CNA Newsroom, 28. travnja 2025. / 19:06
Napomena urednika: 28. travnja 2025., kardinal Baldassare Reina, vikar za biskupiju Rim, isporučio je sljedeće homilije tijekom trećeg dana masa Novendiales za papu Franjo. Tekst u nastavku je CNA radni prijevod talijanskog originala Objavio Vatikan.
Moj krhki glas danas je ovdje da izrazi molitvu i tugu dijela crkve – onu Rima – koji joj je dodijelio težinu povijesti odgovornosti.
U ovih dana Rim je narod koji oplakuje svog biskupa – narod, zajedno s drugim narodima, koji su se postrojili, pronalazeći prostor među gradskim mjestima za plakanje i molitvu, poput “ovce bez pastira”.
Ovca bez pastira: metafora koja nam pomaže da prikupimo osjećaje ovih dana i uđemo u dubinu slike koju smo dobili iz Ivanovog evanđelja – zrna pšenice koja mora umrijeti da bi urodila plodom. Prispodoba koja govori o ljubavi pastira prema njegovom jatu.
U ovom trenutku, dok svijet gori i malo ih ima hrabrosti proglasiti evanđelje i prevesti ga u konkretnu i moguću viziju budućnosti, čovječanstvo se pojavljuje poput ovce bez pastira. Ova slika ostavlja Isusova usta dok gleda na gužve koje su ga slijedile.
Oko njega su apostoli, prijavljujući sve što su učinili i podučavali: riječi, geste i radnje naučene od gospodara – proglašenje nadolazećeg Kraljevstva Božjeg, poziv na obraćenje i znakovi koji su dali melo – milovanje, ispružena ruka, razdvojeni govor, bez propisa, bez propisa, bez propusta. U obavljanju ove službe, potrebno da probudi vjeru i nadu – da zlo ne bi imalo posljednju riječ, da je život jači od smrti – nisu imali ni vremena za jelo.
Isus osjeti težinu ovoga – i to nas sada tješi.
Isus, pravi pastir povijesti kojem je potreban spas, poznaje teret postavljen na svakoga od nas u nastavku njegove misije, pogotovo dok se nađemo u potrazi za njegovim prvim pastirom na zemlji.
Kao i u vrijeme prvih učenika, postoje uspjesi i neuspjesi, umor i strah. Horizon je neizmjeran, a iskušenja u onom velu puze ono što je važno: željeti, tražiti i raditi u iščekivanju “novog neba i nove zemlje”.
Ovo ne može biti vrijeme za uravnoteženje djela, taktike, opreza, instinkta da se okrenu ili, što je još gore, saveze za osvetu i moć, već nam treba radikalno raspoloženje da uđemo u Božji san povjeren na naše siromašne ruke.
U ovom trenutku me je pogodilo ono što Otkrivenje kaže: “Ja, Ivan, vidio sam sveti grad, novi Jeruzalem, koji je iz neba izlazio iz neba, pripremljen kao mladenka ukrašena svog supruga.”
Novo nebo, nova zemlja, novi Jeruzalem.
Suočeni s najavom ove novosti, ne možemo se predati o toj mentalnoj i duhovnoj liječenici koja nas povezuje s prošlim iskustvima Boga i crkvenih praksi, želeći da se beskonačno ponavljaju, podmukli strah od gubitaka potrebnih potrebnim promjenama.
Mislim na višestruke reformske procese crkvenog života koje je pokrenuo papa Franjo, koji se protežu izvan vjerske pripadnosti. Ljudi su ga prepoznali kao univerzalnog pastora. Ti ljudi nose zabrinutost u svojim srcima, a čini mi se da u njima razaznaju pitanje: što će biti s procesima koji su započeli?
Naša dužnost mora biti razaznavanje i naručivanje onoga što je započelo, s obzirom na ono što naša misija zahtijeva od nas, krećući se prema novom nebu i novoj zemlji, ukrašavajući mladenku (Crkvu) za mladenke.
Inače, riskiramo odjeću mladenke prema svjetovnim modama, vođenim ideološkim tvrdnjama koje suzalo jedinstvo Kristova odjeće.
(Priča se nastavlja u nastavku)
Pretplatite se na naš dnevni bilten
Tražiti pastira danas prije svega znači potražiti vodiča koji zna upravljati strahom od gubitka u lice zahtjeva Evanđelja.
Tražiti pastira koji nosi Isusov pogled – epifaniju Božjeg čovječanstva u svijetu obilježenom nečovječnošću.
Da bismo tražili pastira koji potvrđuje da moramo hodati zajedno, integrirajući ministarstva i karizme: mi smo Božji narod, koji je sastavljen da proglasi evanđelje.
