Druga korizmena nedjelja: Otajstvo slave s one strane patnje
Pitanja i odgovori o kršćanstvu

Druga korizmena nedjelja: Otajstvo slave s one strane patnje

Danas, visoko na planini, Isus nakratko povlači veo svoje ljudskosti kako bi otkrio svoju svijetlu slavu trojici svojih zadivljenih učenika. Zašto je mislio da im je ovo potrebno?

Evanđelje (Pročitaj Mk 9,2-10)

Današnje čitanje doista zahtijeva pozornost na kontekst u kojem se pojavljuje (pročitajte Mk 8,31-9,1) kako biste ga najbolje razumjeli. Vidimo da kada je Isus “počeo poučavati [the apostles] da Sin Čovječji mora mnogo pretrpjeti” (8,31a), prekorio ga je Petar. Petar nije želio čuti ništa o Isusovoj sudbini, jer se činilo da patnja priznaje poraz i neuspjeh. To je izazvalo strog Isusov prijekor: “Nosi se od mene, sotono! Jer ti nisi na strani Boga, nego na strani ljudi.” Isus je jasno stavio do znanja da je Petrova reakcija na sudbinu koja ga čeka bila vezana za zemlju. Sotona nas uvijek nastoji uvjeriti da možemo imati što želimo bez trpljenja boli samoodricanja. Ovakvo razmišljanje predstavljalo je takvu prijetnju Isusovim sljedbenicima da se On okrenuo cijelom ondje okupljenom mnoštvu i rekao im: “Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi” (8. :34). Otriježnjenje! Međutim, Isus je također svojim sljedbenicima dao veliku nadu. Jasno im je rekao, kako naglašava sveti Marko, da osim Njegove muke i smrti, “nakon tri dana [He would] uskrsnuti” (vidi 8:31b). Govorio je o svom životu nakon smrti, “kada dođe u slavi svoga Oca sa svetim anđelima” (vidi 8:38). Naposljetku, dao je zapanjujuće obećanje: “Zaista, zaista, kažem vam, ovdje stoje neki koji neće okusiti smrti prije nego što vide kraljevstvo Božje kako dolazi sa snagom” (vidi 9:1).

Šest dana nakon ovog izvanrednog razgovora, Isus je poveo trojicu svojih učenika, koji će kasnije postati stupovi Njegove Crkve, “na visoku goru, odvojeno.” To je značilo da su njegove riječi imale vremena da se shvate. Kad se Petar usprotivio ideji da Isus pati, ukoren je što razmišlja kao ljudi. Isus je poveo Petra, Jakova i Ivana gore, daleko od svijeta, na čaroliju. Namjeravao im je pokazati alternativu zemaljskom načinu razmišljanja.

Na vrhu planine učenici su vidjeli neobičan prizor: “[Jesus] preobrazio se pred njima… Njegove su haljine postale blistave, intenzivno bijele.” Sveti Matej u svom Evanđelju kaže da mu je “lice zasjalo kao sunce” (vidi Mt 17,2). Učenici nikada nisu vidjeli Isusa ovakvog! U ovom blistavom trenutku, imali su tračak slave koja je bila Njegova prije nego što ju je odvojio da izvrši Očevu volju i postane čovjek. Dakle, to je bila vrsta slave na koju je Isus aludirao kada je govorio o svojoj smrti i uskrsnuću. Njegovo obećanje, da će neki koji ga slušaju toga dana doživjeti to, već se ispunjavalo.

Isus nije bio sam u slavi. Mojsije, veliki zakonodavac, i Ilija, vatreni prorok, predstavljali su Izraelov savez s Bogom. Oni su bili jedina dva čovjeka koji su ikada razgovarali s Bogom na vrhu planine. Isusov posjet njima otkriva nam nešto od velike važnosti: slava koju je imao od početka, koju će ponovno imati u “času” svoje muke, da se u potpunosti objavi u Njegovom uskrsnuću, dijeli se s ljudima. Za nas, naravno, to zahtijeva transformaciju, a ne transfiguraciju. Isus se nije preobrazio kad je zasjao poput sunca; On je jednostavno učinio vidljivim ono što je bilo nevidljivo iza vela Njegovog tijela. Za grešnike je nužna preobrazba i upravo je zato Bog poslao svoga Sina na svijet u naše ime. Kao što je sveti Pavao napisao, „primili ste duha sinovstva… djeca smo Božja, a ako djeca, onda baštinici, baštinici Božji i subaštinici s Kristom, pod uvjetom da s njime trpimo da bismo bili i proslavljeni s njim” (Rim 8,15b, 16b, 17).

Petar je žustro predložio izgradnju tri “šatora” za Isusa, Mojsija i Iliju. Što god da je ovo potaknulo, sveti Marko želi da znamo da je to uglavnom došlo od toga što je Petar mislio da mora nešto reći. Koliko je on drugačiji od Marije, koja je radije tiho razmišljala pred velikom tajnom. Blaženi Ivan Pavao II je napisao da je Crkva marijanska prije nego što je petrovska. Mudrost!

Onaj koji je stvarno imao nešto za reći bio je sam Bog: “Ovo je moj ljubljeni Sin. Slušaj ga.” Moglo bi se napisati tomove o značenju ovih riječi, ali za sada ih možemo shvatiti kao duboku korekciju razmišljanja kao što to čine ljudi. Isus je rekao svojim sljedbenicima da život dolazi kroz smrt. Učenici su trebali shvatiti da je ono što će se dogoditi u Isusovom i njihovom životu proizašlo iz Božje ljubavi, a ne iz Njegovog zanemarivanja ili nemoći. Otkrivenje Isusove slave i svjedočanstvo Božje ljubavi prema Njemu zapečatilo je snagu Očeve upute učenicima (i nama): “Slušajte ga.” Isusova Majka jednom je rekla riječi vrlo slične ovim, kada je rekla slugama na svadbi u Kani: “Učinite što god vam On kaže.”

Sada možemo vidjeti da je Preobraženje bilo protuteža za učenike Isusovom mračnom, ali nužnom predviđanju patnje na Njegovom putu. Dok su silazili s planine, Isus im je rekao da ne govore o ovom događaju dok on ne uskrsne od mrtvih. Vraćajući se na zemlju s vrhova planine, ljudi su se također vraćali razmišljanju kao što to čine ljudi, “ispitujući što znači ustati iz mrtvih”. S vremenom bi shvatili. Kad su to učinili, okrenuli su svijet naglavačke s Radosnom viješću koju su tog dana ugledali na planini. Kao što će sveti Petar kasnije napisati: “Jer nismo slijedili vješto smišljene mitove kada smo vam obznanili snagu i dolazak našeg Gospodina Isusa Krista, nego smo bili očevici Njegovog veličanstva. Jer kada je primio čast i slavu od Boga Oca, i kada mu je veličanstvena Slava donijela Glas, ‘Ovo je moj ljubljeni Sin, koji je po mojoj volji,’ mi smo čuli ovaj glas…jer smo bili s njim ” (vidi 2 Pet 1,16-18).

Za one od nas koji još uvijek živimo kroz misterij slave na suprotnoj strani patnje, možemo se utješiti onim što je sveti Petar sljedeće napisao: “Dobro ćete učiniti ako obratite pažnju na ovo kao na svjetiljku koja svijetli u tamnom mjestu, sve dok dan svane i zvijezda jutarnja izlazi u srcima vašim” (vidi 2 Pt 1,19b).

Mogući odgovor: Nebeski Oče, želim obratiti pozornost na slavu koja se objavila na gori Tabor. Trebaju mi ​​svi tračci slave koje mogu dobiti.

Prvo čitanje (Čitaj Gn 22:1-2, 9a, 10-13, 15-18)

Mnogo je lekcija upakiranih u ovu poznatu priču o Abrahamu koji je žrtvovao Izaka na planini Moriji. Danas tražimo njegovu povezanost s Preobraženjem. U Evanđelju smo shvatili da je Isus želio da njegovi učenici znaju da patnja koju će On doživjeti dolazi unutar konteksta Božje ljubavi prema Njemu. Isus je slobodno prihvatio svoju smrt iz poslušnosti volji svoga Oca. Današnja priča iz Starog zavjeta daje nam predodžbu o tome kako je to za oca da ponudi svog sina jedinca na način na koji je Bog ponudio svog sina jedinca za nas.

Vidite da Bog kaže Abrahamu da “odvede svog sina, Izaka, svog jedinca, koga volite” na planinu Moriju da ga žrtvuje “kao paljenicu”. Ovaj opis Izaka podsjeća nas koliko je bio drag Abrahamu. Sva obećanja Božjeg saveza počivala su na ovom dječaku, kao i Abrahamovo srce. Bog je sve tražio od Abrahama kada je tražio Izaka. Bio je to težak test.

Abraham je poslušao. Potresnost i dramatična napetost ove priče pojačani su detaljima koji nisu uključeni u naše čitanje. Dok Abraham i Izak hodaju uz planinu, Izak na leđima nosi drva za oltarsku vatru. Pita Abrahama: “Gdje je janje za žrtvu paljenicu?” (stih 7) Možemo li zamisliti kako je to pitanje zapeklo Abrahamovu dušu? Što god da je prvo morao ugušiti, njegov je odgovor objavio njegovu apsolutnu vjeru u Boga: “Bog će si priskrbiti janje za žrtvu paljenicu, sine moj” (stih 8).

