Dokazi za agnostike: ljubav i ljepota
Pitanja i odgovori o kršćanstvu

Dokazi za agnostike: ljubav i ljepota

Ovo je osmi članak u novoj seriji od devet dijelova pod naslovom “Dokazi za agnostike”. Novi članci u seriji bit će objavljeni svakog ponedjeljka.

Ljubav gotovo da prkosi definiciji i opisu. Jer punina ljubavi uključuje toliko toga. Ima toliko mnogo oblika. Postavlja toliko zahtjeva. Izaziva toliko emocija. Nadahnjuje toliko hrabrosti i žrtve, velikodušnosti i postojanosti. Pruža toliko utjehe i utjehe, hrane i ohrabrenja.

Jer ljubav našim životima daje toliko smisla i svrhe. Ljubav nas inspirira da postanemo bolja ljudska bića. Ljubav daje informacije našim težnjama i potiče naš razvoj. Ljubav dotiče svaki aspekt i značajku onoga što jesmo, što radimo, kako razmišljamo, što cijenimo, zašto živimo. Jer punina ljubavi ne poznaje granice. Takva je istina ljubavi i takva je njezina veličanstvenost i njezina tajanstvenost.

Ljubav dotiče i oplemenjuje sve u nama i utječe na sve one koji žive u našim životima. Jer ljubav u nama ostvaruje svoju svrhu, ne samo prema onima koji su nam najintimniji ili su nam poznati, nego čak i prema onima koji su daleko od naših neposrednih i intimnih osobnih života. Takva je stvarnost ljubavi.

To je ideal koji svi poznajemo i prepoznajemo. Ideal koji svi želimo i za kojim svi tragamo i težimo. To je primarni princip prema kojem svi djelujemo. To je emocija, moral, filozofija. To je razlog za život. To je stvarnost naših života i svih mnogih aspekata našeg postojanja.

A, čak i za slabo informiranog agnostika, to je najveći problem za njihovu filozofiju i njihov svjetonazor. Njihov najteži izazov i najnemilosrdnija prijetnja istini njihovih agnostičkih uvjerenja i legitimnosti njihovih skeptičnih sumnji u Boga i Njegovo postojanje. O Njegovoj naravi i planu. O Njegovoj nam blizini, Njegovom djelovanju u nama i Njegovoj bliskosti s nama.

Jer baš kao što potpuna stvarnost razuma nije čak ni moguća unutar parametara znanstvenog materijalizma bilo kojeg agnostika, tako potpuna stvarnost ljubavi nadilazi samo fizičku razinu. Jer ljubav ne samo da potvrđuje propast znanstvenog materijalizma kao metafizike koja objašnjava, već daje pravi smisao i moral ljudskom životu i iskustvu. Jer ljubav je iskustvo koje ne dopire samo do naših racionalnih umova, već obuhvaća, informira i nadahnjuje sve naše druge sposobnosti, u cijelom rasponu našeg ekspanzivnog ljudskog iskustva.

Jer ljubav je u svojoj punini, na mnogo načina, objava. Vizija i susret. Stanje postojanja, čiji su nagovještaji poznati, ali čija potpuna stvarnost nadilazi naša predviđanja i očekivanja. I čak nadilazi mnoge naše zajedničke opise i naša zajednička shvaćanja. Zato su pjesnici i mistici bliži sveobuhvatnim zbiljama ljubavi nego filozofi i psiholozi.

Jer punina ljubavi slična je ekstatičnoj i estetskoj viziji; stanje postojanja i susret s transcendentnim. Jer ljubav je više od emocije, više od etičke naredbe, više od afilijativnog stava ili romantičnog motiva. Zato nas Sveto pismo podsjeća da je “Bog ljubav”. I, to je također razlog zašto nas Sveto pismo opominje da “moj narod propada zbog nedostatka znanja.”

Punina znanja je više od informacija o Bogu, više od samo teoloških i moralnih sastavnica naše vjere. Jer punina ovog oblika znanja je više od informacija ili ideja. Puno više. Znanje o kojem govori Sveto pismo je duboka i bogata intimnost odnosa. To su mogućnosti i obećanja, misterij i mistični susreti s Bogom. Bog koji je uistinu tu. Bog koji je ljubav u njezinoj punini i plodnosti. Bog koji nas poznaje. I Bog koji je blizak s nama na trajan, ali mističan način.

Jer poznavanje Boga je više od pukog poznavanja Njegove teološke i moralne prirode. Više od vjere u filozofsku sigurnost Njegovog postojanja i Njegove prirode. Više od posebnosti Njegovog plana i Njegove sveukupne otkupiteljske misije. Jer On nas voli i želi da to znamo kao činjeničnu, redovitu i intimnu stvarnost. Kao duboko osobna i duboka intima. Kao neposredna i trajna stvarnost života ovdje i sada.

Bog je biće, biće koje nas poznaje i koje nas voli. Biće koje želi našu intimu i koje također želi biti intimno s nama. Biće koje nas voli savršeno, potpuno, nemilosrdno, kako samo prava ljubav može. Jer Bog zna da je punina Njegove ljubavi ključ naše duše, samog našeg bića. Ključ našeg konačnog ispunjenja i intimnog odnosa s Njim, sada i u vječnosti.

Kao što je razum dokaz nematerijalne stvarnosti kozmosa i samog našeg bića, tako je i ljubav u svim svojim oblicima i funkcijama. Kao i naš estetski senzibilitet, naš osjećaj za ljepotu. Jer sva prava ljepota još je jedan dokaz nematerijalne dimenzije stvarnosti i ljudske prirode. Ljepota je, poput ljubavi i razuma, svojstvena životu i življenju. Nije to samo stvar osobne percepcije.