Kad Isus vidi ljude koji ga slijede, osjeća suosjećanje u njega: vidi žene, muškarce, djecu, starije osobe, bolesne, siromašne – i nitko se ne brine za njih, nitko nije hranio njihovu glad – glad života postao je oštro, a glad za Riječ. Prije tih ljudi osjeća se da je njihov kruh koji neće propasti, njihova voda koja beskrajno ugasi žeđ, balzam koji liječi rane.
Osjetio je isto suosjećanje koje je Mojsije osjećao kad je, na kraju svojih dana, s visina planine Abarim, okrenut prema obećanoj zemlji koju neće ući, gledao na mnoštvo koje je vodio i molio Gospodinu da ne postanu jato bez pastira.
Molitva je sada naša molitva-molitva cijele Crkve i svih muškaraca i žena koji traže da se vode i podržavaju usred životnih borbi, među sumnjama i kontradikcija, siroče riječi koja ih može voditi usred pjesama sirene koje laskaju instinkte samoosmislenog, koji se ne mogu uvesti u iznesenu, a da se odnese, uneseno u refleksiju Svjetski komplicisti ili slijepi, gluhi savezi protiv znakova Duha Svetoga.
Isusovo suosjećanje je suosjećanje proroka koji otkrivaju Božju patnju kad su vidjeli njegovi narod raštrkani i zlostavljani od strane loših pastira – plaćenika koji iskorištavaju stado i bježe kad vid vuka. Loši pastiri brinu ništa za ovce, napuštajući ih opasnosti – i na taj način ih se ugrabi i raspršuju.
Ali dobar pastir položi svoj život za ovce.
Ovo radikalno raspoloženje pastira pripovijeda se u evanđelju Ivanovog proglašenog u ovoj euharistijskoj liturgiji – svjedočanstvu kako je Isus mogao vidjeti izvan smrti, na sat koji će proslaviti njegovu misiju: sat smrti na križu, otkrivajući bezuvjetnu ljubav za sve.
“Ako zrno pšenice koje padne na zemlju ne umre, ostaje samo zrno pšenice.” Zrno koje je tražilo zemlju utjelovljenjem riječi, padajući kako bi podigao one koji su pali, dolazeći tražiti izgubljene.
Njegova smrt je sjetva koja nas ostavlja suspendiranim u taj sat, kada sjeme više nije vidljivo, skrivena od strane zemlje zbog koje se bojimo da je izgubljena. Suspenzija koja bi nas mogla mučiti, ali umjesto toga može postati prag nade, pukotina u dvojbi, svjetlost u noći, vrt Uskrsa.
Obećana plodnost pripada ovom raspoloženju smrti: da postane pšenica, taoca do nevjere i upada – na koji Isus, dobar pastir koji svoj život položi za svoje ovce, reagira s oproštenjem, moleći se Ocu dok su ga napustili svojim prijateljima.
Dobri pastir pogira kroz njegovu smrt, oprostivši svojim neprijateljima, preferirajući njihovo spasenje – spasenje svih – preko sebe.
Ako želimo biti vjerni Gospodinu, zrnu pšenice koje je palo na zemlju, moramo sijati i svoj život.
I kako se ne možemo prisjetiti psalma: “Oni koji siju u suzama će žeti pjesama radosti”?
Postoje slučajevi, poput našeg, kada, kao poljoprivrednik kojeg psalmist odnosi, sjetva postaje ekstremna gesta, vođena radikalnošću vjere.
Vrijeme je gladi – sjeme bačeno na zemlju izvlači se iz posljednjeg rezervata bez koje umire. Poljoprivrednik plače jer zna da ovaj posljednji čin zahtijeva riskiranje njegovog života.
Ali Bog ne napušta svoj narod. Ne napušta svoje pastire. Neće dopustiti, baš kao i sa svojim sinom, da ostanu u grobu zemlje.
Naša vjera štiti obećanje radosne žetve – ali ona mora proći kroz smrt sjemena koja je naš život.
Ta ekstremna, totalna, iscrpljujuća gesta sijača natjerala me da pomislim na uskrsnu nedjelju pape Franjo, o tom izljevu blagoslova i zagrljaja svom narodu, dan prije nego što je umro. Posljednji čin njegove neumorne sjetve o najavi Božje milosti. Hvala, papa Franjo.
Marija, Sveta Djevica koju smo u Rimu snosili kao “Salus Populi Romani”, koja sada stoji pored i promatra svoje smrtne ostatke, dobiva dušu i štiti nas dok nastavljamo njegovu misiju. Amen.
Kardinal Baldassare Reina, bivši pomoćni biskup u Rimu i rodom iz Sicilije, služi kao vikar general svoje svetosti za biskupiju Rim, a papa Franjo je stvorio kardinal 2024. godine.
