Evanđelje na Cvjetnicu je drama koja je istovremeno i izrazito ljudska i duboko nadnaravna – otajstvo Kristove muke.
Evanđelje (Pročitaj Mt 26,14-27,66)
Na Cvjetnicu, katolici diljem svijeta, u svim nacijama i vremenskim zonama, javno, a ponekad i tajno, stoje mirno kako bi čuli najdužu evanđeosku pripovijest cijele liturgijske godine. Ovu uzbudljivu epizodu ne treba tumačiti. Mladi i stari, muškarci i žene, obrazovani i neobrazovani, sofisticirani i jednostavni – svi smo mi uhvaćeni u priču i razumijemo je. Zašto je tako univerzalno dostupan? Odgovor mora biti zato što je uistinu ljudski drama. Ima vrste likova, radnju, zaplete i podzaplete, emocije, preokrete i preokrete koje svi znamo, jer smo ili živjeli ili ih sada živimo. Tko od nas nije iskusio izdaju, strah, poniženje, lažno predstavljanje, nemoć, zlobu drugih, grižnju savjesti ili mračnu slutnju? Ova priča o muci nije ispričana filozofskim, teološkim ili metaforičkim jezikom. Ne, ova priča je naša priča, puna životnih istina kojima nas nitko nikada ne mora naučiti.
Zbog duljine i gustoće detalja, ovdje nije moguć opsežan komentar (vidi Isus iz Nazareta: Veliki tjedan pape emeritusa Benedikta XVI. za doista slavno ispitivanje svih mučnih spisa). Ipak, mnogima od nas može se pomoći da ostanemo pažljivi (potrebna nam je pomoć jer, nažalost, mi smo poput apostola koji su drijemali dok je Isus patio u Getsemaniju) dok se čita na misi ako prethodno razmislimo o jednoj od najfascinantnijih tema priče: ironija.
Još od Edenskog vrta, kada je zmija obećala “otvoriti oči” Adamu i Evi i umjesto toga prouzročila duhovno sljepilo, ljudsko iskustvo protkano je ironijom (riječi ili događaji koji izgledaju kao da znače jedno, a zapravo znače nešto drugo). Nikada se ne umorimo od toga da ga vidimo razotkrivenog, u drugima ili u sebi (zato ga volimo u književnosti, humoru i dnevnim novinama). Ova evanđeoska priča, budući da je vrlo ljudska, obiluje ironijom. Slijedimo neke od njegovih niti:
Na Posljednjoj večeri svi apostoli poriču da bi mogli iznevjeriti Isusa, ali svi, osim Ivana, poriču (Mt 26,56). Juda poljubi Isusa, znak bratske ljubavi, ali poljubac je bio izdajnički. Oni koji su uhitili Isusa pojavljuju se s mačevima i toljagama, no sve što su Ga ikad vidjeli je da mirno sjedi u Hramu i poučava. I Kajfa i Pilat, koji su se urotili da ubiju Isusa, svojim ga usnama ispovijedaju kao “Krista, Sina Božjega” (Mt 26,63) i “kralja židovskog” (Mt 27,11), a da Isus nije reći bilo što osim: “Tako ste rekli.” Čovjek, Baraba, čije ime znači “Sin Božji” i koji je bio krivac za pobunu (ponekad se prevodi kao “pljačkaš”), pušten je iz zatvora u zamjenu za pravog “Sina Božjeg”, koji je platio cijenu oslobađanja od svih buntovnih “božjih sinova” – ti i ja. Svjetina koja je vikala za Isusovim raspećem pozivala je: “Njegova krv na nas i našu djecu” – i tako je i bilo. MeđutimNjegova krv neće biti krv krivnje, kao što su oni pretpostavljali, već krv pomirenja, za njihov oprost. Svojim su usnama to pozdravili. Nezamisliva ironija!
I ima više – vojnici oblače Isusa kao kralja s ogrtačem, krunom i žezlom. Oni misle da je to za Njegovo poniženje i razotkrivanje prijevare, ali umjesto toga priznaje da je On kralj kraljevstva koje nije od ovoga svijeta. Nad Njegovim križem, u znaku ispisanom na tri glavna jezika Grčko-Rimskog Carstva, oni nesvjesno proglašavaju Isusa kraljem svih naroda. (Napomena: tri jezika koja Isusa proglašavaju kraljem i danas se pojavljuju u misi. Kyrie je grčki; Aleulija je hebrejski; Sanctus je latinski.) Konačno, u pokušaju da osiguraju da nitko ne može ukrasti Isusovo tijelo i tvrditi da je uskrsnuo od mrtvih, osiguravaju grobnicu “zapečativši kamen i postavivši stražu” (Mt. 27:66), čime se jamči da je samo objašnjenje za Isusovo ponovno pojavljivanje, ako se dogodi, bilo bi Njegovo uskrsnuće. “Kralj” koji izgleda slab i nemoćan, umirući od ruku onih koji su ga prezirali, upravo bi tom slabošću i patnjom porazio Smrt, najmoćnijeg neprijatelja čovjeka, najveći ironijski obrat svih vremena.
Nije ni čudo da je ovo priča čija privlačnost nikada neće biti iscrpljena!
