Na Dan uskrsnuća, Isus je dahnuo na svoje učenike – gesta sama po sebi čudna, ali prepuna značenja za našu proslavu Pedesetnice.
Evanđelje (Pročitaj Iv 20,19-23)
Evanđelje po Pedesetnici govori nam da je Isus iznenadio učenike “navečer prvoga dana u tjednu” pojavivši se među njima bez upotrebe vrata (zaključana “iz straha od Židova”). Pitamo se je li ih morao malo smiriti jer je rekao dvaput, “Mir s vama.” Možemo zamisliti koliko su bili iznenađeni. Pokazao im je svoje rane, u slučaju da pomisle da je duh. Tada je Isus apostolima dao zapanjujuću zadaću: “Kao što je Otac poslao mene, tako i ja šaljem vas.” Ono što je započelo tri godine ranije pozivom “Pođi za mnom” (Mt 4,19) kulminiralo je slanjem. Njihovo je djelo trebalo biti nastavak Isusova božanskog apostolstva (“apostol” znači “poslan”; vidi Heb 3,1). Ako smo obratili pozornost na evanđeoske izvještaje o Isusovom druženju s tim ljudima, vidjeli smo jasne naznake da je On namjeravao apostolima dati ovlast da grade Njegovu Crkvu i vrše Njegovo djelo. Impresionirani smo opsegom njihove misije, ali ne i iznenađeni. Međutim, nakon što im je objavio svoju zapovijed, Isus istupi iz očekivanog radnjom koja se može opisati samo kao čudna: “Dahne u njih i reče: ‘Primite Duha Svetoga’.” Nemojte dopustiti da se upoznate s ovim stihom. oduzeti mu šok vrijednost. Zašto je Isus, zaboga disati na Njegove apostole?
Da bismo razumjeli ovaj trenutak, toliko različit od svega što smo dosad vidjeli u bilo kojem evanđeoskom izvještaju, moramo se vratiti na početak, na prvi put kada je božanstvo udahnuto čovječanstvu. Prilikom stvaranja, “Gospodin Bog načini čovjeka od praha zemaljskoga i udahne mu u nosnice dah života i čovjek postade živo biće” (Post 2,7). Nema jasnije slike od ove Božje želje da udijeli svoj život u čovjeka koji je stvoren na njegovu sliku i priliku. Adamov i Evin pad u grijeh lišio je njih (i nas) njihovog nasljedstva kao Božje djece, ali cijela priča o spasenju otkriva Božji plan da obnovi i obnovi svoj život u nama.
Tako je živa ova slika Božjeg daha u čovjeku da primjećujemo kada se ponovno pojavljuje u vrijeme proroka Ezekiela. Božji narod, Izrael, bio je u progonstvu u Babilonu; bili su opustošeni od strane njihovih neprijatelja kao kazna za njihovu nevjernost savezu. Oni predstavljaju sve nas koji smo duhovno mrtvi i potpuno bespomoćni. Međutim, u svojoj nepopustljivoj odlučnosti da obnovi svoj narod, Bog kaže Ezekielu (koga je nazvao “sinom čovječjim”): “’Sine čovječji, mogu li ove kosti živjeti?’ A ja sam odgovorio: ‘O GOSPODE Bože, ti znaš.’ Opet je rekao: ‘Prorokuj ovim kostima i reci im: O suhe kosti, čujte riječ Jahvinu… Evo, ja ću dati da u vas uđe dah i živjet ćete… i znat ćete da sam ja Jahve ‘” (Ez 36,3-6).
Kad znamo ovu starozavjetnu povijest, Isusovo disanje na apostole na Dan uskrsnuća više ne izgleda tako čudno, zar ne? U ovoj gesti, On započinje divinizaciju čovjeka, uvijek Božju nakanu za Njegovu djecu. Obnova čovječanstva ponovno počinje Božjim dahom. Apostolima je ovo jedinstveno djelovanje omogućilo da doista budu Isusova stalna prisutnost na zemlji. Oni će oprostiti ili zadržati grijehe, radnja rezervirana za Božanstvo. Što je s nama ostalima? Hoće li i na nas zapuhati dah Božji? Ostala čitanja pomoći će odgovoriti na ovo pitanje.
Mogući odgovor: Oče, hvala Ti što nas voliš dovoljno da podijeliš svoj vlastiti dah s nama—neopisivo čudo.
Prvo čitanje (Pročitajte Djela 2,1-11)
Prilikom svog uzašašća, Isus je rekao apostolima da ne započinju svoju misiju stvaranja učenika od svih naroda dok ne prime “snagu Duha Svetoga koja siđe na vas” (Djela 1:8). To nam pomaže da uvidimo da je Isusov postupak disanja na njih na Dan uskrsnuća bio inicijacija u Duha Svetoga, a ne punina koju su trebali imati. Zbog toga im je Isus dao čekati židovski blagdan Šavuot, koji je bio devet dana kasnije. Shavuot je izvorno bio praznik žetve u židovskom liturgijskom kalendaru; postupno je također postalo povezano sa spomen-slavljem Božjeg davanja Zakona Njegovom narodu na planini Sinaj, kada su bili oslobođeni iz egipatskog ropstva. Zakon, odnosno Tora, dao je ljudima način života koji će ih razlikovati od svih drugih naroda na zemlji. Kako bi zapečatio savez, Bog je zapravo sišao na vrh planine Sinaj, što se očitovalo u vatri, dimu, grmljavini, potresu i glasnom zvuku trube (vidi Izl 19,16-19). Bio je to pravi vatromet!
Moramo znati ovu povijest jer nam pomaže razumjeti zašto je Isus čekao do Pedesetnice da pošalje Duha Svetoga na svoju Crkvu. Povlačeći sve paralele s Božjim posjetom planini Sinaj, Židovi okupljeni u Jeruzalemu tog dana mogli su shvatiti ovu akciju kao “žetvu” Božjeg naroda, spremnog sada primiti Božji novi Zakon ljubavi, koji će biti zapisan ne na kamenu ploče nego na srca ljudi po Duhu Svetom. Kao što je Božji silazak na Sinaj značio formiranje Izraela kao naroda, silazak Duha Svetoga na Pedesetnicu značio je formiranje Židova i pogana u Crkvu, novi Izrael.
Naravno, događaji na Pedesetnicu evociraju duboku simboliku vjetra i vatre u cijelom Starom zavjetu, ne samo na Sinajskom savezu. Prilikom stvaranja, Božji “vjetar” (doslovno, Božji “dah”) lebdio je nad vodama zemlje, spreman izvršiti Božje naredbe dok je rađao život (Post 1,2). Božji “vjetar” također je raspuhao vode Crvenog mora kako bi Božji narod mogao pobjeći od svojih neprijatelja, Egipćana. Što se tiče vatre, prisjetite se da se Bog prvi put ukazao Mojsiju, izbavitelju svog naroda, u vatrenom grmu. Također, ljudi su morali slijediti vatreni stup kako bi se vratili kući u Obećanu zemlju.
Što više znamo o slikama koje predstavljaju Boga u Starom zavjetu, to više shvaćamo silazak Duha Svetoga na Pedesetnicu kao eksploziju ispunjenih obećanja! Vidite da su plameni jezici ležali nad svakim od apostola. Oni će sada biti Božja prisutnost u Njegovoj Crkvi, vodeći Njegov narod na njihovom putu kući u nebo. Sve do danas biskupi Crkve, koji su nasljednici ovih apostola, nose kape (mitre) u obliku plamena vatre. Oni su označeni kao naši vatreni stupovi, koji nas vode na našem hodočasničkom putovanju kući u nebo.
Što je s učincima svih ovih nevjerojatnih radnji? Apostoli su čudesno uspjeli prenijeti Evanđelje na stranim jezicima Židova koji su se tamo okupili. Svi muški Židovi morali su godišnje hodočastiti u Jeruzalem za ovaj blagdan; to objašnjava zašto je tamo “bilo pobožnih Židova iz svih naroda”. Ovo odmah evocira povijest Babela (vidi Post 11:1-9). Tamo se ljudska oholost dokopala neba sazidavši kulu Bogu. Solidarnost ljudi (omogućena jednim jezikom) bila je izopačena da bi se postigao zli kraj. Bog ga je razbio miješajući jedan jezik u mnoge. Sada, u punini vremena, Bog daruje ljudsku solidarnost za kojom čovjek čezne (jer je za to stvoren), ali je prirodno ne može postići. Duh Sveti stvara nadnaravnu solidarnost, koju ovdje predstavlja to što svi ljudi mogu čuti, na svom vlastitom jeziku, moćna Božja djela. Ovaj put, Bog se spušta do čovjeka, a ne čovjek koji se pokušava popeti do Boga.