Ovaj trenutak u priči dat nam je da razmislimo o tome kako bi ocu bilo teško odreći se do smrti svog jedinog voljenog sina. To duboko osjećamo u ovoj drami i osjećamo veliko olakšanje kada anđeo zadrži Abrahamovu ruku. Bog vidi da je Abrahamova predanost Njemu potpuna. Na temelju toga, On se zavjetuje da će održati svoje obećanje (“Kunem se sobom”) da će blagosloviti Abrahama i “sve narode na zemlji” preko njegovih potomaka. Ovaj čin poslušnosti, ova spremnost da se ništa ne zadržava, oslobodio je blagoslov nezamislivog opsega.

Predslika Boga, Oca, i Isusa, Sina, u ovoj je epizodi nepogrešiva. Izak je tip Isusa, koji je nosio svoja drva na brdo Kalvarije i poslušno se podvrgao volji svoga Oca. Abraham je slika Oca, koji jako voli svog ljubljenog Sina (“koji mi je po volji”), ali tko Ga je predao – zbog čega? Za ljubav prema nama! U ovoj drevnoj priči možemo cijeniti najdublje dimenzije Božje ljubavi na Taboru. On ne samo da voli svog Sina, već voli i svoju palu, zalutalu djecu. Mi smo zapravo ti koji zaslužuju smrt, ali, baš kao što je Abraham rekao, “Bog će sam osigurati janje” Koje umjesto nas zauzima mjesto.

Ovo je neopisiva ljubav, zar ne?

Mogući odgovor: Nebeski Oče, zahvalan sam za ovu priču o Abrahamu i Izaku. To me uči nečemu koliko te je koštalo da dopustiš da Isus bude ubijen za mene.

Psalm (Pročitaj Psalam 116:10, 15-19)

Riječi ovog psalma (i svih psalama) možemo zamisliti kao riječi na Isusovim usnama. Crkva vidi Isusa kao pravog Davida, koji je napisao većinu njih, tako da one nalaze svoj puni smisao u Njegovom životu, kao molitve iz Njegovog vlastitog srca. Zasigurno ovaj psalam izražava zašto je Isus mogao predvidjeti i podnijeti svoju vlastitu patnju i smrt bez kolebanja: “Vjerovao sam čak i kad sam rekao: ‘Veoma sam u nevolji’.” Isus je mogao prigrliti svoju smrt jer je “dragocjena u očima od GOSPODA je smrt Njegovih vjernih.” Ovaj psalam sadrži prekrasan opis kako je Isus sebe shvaćao: “Sluga sam tvoj, sin službenice tvoje.” Psalmist se zavjetuje da će “prinijeti žrtvu zahvalnicu”, što je upravo ono što je Euharistija – naša žrtva hvale i zahvaljivanja za naše otkupljenje. Isus se nije bojao smrti, jer je znao što naš responzorij izjavljuje: “Hodat ću pred Gospodinom u zemlji živih.” Smrt ne bi zadržala Isusa, a, zbog Njegove žrtve, neće zadržati ni nas. I mi ćemo jednoga dana hodati zemljom živih, “u predvorjima Doma Jahvina.”

Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.

Drugo čitanje (Pročitaj Rim 8,31b-34)

Sveti Pavao jednostavnim riječima izražava ono što epizode na brdu Taboru i brdu Moriji tako jasno pokazuju: “Bog je za nas.” Um svetog Pavla bio je potpuno preobražen ovom kolosalnom istinom. Pogledajte kako on naglašava sve njegove implikacije: “Ako je Bog za nas, tko može protiv nas? On koji nije poštedio vlastitog Sina, nego ga je predao za nas, kako nam neće dati i sve ostalo s njim?

Prijatelji, ovo je nepobitna logika! Sveti Pavao nas potiče da se ne bojimo osude. Ovo je posebno važno zapamtiti tijekom korizme, kada smo usredotočeni na ozbiljnost našeg grijeha i našu potrebu za pokajanjem i pročišćenjem. Veličina i težina našeg grijeha nikada ne bi smjela izbaciti iz ravnoteže stvarnost koju sveti Pavao ovdje opisuje: Krist je “zdesna Bogu, koji se zauzima za nas.” Ljubav koja je dala Jaganjca koji odnosi grijehe svijeta je ljubav koja nikada ne prestaje, koja nikada ne prestaje raditi za nas. “Bog je za nas.”

Mogući odgovor: Nebeski Oče, pomozi mi da se sjetim da si Ti za mene tijekom ove korizme, da se oduprem grijehu zbog Tvoje ljubavi, a ne iz straha da ću ga izgubiti.

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Apostoli u oluji

Katoličke vijesti

Kako ću znati je li to smrtni grijeh?

Katoličke vijesti

Kako je Marijino majčinstvo bilo više od biološkog

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti