Započevši svoj prvi cijeli dan na papuanskom tlu u subotu, papa Franjo je ujutro pozdravio generalnog guvernera, vlasti i diplomatski zbor prema papinskom protokolu putovanja.
Autor: Linda Bordoni
Možda je bilo protokolarno, ali bilo je prekrasno, zahvaljujući prisutnosti tisuća Papuanaca, duž ulica i ispred zgrade Vlade, ponosno okićenih u svoju plemensku slavu, s perjem, cvijećem, oslikanim tijelom i licem, mašući beskonačnim Vatikanom i papuanske zastave.
U zemlji u kojoj više od 600 različitih plemena govori preko 800 različitih jezika, papa Franjo izrazio je fascinaciju takvim bogatstvom različitosti. Ali nikada nije odstupio od svog stalnog poziva na njegovanje bratstva i promicanje općeg dobra, pozivao je na pravedniju raspodjelu prihoda od prirodnih resursa zemlje i na napore za suzbijanje nasilja.
“Dok su strane tvrtke uključene u vađenje resursa, rekao je, “jedino je pošteno da lokalno stanovništvo ima koristi od prihoda i rada kako bi poboljšalo svoje životne uvjete.”
Papa nije odstupio od pitanja rodne neravnopravnosti rekavši da su žene “te koje vode zemlju naprijed, one daju život, grade i rastu zemlju”. Žene su, ponovio je, “na prvoj liniji ljudskog i duhovnog razvoja”.
Poslijepodne, obraćajući se biskupima, svećenstvu, redovništvu, sjemeništarcima i katehetama, ponovno je uhvatio nit pozivajući nazočne da se brinu za one koji su “marginalizirani i ranjeni, moralno i fizički, predrasudama i praznovjerjem” (s jasnim upućivanje na vračanje) “ponekad do te mjere da moraju riskirati svoje živote”.
Budite tu za one na periferiji, rekao je, s “bliskošću, suosjećanjem i nježnošću”.
Podržavajući svjedočanstva vjere svetaca i misionara mučenika prikazanih na vitrajima svetišta, Papa je potaknuo prisutne da oponašaju svece donoseći Krista na “periferije ove zemlje”.
“Mislim na ljude koji pripadaju najsiromašnijim segmentima urbanog stanovništva, kao i na one koji žive u najudaljenijim i napuštenim područjima, gdje ponekad nedostaju osnovne potrepštine.”
Crkva, podsjetio je, “osobito želi biti blizu te braće i sestara”.
I kao i uvijek, najdirljiviji susret bio je onaj posvećen ljudima koji tu pomoć primaju. U ovom slučaju, djeca s ulice i osobe s invaliditetom okupila su se u Caritasovoj tehničkoj školi u Port Moresbyju kako bi pjevali i plesali za njega.
I kao i uvijek, bilo je potrebno vrlo malo riječi: samo biti tamo – toliko tisuća kilometara od kuće – samo dati im osjećaj da mu je stalo, da nitko nije važniji od drugoga, zapravo da ih Bog – i on – voli čak više.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