Dakle, sada kada razumijemo ponešto o pozadini Pedesetnice, možemo se zapitati hoćemo li svi mi ostali koji nismo apostoli također imati udjela u ovom dahu Božjem. Odgovor je DA. U stihovima koji nisu uključeni u današnje čitanje, Petar odgovara na pitanje “a što je s nama?” pitanje: “Obratite se i neka se svatko od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha; i primit ćeš dar Duha Svetoga” (Dj 2,28). Isus želi disati u sve nas i tako obnoviti lice zemlje.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, neka Tvoja Crkva uvijek živi u radosti Pedesetnice, u strahopoštovanju Tvoje moći i prisutnosti.
Psalam (Pročitaj Ps 104,1, 24, 29-30, 31, 34)
Današnji psalam slavi životvornu snagu Božjeg Duha. Napisana davno prije Pedesetnice, ona ipak sažima i prošlost i budućnost. “Oduzmeš li im dah, nestaju i u prah se svoj vraćaju” (Ps 104,29) podsjeća nas na pad, na početku čovjekove priče. Neposlušnost je dovela do smrti: “Prah si i u prah ćeš se vratiti” (Post 3,19b). „Kad šalješ Duha svoga, stvaraju se i obnavljaš lice zemlje“ (Ps 104,30) opisuje naše današnje slavlje. Svijet, umoran u grijehu, prijeko treba osvježenje i obnovu. Možda smo i mi. Psalamski odgovor je savršena molitva za Duhove: “Gospodine, pošalji Duha svoga i obnovi lice zemlje.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj 1 Kor 12,3b-7, 12-13)
Evanđelje nam je pokazalo Božju želju da ponovno udahne svoj život u čovjeka. Djela apostolska pokazala su nam da je dar Božjeg daha, Duh Sveti, ušao u tok ljudske povijesti na dan Pedesetnice, proizvodeći čudesne rezultate. U poslanici nam sveti Pavao daje teološko promišljanje o značenje cijele ove povijesti. Objašnjava da nitko od nas ne može priznati Isusa Gospodinom bez Duha Svetoga. Naša kršćanska vjera je sama po sebi djelo Božjeg daha, Duha, u nama. Taj Duh vjernicima daje široku paletu duhovnih darova, stvarajući raznolikost služenja u Njegovoj Crkvi. Međutim, budući da je “isti Bog” Taj koji proizvodi ovu raznolikost, mi smo “jedno tijelo”. Sveti Pavao ovdje naglašava jedinstvo koje je stvorio Duh Sveti. Razmotrimo ovo na trenutak.
Jedinstvo je razlikovna karakteristika Trojstva – tri Osobe u Jednoj. Čovjek, stvoren na sliku i priliku Božju, čvrsto je ožičen za jedinstvo, za zajedništvo i s Bogom i s drugima. Grijeh je razbio ovo jedinstvo (sjetimo se neposrednog loma Adamovog i Evinog odnosa s Bogom i jednih s drugima u Vrtu). Babel nam je pokazao da, kada ljudi zapravo klešu jedinstvo, njihov ih ponos savija prema tome da ga perverzno koriste. Božji silazak na planinu Sinaj bio je u svrhu formiranja jedne nacije za sebe od mnogih plemena. Dao im je jedan način obožavanja i jedan zakon po kojem žive. Vremenom se taj narod raspao, a veliki dio potpuno nestao. Ljudi ne mogu stvoriti jedinstvo za sebe, iako njihova srca čeznu za tim. Prikladno, jedinstvo u Njegovoj Crkvi bila je jedina stvar za koju je Isus molio dok se suočavao sa svojom mukom: “Ja… molim… da svi budu jedno… da svijet vjeruje da si me ti poslao” (Iv 17,20- 21).
Na Pedesetnicu je Bog poslao svoj dah da stvori nadnaravno jedinstvo. Doživjeli su ga odmah među prvim obraćenicima i to je stalna manifestacija Božjeg daha u Njegovoj Crkvi, 2000 godina kasnije. Isusov život u nama, Duh Sveti, drži nas u svom jedinom Tijelu. Napokon jedinstvo – aleluja!
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, oprosti mi kad se bunim protiv jedinstva – želim svoj put, izoliram se. Neka me Tvoj Duh vodi do jedinstva za kojim čezne moje srce.
Autor fotografije Ulica Jamie na Unsplash
