Već četvrtu godinu zaredom najmlađa zenička župa Čajdraš u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i u Središnjoj Bosni nakon proslave patrona svetkovine Srca Isusova, dan kasnije u subotu, 8. lipnja 2024. godine, euharistijskim slavljem i druženjem pod vodstvom aktualnog čajdraškog župnika vlč. Josipa Šimunovića organizirala je po četvrti put susret prognanih, iseljenih i raseljenih župljana. Najava i poziv aktualnog župnik, koji je započeo s organiziranjem okupljanja, naišao je na lijepi odjek bivših i sadašnjih vjernika župe Čajdraš iz tuzemstva i inozemstva sa željom da u župnoj crkvi kroz Euharistijsko slavlje i nakon toga kroz zajedničko druženje makar nakratko dožive nešto lijepo vezano na župu svoga rođenja, krštenja i svoga podrijetla. Odaziv na ovogodišnji susret je bio lijep, a nazočnost Čajdražana i lijepog broja vjernika iz drugih Zeničkih župa i Viteškog kraja ispunio je čajdrašku župnu crkvu i dobar dio prostora ispred nje.
Euharistijskom slavlju predsjedao je domaći sin ravnatelj Caritasa Bosne i Hercegovine mons. Tomo Knežević uz suslavlje aktualnog čajdraškog župnika, dvojice domaćih sinova zavidovićkog župnika vlč. Stipe Kneževića i splitskog franjevca na službi vika u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Berlinu u Njemačkoj fra Dejana Međugorca. Čajdraš je uvijek volio pjesmu kako za srce tako i za dušu, a ovaj dar pokazali su kako na euharistijskom slavlju tako i za stolom zajedništva, bez obzira na njihovu starosnu dob. Svaka pjesma i svaka riječi budili su osjećaje podrijetla i sjećanje na Zeničke i Čajdraške prostore.
U svojoj propovijedi mons. Tomo Knežević okupljenima je posvijestio put nastanka i života župe Čajdraš od njezina osnutka i proglašenja 2. listopada 1977. godine pa sve do ovog četvrtog okupljanja. Kazao je kako je velika stvar i najveći dar za Zenički kraj i Čajdraš bila odluka o osnivanju župe Čajdraš pokojnog vrhbosanskog nadbiskupa dr. sc. mons. Marko Jozinović, nakon što je primio je delegaciju iz Čajdraša, a koju su sačinjavali pok. Franjo Majstorović, pok. Niko Tikvić zvani Ćelo, pok. Franjo Majstorović i tadašnji čajdraški sjemeništarac sada zavidovićki župnik vlč. Stipo Knežević. Spomenuo je kako je već ranije vlč. Miodrag Mišković, župnik u župi sv. Josipa u Zenici i tada naš župnik, već kupio zemlju od Ante Žepačkića za gradnju buduće crkve. Istaknuo je kako je nadbiskup sve saslušao i donio odluku kojom osniva župu Čajdraš, a vlč. Nikolu Pranjić, mlađeg imenovao prvim župnikom, koji je sa svojim župljanima izgradio prvo župnu kuću, a nakon toga i župnu crkvu. Podsjetio je i na sve pokojne župnike iz župe sv. Josipa, koji su svojim životom svjedočili vjeru u Trojedinoga Boga: vlč. Milivoj Čekada, vlč. Zvonko Rajić, vlč. Rudolf Römer, vlč. Ivan Starčević, vlč. Anto Čondrić i vlč. Miodrag Mišković. K tome bilo je puno dobrih kapelana, koji su držali vjeronauku u središtu Čajdraša i na različitim mjestima u Gornjem Čajdrašu. Velike zasluge za našu vjeru imale su i sestre Služavke Malog Isusa i Sestre Uršulinke, koje su neumorno radile za kraljevstvo Božje u prelijepom Zeničkom kraju i ostavile duboke tragove.
Propovjednik je uprisutnio povezanost ovog dijela Središnje Bosne između Zeničke i Lašvanske doline tijekom minuloga vremena koje je bilo prisutno sve do današnje dana i kroz ženidbu i sklapanje brakova, a o čemu najbolje svjedoče sve naše prabake, bake, majke drugih dijelova Središnje Bosne iz Viteza, Busovače, Gornjeg kraja: iz župe Brajkovići, iza Malkina mosta i drugih mjesta. Ako se malo prelistaju stare matice župe sv. Ilije u Zenici može sve vidjeti da je Čajdraš bio najveće hrvatsko i katoličke selo u općini Zenica. Stoga nije čudno da je u Čajdrašu prije II. svjetskog rata postojala i podružnica Hrvatske Seljačke Stranke, stožerne stranke Hrvata. Obitelj Kolar, koja je morala napustiti Zenicu, sa sobom je ponijela i sačuvala usprkos svih opasnosti zastavu HSS i nakon prvih višestranačkih izbora vratili istu Čajdražanima, a gdje se sada nalazi nakon preživljavanja komunističkog vremena neki mogu znati, a koji su bili zaduženu za čuvanje iste. U maticama nalazimo prezimena duvanjska, livanjska, hercegovačka i dalmatinska, kao i u cijeloj Središnjoj Bosni. Hrvatski povjesničar Klaić sredinom 19. stoljeća spomenuo je da se tada Zenicu nazivalo „Malom Dalmacijom“, a Zenica je bila skoro cijelo stoljeće trgovačko središte za brojne trgovce voća, povrća, mesnih i drugih proizvoda kako s juga tako i sa sjevera Bosne i Hercegovine, ali i iz ravne Slavonije. Činjenica je kako su neka prezimena, kao što se dogodilo nakon zadnjeg Domovinskog rada u Bosni i Hercegovini, nestala iz Čajdraša kao na primjer Perković koja je odselila u Žepački kraj, a što je zabilježeno i u objavljenoj čajdraškoj monografiji „Čajdraš u mome srcu“: Obitelji župe Čajdraš prije i nakon minuloga rata. A ta obitelj objedinjuje čajdraške obitelji Perković, Jonjić, Knežević i Štrbac. Iz njih imamo i dva svećenika franjevca Bosne Srebrene, a isto tako imamo svećenike iz obitelji iseljenih Čajdražana Matosa, Majstorovića i Međugoraca diljem naše Lijepe Domovine.
