Egzodus račun usko je povezan s Kristovom pričom u evanđeljima.
Baš kao što su Izraelci putovali u Egipat i tako i sveta obitelj. Lutali su u pustinji kao i Krist. Bili su u iskušenju kao i on. Primili su mannu s neba. Krist je bio pravi nebeski kruh. Pili su vodu sa strane stijene. Voda se izlijevala sa njegove strane na križu.
I tako, kad pristupimo priči o gorućem grmu – susretu s Bogom iz kojeg se cijeli račun za egzodus stvarno odvija – trebali bismo instinktivno biti na pasućim načinima na koje bi mogao predvidjeti Krista.
Glavni prikaz gorućeg grma je u Izlasku 3: 1-6:
U međuvremenu je Moses navijao jato svog svekrva Jethro, svećenika Midiana. Vodeći stado izvan pustinje, došao je na planinu Božju, Horeb. Tamo mu se Anđeo Gospodnji pojavio kao vatra koja je zapala iz grma. Kad je pogledao, iako je grm zapaljen, nije se konzumirao. Dakle, Mojsije je odlučio: “Moram se odvratiti da pogledam ovaj izvanredan prizor. Zašto grm ne izgori?” Kad je Gospodin vidio da se skrenuo na stranu da pogleda, Bog ga je pozvao iz grma: Mojsije! Mojsije! Odgovorio je: “Evo me.” Bog je rekao: Ne približava se! Uklonite sandale s nogu, jer je mjesto na kojem stojite sveto tlo. Ja sam Bog vašeg Oca, nastavio je, Bog Abrahamov, Bog Izakac i Bog Jakov. Mojsije je sakrio lice, jer se bojao gledati Boga.
To je neupitno manifestacija Božje prisutnosti. Bog poziva Mojsija iz grma. Tlo na kojem Mojsije stoji proglašeno je svetim. A Mojsije se boji da će vidjeti Boga. Ali je li Krist ovdje?
Za očeve bi bilo malo sumnje. Jer Božja Riječ uvijek otkriva Boga. Sigurno je punoća Božjeg manifestacije čovjeku došla u utjelovljenju, ali takvi trenuci, očevi bi rekli, djelo su predinarnalnog Krista. Njihov je pristup zasigurno biblijski: Sam Paul proglašenna primjer, da je stijena iz koje su Izraelci pili vodu u pustinji bila ništa drugo nego Krist.
U stvari, od samog početka, u Postanku, očevi poput svetog Basila iz Cezareje povezani s Božjim govorom s drugom osobom Trojstva, Riječ. Opet, njihove intuicije potvrđuju sam Sveto pismo. Kao što nas Ivan 1 obavještava, Krist je stvorio stvaranje.
Bog govori kroz ostatak Postanka. Izašao je Adamu i Evu na protjerivanje iz rajskog vrta. Poziva Noa da izgradi kovčeg. Poziva Abrahama na planinu da žrtvuje svog sina. Ali ovoga puta postoji nešto primjetno drugačije u njegovom govoru. Sada je božanski govor u korelaciji s božanskom prisutnošću. Riječ Božja čini Boga prisutnom Mojsiju, otuda i opomena da stoji na svetom terenu. Takva je prisutnost, osim toga, popraćena vidljivim znakom, čudo grmlja koji gori, ali nije izgorjelo.
Mojsije susreće Boga na osobni način na planini Horeba. Bog ne gricka s neba. Niti ga doživljava kao nekakav iskrcani glas nevidljiv, a opet zvučan. Epizoda Burning Busha radije ima karakter osobnog sastanka. Dakle, najprikladnije je da pred kraj, Bog daje Mojsiju svoje ime: ‘Ja sam ono što jesam’ (u stihu 14).
Crkva je dugo doživljavala ovu jednostavnu izreku kao izjavu o ogromnom značaju. Kada je preveden na grčki jezik, jezik na kojem je ranija crkva čitala Stari zavjet, glagoli su ovdje oni. Bog nije izjavio da je on među ostalim biće. Tvrdio je da je on bio je Biće.
Crkva je tradicionalno upisala grčku filozofiju kako bi raspakirala duboko značenje sadržano u ovom stihu. Na određeni način, Aristotel i njegova koncepcija nepomičnog pokretača možda će nam pomoći da bolje razumijemo što se ovdje događa.
Podsjetimo da je nepokretni pokretač jedan od argumenata iz filozofije za postojanje Boga. Argument je utemeljen na razumijevanju svijeta koji je nastojao uspostaviti svojevrsnu ravnotežu između dva dijametralno suprotna stajališta. Jedan je vidio svu stvarnost kao stalnu promjenu. Drugi je smatrao jedinom stvarnom stvar koja se nije promijenila dok je sve ostalo – to jest, naš vidljivi svijet u kojem stvari propadaju i umiru – kao da zapravo ne postoji.
Aristotel je ustvrdio da su oboje istina: neke se stvari mijenjaju, ali iza svega je nepromjenjiva stvarnost. Nepomoćni pokretač, tada je bio božansko biće koje je pokrenulo svijet, ali je sam bio nepomičan. Drugim riječima: postojao je Bog koji je izazvao sve promjene u svijetu, ali sam bio nepromjenjiv.
Nije li se to dogodilo s gorućim grmljem? Bio je u vatri, postupak koji mijenja kemijski sastav entiteta na način koji je prilično vidljiv bilo kome. Ipak, grm je također ostao nepromijenjen, nepromijenjen. Stoga je to posebno prikladna manifestacija božanskog bića.
I to je Krist, vidjeli smo, koji uvijek otkriva Boga čovjeku. Zapitajte se, na trenutak, tko se još identificira kao ‘ja sam’ u Svetom pismu?
U Ivanovom evanđelju to nije nitko drugi nego sam Krist. Najmanje sedam puta, Isus daje izjavu ‘Ja sam’. Neki primjeri uključuju: “Ja sam kruh života”, “Ja sam svjetlost svijeta”, “Ja sam put, istina i život” i “Ja sam uskrsnuće i život” (vidi Ivan 6:35, 8:12, 11:25 i 14: 6).
Ali gorući grm također upućuje izravno na Krista. Razmislite opet, način na koji grmlje gori, ali se ne konzumira. Sada je u Pismu vatra jedno od najčešćih sredstava kojim je zastupljen nevidljivi Bog. Bog se spušta u oblaku vatre kasnije na planinu Sinaj. Vatra će konzumirati žrtve Ilije. Ezekiel također svjedoči nečemu srodnom oblaku vatre. Hebrejima 12:29 izjavljuje da je Bog ‘konzumiranje vatre’.
Ali naravno, ovaj požar ne konzumira grm. To je božanska prisutnost koja ne konzumira fizičku stvarnost s kojom se daje do znanja. Bog, naravno, nije manje božanski. A grm nije ništa manje grm. Postoji jedna manifestacija, ali naizgled dva različita aspekta: drvo i plamen.
Zar nam to ne sugerira utjelovljenje? Jer je to u utjelovljenju, Bog nam se najdublje otkriva. A upravo je u utjelovljenju božanstvo pretpostavljalo čovječanstvo bez konzumiranja ili ga uništavanja: Isus Krist je bio potpuno čovjek, a istovremeno ostao u potpunosti božanski. Vatra je došla u grm, a da ga ne uništi.
Burn Bush tako nas dalje osvjetljava kako nam je utjelovljenje bila puna Božja manifestacija. Jer u utjelovljenju su nepromjenjivi i promjenjivi bili najdublje ujedinjeni dok su ostali izraženi. Bog koji je nepromjenjiv, nepomičan i besmrtna pretpostavio je da je to podložno promjenama, kretanju i smrtnosti. Punina božanstva prebivala je s puninom čovječanstva. U Kristu se nepokretna istina pomaknula među nama.
slika: Basfoto / Shutterstock.com