Mogući odgovor: Isuse, što Ti reći u znak zahvalnosti za ono što si podnio za mene? Dugujem ti svoj život!
Prvo čitanje (Pročitaj Iz 50,4-7)
Prorok Izaija, jer je živio u vrijeme velike nevjernosti saveza u Božjem narodu (oko 8.th st. pr. Kr.), morao je uputiti strašna upozorenja o nadolazećoj katastrofi ako se ljudi ne pokaju. On je prorekao da će presuda neizbježno pasti, ali Izaija je također govorio o nadolazećoj obnovi, kada će njihova kazna završiti, a ljudi će ponovno cvjetati u svojoj zemlji. Zanimljivo je da su Izaijina proročanstva uključivala detaljne opise Sluge patnika koji će igrati značajnu ulogu u ovoj obnovi. Njegovom nevinom, dragovoljnom patnjom, grijeh naroda bi bio oprošten. Ovdje, naravno, imamo zapanjujuće mesijansko proročanstvo o Isusu, Nevinom koji je patio u ime svih ljudi, čineći naše otkupljenje mogućim. Postoji nekoliko “pjesama” u Izaiji o ovom Sluzi patniku. Današnje čitanje naglašava odlučnost Sluge da ostane na putu koji mu je zacrtan, bez obzira na fizičko nasilje i djela ponižavanja protiv njega. To se proročanstvo ispunilo na Isusu, koji je “postojano okrenuo svoje lice da ide u Jeruzalem” (Lk 9,51) i tiho podnosio brutalnost prezira, kao što vidimo u čitanju evanđelja. Iako se Isus u Vrtu borio sa svojom prirodnom željom da izbjegne patnju, ustao je iz svoje mučne molitve kako bi ispunio Izaijine riječi: “Nisam se pobunio, nisam se vratio” (Izaija 50,5).
Mogući odgovor: GOSPODINE, potrebna mi je hrabrost i ustrajnost Sluge Patnika da vršim Tvoju volju kada se suočim s protivljenjem. Molim te, udijeli mi danas tu milost u Euharistiji.
Psalam (Pročitaj Psalam 22:8-9, 17-20, 23-24)
Ne možemo čitati ovaj psalam a da se ne iznenadimo koliko točno opisuje neke od detalja raspeća. Zato ga shvaćamo kao mesijanski psalam, koji je napisao David, kralj Izraela, stotinama godina ranije. David je, poput Isusa, bio nepravedno progonjen. Njegovi su ga neprijatelji htjeli uništiti, a njegova patnja ga je natjerala da poviče: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Međutim, u stihu koji nije uključen u naše čitanje, David priznaje da Bog jest ne napustio ga: “Jer On nije prezreo niti se gnušao nevolje nevoljnika; i nije sakrio lica svojega od njega, nego je čuo kad je zavapio k njemu” (Ps 22,24). Ovo je prekretnica psalma. David dalje vidi vrijeme kada će biti obnovljen i moći “naviještati tvoje ime svojoj braći usred zbora” (Ps 2,25), čak moći “jesti i nasititi se” (Ps 22 :26). Drugim riječima, David vidi život nakon njegove patnje, nešto prekrasno od Boga s druge strane toga što će natjerati cijeli Izrael da mu “odda slavu… poštuje ga” (Ps 22,23). Je li onda čudno što je ovaj psalam bio na Isusovim usnama dok je umirao na križu? Odvojenost od Boga koju je iskusio dok je nosio svu težinu svih grijeha čovječanstva učinila je da se osjeća napuštenim, kao i David, ali imao je i nadu psalmista: “Potomstvo će mu služiti; ljudi će pripovijedati o GOSPODU budućem naraštaju i navješćivati izbavljenje njegovo narodu koji još nije rođen” (Ps 22,30). Ne možemo sumnjati da mu je ovaj psalam, tako dobro poznat Isusu, dao hrabrost dok je ispio svoju čašu patnje do gorkog kraja.
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj Fil 2,6-11)
Sveti Pavao daje nam sažetak utjelovljenja i, s njime, pregled onoga što se nalazi iza trijeznih detalja današnjeg evanđeoskog pripovijedanja. Isus je ostavio svoju slavu na nebu da bi postao jedan od nas, a ipak je postao više “mi” nego što smo mi sami! Bog nas je stvorio za poslušnost Njemu, što bi nam omogućilo da živimo na njegovu “sliku i priliku” i budemo istinski sretni. Mi, međutim, uvijek izaberemo neposluh, tako da sami nikada zapravo ne dosegnemo ono što zapravo jesmo. Isus je izabrao savršenu poslušnost za nasčak i do smrti. Stoga mu je Bog dao Ime koje će na kraju natjerati svako koljeno da klekne i svaki jezik prizna da je “Isus Krist Gospodin.” U svim drugim našim današnjim čitanjima vidimo Slugu patnika, lišenog moći i slave, samu sliku slabosti i poraza. U ovoj poslanici vidimo Kralja Isusa, uzvišenog i proslavljenog i hvale dostojnog – savršeno iščekivanje radosti Uskrsa!
Mogući odgovor: Kralju Isuse, pomozi mi da vjerujem da je put poniznosti i poslušnosti uvijek put do slave.
✠
Autor fotografije Grant Whitty na Unsplash