Prilika je ovo danas, kazao je propovjednik, posebno spomenuti našeg dragog pokojnog župnika vlč. Božu Markotića koji je prošao križnim putem tijekom Domovinskog rata sa svojim vjernicima i Hrvatima katolicima cijele župe Čajdraš i Zeničkog kraja. Od osnivanja pa do danas, kroz nepunih pedeset godina, župa je imala deset rezidirajućih župnika, zatim četiri privremena upravitelja od kojih su neki bili s nerezidirajućim statusom i bez dekreta, te dvojicu kapelana. Koja se župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji može „pohvaliti“ s ovolikim brojem svećenika koji su u njoj djelovali. Iz župe potječu dvojica svećenika Vrhbosanske nadbiskupije i dvojica franjevaca Splitske provincije, ali ima i drugih čiji su korijeni čajdraški, bilo preko oca bilo preko majke. Do 15. travnja 1993. godine, do napada i progona bošnjačke Armije BiH, brojila je 1.472 vjernika u 396 obitelji, a nakon Vašingtonskog sporazuma i odlaskom tadašnjeg čajdraškog župnika i vojnog kapelana Zeničke brigade HVO-a vlč. Bože Markotića na liječenje, 28. ožujka 1995. god., ratne strahote preživjelo 447 vjernika u 175 obitelji uglavnom starije dobi. A koliko je danas nakon poratnog kakvog takvog oporavka, zatim nakon dubokih i neizbrisivih tragova i gospodarske krize prisutne u cijeloj jugoistočnog Europi i u našoj ovozemaljskoj domovini Bosni i Hercegovini najbolje je posvjedočio aktualni župnik, koji je župu prihvatio iskreno i širinom svoga svećeničkog srca. A nakon prošlogodišnjeg blagoslova kuća župa Čajdraš ima 383 župljana u 181 obitelji. Naša je radost da je u spomenutoj monografiji objavljena usporedna tabela obitelji prije i nakon Domovinskog rada na ovim srednjobosanskim prostorima.
Ovo malo čajdraško stado pozvano je biti sol zemlje i svjetlo svijeta i u nadi protiv svake nade ostati i opstati na ovim Čajdraškim i Srednjobosanskim prostorima, te u vjeri i nadi graditi sadašnjost i budućnost. Imajmo pouzdanja u Božju ljubav, čiju je svetkovinu Čajdraš jučer proslavio. Prvi Čajdraški župnik predložio je i odlučio se za Srce Isusovo iz dva razloga: u ovom dijelu bivšeg Zeničkog sada Žepačkog dekanata ovog dijela Središnje Bosne nema ovog patrona, kao i ljubav prema ovoj svetkovini i prisutne pobožnosti u Vrhbosanskoj nadbiskupiji koju je posebno gajio i od otaca isusovaca dobio prvi vrhbosanski nadbiskup Sluga Božji Josip Štadler.
Mons. Knežević propovijed je završio riječima pape Franje izrečenim prije dvije godine na svetkovinu Srca Isusova: „… Slavimo svetkovinu Presvetog Srca Isusova, u kojoj se Božja ljubav susrela s čitavim ljudskim rodom. Pozivam svakoga od vas da s pouzdanjem pogledate u Presveto Srce Isusovo i da često ponavljate, osobito tijekom ovog mjeseca lipnja: Isuse krotka i ponizna srca, preobrazi naša srca i daj da velikodušno ljubimo Boga i bližnjega, rekao je Papa…“ Vi koji ste napustili ove čajdraške i srednjobosanske prostore živite svoju vjeru koju ste donijeli sa sobom i budite naš ponos u svojim novim župama i mjestima življenja!
Brojni su na razne načine doprinijeli i obogatili glazbeno i pjevački ovogodišnje okupljanje, a među njima je i Muška pjevačka skupina „Krčevljani“ iz viteškog naselja Krčevine, zatim pojedinci i skupine iz Zeničke i Čajdraške doline. (kta)