna vijest sastojala se od najave onoga što je Isus učinio za sve nas da izbjegnemo pravedni sud koji pada na sve grešnike. Kao rezultat toga što su vidjeli Uskrslog Isusa i bili poučavani od njega četrdeset dana, apostoli su to konačno shvatili.
Unatoč tome, razmislite o tome kako je ovaj plan morao zvučati tamo okupljenoj Jedanaestorici. Bili su to šarolika družina većinom neobrazovanih i neuglednih ljudi: ribari, poreznici, politički fanatici, itd. Sumnjivo je da je itko od njih ikada napustio granice vlastite nacije. Jesu li ti ljudi bili spremni promijeniti svijet? Sigurno je da je ovaj scenarij bio daleko iznad njihove sposobnosti čak i zamisliti. Na sreću, Isus je rekao nešto drugo što je učinilo svu razliku: “Ovi će znakovi pratiti one koji vjeruju: u moje će ime izgoniti demone, govorit će novim jezicima. Rukama će brati zmije, a ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi. Polagat će ruke na bolesnike i oni će ozdravljati.” Iako se Isus fizički udaljavao od apostola, trebao je ostati s njima na jedinstven način. Činio bi čuda preko njih kako bi ljudi vjerovali njihovoj poruci, baš kao što je činio čuda u svom zemaljskom životu za istu svrhu. U Djelima apostolskim imamo povijesni zapis o vremenima kada su mnoga od ovih znakova činili apostoli u svom djelu evangelizacije (vidi Djela 2:4-11; 3:6-8; 16:16-18; 28:1-6, 8). Kad su čuli ovo obećanje, možda se njihova misija činila manje teškom.
Iz našeg prvog današnjeg čitanja znamo da su apostoli morali čekati do silaska Duha Svetoga kako bi započeli svoje propovjedničko poslanje. Kad su primili dar sile Duha, koja je padala na njih na tako dramatičan način, znali su da Isus, na nebu i sjedi s desne strane Bogu, započinje svoju vladavinu na zemlji kroz njih. To im je dalo hrabrosti da idu naprijed i propovijedaju posvuda. Nisu bili ljudi što su bili. Ranije su bili Isusovi drugovi. Sada su bili njegovi suradnici: “Gospodin je surađivao s njima i potvrdio njihovu riječ popratnim znakovima.”
Tako je jedno veliko otajstvo, Isusov nestanak, slijedilo drugo, Isusova prisutnost u Njegovoj Crkvi. Nešto se promijenilo, a nešto je ostalo isto. Od tada smo zaokupljeni ovom misterijom.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, kad sumnjam da me možeš upotrijebiti za širenje svoga kraljevstva, pomozi mi da se sjetim da si Ti počeo sa samo dvanaest učenika.
Prvo čitanje (Pročitajte Djela 1,1-11)
Prvi redak ovog čitanja govori nam da njegov autor, sveti Luka, želi nastaviti priču koju je započeo u svojoj “prvoj knjizi”, Evanđelju po svetom Luki. Ta je knjiga bila posvećena pažljivom prikazu “svega što je Isus činio i naučavao do dana kada je uzet” (Djela 1:1). Ova knjiga (Djela apostolska) pokazat će nam kako je Isus mogao otići od svojih sljedbenika, a ipak ostati sa njima. Lekcija počinje današnjim čitanjem.
Sjećamo se da je Isus i prije svoje muke i uskrsnuća to obećao apostolima Netko drugi je dolazio. Sada im On izričito govori da ne pokušavaju odmah započeti svoju misiju za “sve narode”. Moraju čekati tog Nekog Drugog: “Ivan je krstio vodom, a vi ćete za nekoliko dana biti kršteni Duhom Svetim” (Dj 1,5). Prvo pitanje apostola o ovom događaju otkrilo je da su (opet) usredotočeni na pogrešnu stvar: “Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme obnoviti kraljevstvo Izraelu?” (Djela 1:6). Nije bilo nerazumno što su apostoli bili znatiželjni oko obnove kraljevstva u Izraelu, jer je to bila dugotrajna mesijanska nada za Židove. Primijetite da ih Isus ne kori zbog njihovog zanimanja za Davidovo kraljevstvo, već zbog njihove želje da znaju kada to će se dogoditi. Isus želi da se umjesto toga usredotoče na vlastito djelo da budu Njegovi svjedoci: “Primit ćete snagu kad Duh Sveti siđe na vas i bit ćete Moji svjedoci u Jeruzalemu, kroz Judeju i Samariju, pa sve do kraja zemlje” (Djela 1:8). Ironično, ovaj posao koji im daje zapravo će dovesti do obnove i ispunjenja kraljevstva koje žarko traže. U svoje će vrijeme naučiti da ovo kraljevstvo, kao što im je Isus ranije rekao, nije od ovoga svijeta. Kraljevstvo kojim Isus vlada nije etničko; nije ograničeno na granice Izraela. Kroz propovijedanje Evanđelja, Židovi iz svih izraelskih plemena bi našli put do njega, kao i pogani. Njegovo je kraljevstvo sveopća Crkva, raširena posvuda, “do kraja zemlje”.
Zatim, dok su apostoli “gledali, On bi uzdignut i oblak Ga uze ispred njihovih očiju” (Djela 1:9). Što to znači? Pomaže razumjeti simbolički značaj “oblaka” u koji je Isus ušao. Podsjeća nas na Preobraženje, kada vidimo proslavljenog Isusa. Podsjeća nas, također, na “zasjenjujući” oblak Božje prisutnosti u bogoslužju starozavjetnog Svetohraništa, ispunjavajući Svetinju nad svetinjama u susretu Boga i čovjeka. Taj isti oblak Božje prisutnosti vodio je izraelski narod u Obećanu zemlju. Kao što je napisao papa Benedikt XVI.
Ovo pozivanje na oblak nedvosmisleno je teološki jezik. Predstavlja Isusov odlazak ne kao putovanje do zvijezda, nego kao Njegov ulazak u otajstvo Boga. Evocira potpuno drugačiji red veličina, drugačija dimenzija bića…Ulazi u zajedništvo snage i života sa živim Bogom, u Božju vlast nad prostorom. Dakle, nije otišao, nego je sada i zauvijek Božjom snagom prisutan s nama i za nas.
Sada razumijemo! Isusov odlazak bio je samo odmak od našeg načina postojanja. Nije kozmički nego metafizički. Tako On može biti nestao, a opet s nama. Obećavajući apostolima poslati Duha Svetoga, On obećava ne samo ovu novu vrstu prisutnosti s nama, nego i udio u velikoj sili o kojoj je govorio u evanđelju. Jesu li apostoli to shvatili?
Ne baš. Vidimo ih kako bulje u prazno, vjerojatno pokušavajući sve obuhvatiti. Dva anđela ih upozoravaju da ne “stoje tamo i gledaju u nebo” (Djela 1:11). Isus je uzašao u svoju zakonitu moć i autoritet, završivši svoje zemaljsko djelo za naše otkupljenje. Apostoli neće morati buljiti u nebo da vide kako se vraća u sili (što znači “oblak”). Vidjet će ga kako se vraća u moći vrlo brzo – na dan Pedesetnice.
Isus vlada na svom prijestolju sada!
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, zagonetno mi je kako Te može biti nema, a ipak si mi uvijek prisutan. Pomozi mi da vjerujem.
Psalam (Pročitaj Ps 47,1-2, 5-8)
Nemoguće je čitati ovaj psalam a da ne poželite “pljesnuti rukama, klicati Bogu radosnim klicanjem”. Kad je bila napisana, radovala se Božjoj uzvišenoj vladavini nad svim Njegovim stvorenjima. Sada izražava radosnu hvalu Božjeg naroda za pobjedu koju je izvojevao Isus i Njegov uspon na Njegovo pravo mjesto moći i autoriteta s desne strane Bogu. Nedjelja Uzašašća je dan kada slavimo Božje kraljevanje nad svim stvorenjem. Izazov za nas sada je, naravno, vjerovati da je to istina. Kad pogledamo oko sebe, ponekad je teško vidjeti da Isus, Kralj, sada uspostavlja, širi i jača svoje kraljevstvo na zemlji. Vjeruj! Neka ovaj psalam bude naš protuotrov za sumnju. Trebamo otpjevati odgovor svim srcem na ovaj dan: “Bog se uzdiže na svoje prijestolje uz radosne povike: uz trku truba za Gospodina!”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj Ef 1,17-23)
Pažljivo pročitajte ove stihove i osjetite kako se sveti Pavao napreže kako bi pronašao adekvatan jezik da objasni dramatične, preobilne implikacije Uzašašća našeg Gospodina na nebo. Ovo je zapravo molitva svetog Pavla za njegove prijatelje obraćenike u Efezu (i za nas). Što im najviše želi? Želi da uz Božju pomoć duboko promisle o „nadi koja pripada [God’s] zovite, kakvo je bogatstvo slave njegove u baštini njegovoj među svetima i kolika je neizmjerna veličina njegove moći za nas koji vjerujemo” (Ef 1,18). To je upravo ono što nam treba na blagdan Uzašašća! Moramo osjetiti kraj hitnosti sv. Pavla razliku koju čini za naš svakodnevni život da Isus sada sjedi na svom prijestolju, vladajući svijetom kroz svoju Crkvu, “koja je njegovo tijelo, punina Onoga koji sve ispunjava u svemu” (Ef 1,23). Sveti Pavao nam neće dopustiti da o Uzašašću razmišljamo kao o jednostavnom retku u Vjerovanju koje recitiramo na misi. Na sve načine koje zna, želi nas uputiti prema nadi, bogatstvu i moći koji nam pripadaju sada zbog Uzašašća. Neka njegova molitva za nas postane i naša, za nas i za svu Crkvu, danas i uvijek.
Mogući odgovor: Oče, molim te daj mi razumijevanje za koje je molio sv. Moji problemi izgledaju mnogo manji kad se sjetim da je Isus na svom prijestolju.
Autor fotografije Josh Eckstein na Unsplash