Zato kada susrećemo druge čiji estetski senzibilitet nedostaje ili je iskrivljen, često im pokušavamo objasniti te nedostatke u nadi da će moći cijeniti ili barem priznati svoje pogrešne percepcije ili propuste. To je i razlog zašto raspravljamo o tim razlikama. Jer unatoč nekim preferencijalnim razlikama u estetici koje možda postoje, znamo da je ljepota stvarna stvarnost, smislen i ugodan aspekt života.

Sama stvarnost ljubavi i ljepote, u svim njihovim oblicima i manifestacijama, stvarnost je života i življenja. I većina agnostika poznaje i cijeni te dimenzije života i ljudskog iskustva, baš kao što to čine s razumom i životnim smislom i moralom. Ali, pogreška koju čine u vezi s ovim nematerijalnim ključnim dimenzijama stvarnosti zapravo je pogreška pripisivanja.

Mnogi, ako ne i većina, agnostika shvaćaju sve te aspekte samo kao stvari percepcije, funkciju osobnog iskustva i individualnih preferencija, psihološko iskustvo koje je nusprodukt neuralne i lubanjske aktivnosti. Oni shvaćaju ljubav i ljepotu, smisao i moral kao više emocionalne nego stvarne, više perceptivne nego stvarne, iako ponekad priznaju određeni stupanj korespondencije s “ljudskim” stvarnostima.

Ali ta priznanja nisu na istoj razini kao znanstvena sigurnost, kako je definiraju. Jer njihovo primarno načelo znanstvenog materijalizma isključuje bilo kakvo takvo priznanje ili priznavanje činjenične istine za bilo što što nije fizičko. Ostatak naših ljudskih stvarnosti, uključujući razum, ljubav, moral, smisao i ljepotu, sve su psihološke ili mentalne, emocionalne ili preferirane. Sve su stvari osobne percepcije ili kulturnih normi. Nikada nisu važne činjenice.

Ipak, upravo ta pogreška pripisivanja zahtijeva dokaz. A dokaz koji oni nude mora se dopasti razumu. Tako oni opravdavaju strogost i relevantnost svojih dokaza da sve spoznatljivo mora biti fizičko, mora biti znanstveno. I upravo tu njihov cijeli argument pada i pada. I to čini brzo i katastrofalno.

Zašto? Jer da bi iznijeli svoj slučaj, moraju koristiti argumente utemeljene na razumu, pune razuma, oslonjene na razum. Njihov slučaj protiv svih ovih životnih stvarnosti ne može se izvesti empirijskim metodama, ne znanstvenim eksperimentima, ne eksperimentalnim ponavljanjem i znanstvenim recenzijama, kao što zahtijevaju sva znanstvena istraživanja. Jer svaki aspekt i stupanj znanstvenog istraživanja koristi se razumom, barem kada se radi ispravno.

Ova neizbježna potreba za neopipljivom strogošću razuma u znanosti i matematici dokazuje neopipljivi poredak samog razuma. I dokazuje zbroj i suštinu mnoštva nematerijalnih stvarnosti i istina poput ljubavi i ljepote, smisla i morala, kao i punu činjeničnu i nematerijalnu prirodu čovječanstva.

Kao što nam razum i logika govore i kao što znanost pokazuje, ne možete imati više u posljedici nego u uzroku. Red i moć razuma moraju se objasniti baš kao što to čine priroda ljubavi, ljepote i dobrote. A sve se to ne može objasniti pozivanjem na fizičke stvarnosti kozmosa. Jer materija i energija su upravo to – materija i energija.

Zato ako je sve što jesmo biokemija, ne možemo ništa znati. Ne možemo ni znati da ne možemo ništa znati. Jer “ako je sve što jesmo biokemija, ne možemo znati da je sve što jesmo biokemija.” Ipak, razum je stvaran. Nematerijalno stvarno. I s njim možemo raditi pravu znanost. Zato je logično načelo potrebe za dokazima dokaz poretka razuma i njegovih pravila. I to je dokaz Božanskog Naredbodavca.

Tako isto, s ljubavlju. Jer ljubav je stvarna, baš kao i razum. I oboje imaju red i sadržaj. I jedno i drugo uključuje imperative i zabrane, tako da znamo kada ih ispravno shvatimo. A razum i ljubav, uz mnoge druge nematerijalne aspekte našeg ljudskog iskustva, dokaz su Božjeg postojanja i Njegove prirode, Njegove ljubavi i Njegovog plana.

I, zbog ovih izvjesnosti, možemo znati o Njemu i možemo ga istinski susresti, ne samo kao našeg Stvoritelja, već intimno kao našeg Oca i kao Njegove sinove i kćeri. Jer to je ono što je prava ljubav. To je duboka i duboka intimnost. Mističnu intimnost koju On želi s nama u svim značajnim i ovozemaljskim stvarnostima naših ovozemaljskih života. Jer On je doista naš savršeni Otac. I On želi da ga upoznamo na ovaj način, kao našeg osobnog “Abba” punog ljubavi, kao našeg oca. To duboko. To mistično. Ono intimno. To s ljubavlju.

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Pedesetnica: vjetar, vatra i dah Božji

Katoličke vijesti

Pokora: Put do samorazumijevanja i oprosta.

Katoličke vijesti

Kako nas Oče naš može dovesti do Božje volje za naše živote

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti