Objavljeno
Trebate samo pogledati po njegovoj učionici kako biste dobili dojam o nekim poteškoćama s kojima se Meargu suočava u školi. Staklo razbijenih prozora i smrvljene cigle prekrivaju pod učionice. Čak i školske ploče pokazuju vidljive znakove brutalnog sukoba koji je dvije godine pustošio ovu zajednicu, kao i širu regiju Tigraja. Zgrada koju su mještani izgradili prije nekoliko godina dokaz je vjere u učenje koje se u ovoj zajednici odvijalo. Struktura objekta zahtijeva hitnu obnovu s obzirom na oštećenja koja je prouzročila granata koja je eksplodirala u blizini.
Mearguova učiteljica tiho govori dok objašnjava osobni gubitak koji je on iskusio tijekom rata: „Njegov je otac nestao tijekom sukoba, sumnjaju da je mrtav.“ Sada Meargu živi s bakom, ali ona mu je rekla: „Ne mogu te hraniti. Moraš raditi i moraš me uzdržavati.“ Mladić se nalazi u očajnoj situaciji.
„Bio je jedan od najboljih učenika, ali sada više ne napreduje jer ne ide redovito u školu. Nekoć discipliniran i lijepo odgojen dječak, sada je postao plašljiv“, dodaje učiteljica.
Trauma ovog rata urezana je na Mearguovo lice, on pati od stresa i tjeskobe. Još je uvijek dijete, ali pokušava biti jak kako bi nastavio izvršavati važne zadaće kao što su čuvanje životinja ili donošenje vode iz obližnjeg bunara. Kao i ostatak njegove zajednice, on također pati i od gorućeg problema gladi uzrokovanog godinama razornog rata i suše. Meargu je sanjao o tome da postane pisac, ali mu trenutno nedostaju osnovni uvjeti za učenje zbog čega često izostaje s nastave.
Nažalost, njegov slučaj nije iznimka. Rat i njegove posljedice doveli su do toga da čak 300 učenika više ne pohađa Osnovnu školu Ara. Broj učenika toliko se smanjio da se sada održava samo jedna smjena, i to jutarnja, dok je popodnevna ukinuta do daljnjega.
Mnoga su djeca otišla čuvati stoku ili raditi kao kućna posluga jer, kako je primijetio ravnatelj: „Umjesto da umru od gladi, izabrali su biti sluge.” Druga djeca ne mogu prisustvovati nastavi jer su jednostavno suviše gladna i nemaju dovoljno energije za put do škole, kao ni za samo praćenje nastave.
To je često slučaj i kod Meargua. „Suočavam se sa socijalnim i psihološkim problemima. Ne mogu ići u školu jer nemam dovoljno hrane, odjeće ili školskog materijala kao što su bilježnice i olovke”, naglašava
Ne mogu ići u školu jer nemam dovoljno hrane, odjeće ili školskog materijala kao što su bilježnice i olovke. Meargu
Redovno pohađanje nastave ključno je za Meargua kako bi se snašao u životu nakon sukoba i počeo sebi graditi stabilniju budućnost. No, prilika za to brzo prolazi. Njemu je 17 godina, a nije uspio dovršiti svoje obrazovanje zbog toga što je škola godinama bila zatvorena: prvo zbog globalne pandemije, a potom zbog sukoba u regiji.
Školski obroci se trenutno ne poslužuju u Osnovnoj školi Ara. To je škola u kojoj Marijini obroci žele djelovati, ali za sada Meargu i njegovi prijatelji još uvijek čekaju na njih.
Na pitanje što bi program školske prehrane mogao značiti za njega, Meargu, koji je čuo za djecu koja primaju Marijine obroke u drugim školama, jasno odgovara: „Kad bih imao odgovarajuću potporu, išao bih u školu, ne bi mi nedostajalo hrane, mogao bih dobro učiti i uživao bih sa svojim kolegama iz razreda, a moji psihološki i socijalni problemi bili bi riješeni.”
Meargu nije jedini koji se nada da će prazna školska kuhinja u njegovoj zajednici jednog dana biti puna vrućih kuhinjskih lonaca i tanjura s prijeko potrebnom hranom za svakog učenika. U svega nekoliko sati, koliko su predstavnici Marijinih obroka proveli u njegovoj školi, na upis je došlo 15 djece sa svojim obiteljima. To je tek početak onoga što znamo da je moguće ukoliko počnemo posluživati dnevne školske obroke djeci ove zajednice.
Molimo vas, donirajte onoliko koliko možete, kako biste pomogli osiguravati školske obroke za Meargua i njegove kolege iz razreda u Osnovnoj školi Ara. Zajedno možemo ublažiti njihovu glad i dati im priliku da ponovno uče radosni i siti.
