Jednom, u Izraelovim lutanjima pustinjom, Mojsije je stavio brončanu zmiju na stup i podigao je za ozdravljenje Božjeg naroda. Zašto se Isus uspoređuje s tom zmijom?
Evanđelje (Pročitaj Iv 3,14-21)
Danas čitamo posljednji dio razgovora koji je Isus vodio s Nikodemom, farizejem koji je noću došao k njemu razgovarati. Većina farizeja bila je sumnjičava i prezirna prema Isusu, ali ne i Nikodem. Prepoznao ga je kao “učitelja od Boga” zbog čudesnih djela koja je činio (vidi Iv 3,2). Isus je odmah shvatio što taj čovjek traži, pa je s njim započeo raspravu o potrebi da se „nanovo rodi“ za ulazak u kraljevstvo Božje (Iv 3,3). To je naravno potpuno zbunilo Nikodema, jer je znao da osoba ne može ponovno ući u maternicu radi drugog rođenja. Isus je naglasio: “Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje” (Iv 3,5). Kada se Nikodem nastavio boriti s ovom idejom, Isus je bio red da bude zbunjen: “Zar si ti učitelj Izraelov, a to ne razumiješ?” (Iv 3,10)
Zašto je Isus očekivao da Nikodem shvati da samo radikalna radnja poput ponovnog rođenja može omogućiti čovjeku da uđe u Božje kraljevstvo? Što je to u povijesti Izraela trebalo pripremiti Nikodema za ovo? Današnje čitanje daje nam trag.
Kako bi mu pomogao razumjeti potrebu za ponovnim rođenjem, Isus podsjeća Nikodema na vrijeme tijekom izraelskog putovanja iz Egipta u Obećanu zemlju kada su se ljudi gorko žalili na nedostatak hrane i vode, nazivajući manu koju je Bog dao “bezvrijednom hranom” (pročitajte Br. 21:1-9). Da ih kazni, Bog je među ljude poslao “ognjene zmije”; mnogi od ugriženih su umrli. Narod se pokajao za svoj grijeh nezahvalnosti i nedostatka vjere, pa je Mojsije zamolio Boga da ukloni zmije. Umjesto toga, Bog je rekao Mojsiju da napravi brončanu zmiju, podigne je na stup i neka je svatko koga ugrize pogleda kako bi ozdravio. Ne čini li se ovo čudnim? Zašto bi Bog to tražio od ljudi? Zašto jednostavno ne bi uklonio sve zmije kako nitko ne bi bio ugrizen umjesto da traži od bolesnika da gledaju u kopiju istog stvorenja kojeg su se bojali, onoga kroz koje je došlo toliko smrti?
Ovdje možemo samo nagađati, jer Bog Mojsiju nije objasnio svoje razloge. Koje su mogućnosti? Je li Bog želio da ljudi sudjeluju u vlastitom ozdravljenju činom vjere koji bi to od njih zahtijevao, nakon što su odbili živjeti po vjeri kada je ponestalo hrane i vode? Svakako je bila potrebna vjera svakome koga je ugrizla smrtonosna zmija da povjeruje da će ozdraviti ako jednostavno pogleda brončanu zmiju “podignutu” na stup. Je li Bog želio podsjetiti ljude da su se zmije pojavile samo zbog njihove nezahvalnosti i prigovaranja – je li zmija trebala biti podsjetnik na njihov grijeh, kao i njihov izvor ozdravljenja? Je li ih gledanje zmije koja daje život vratilo u Eden, kada je zmija koja se bavila smrću uzrokovala da ljudi izgube život koji je Bog imao za njih? Je li sve ovo dio objašnjenja neobičnog događaja u divljini?
Vratimo se sada posljednjim Isusovim riječima Nikodemu. Upamtite da je Isus mislio da bi svatko tko je dobro obrazovan u povijesti Izraela trebao shvatiti da je čovjekov problem s ulaskom u kraljevstvo Božje sam čovjek. Što treba učiniti s ljudima koji su, kao rezultat Adamove neposlušnosti, rođeni u grijehu? Čak ni “sinovstvo, slava, savezi, davanje Zakona, štovanje i obećanja” (vidi Rim 9,4) koje je Bog dao svom ljubljenom Izraelu nisu im omogućili da zadrže vjeru u Njega. Bili su ugrizeni pobjedom zmije nad Adamom. Bili su nasmrt bolesni. Jedini lijek za ovaj otrovni ugriz bio je potpuno novi život, ponovno rođenje. Kako bi se to dogodilo?
Isus je morao biti “uzdignut” na križ. Morao je umrijeti smrću koju je prouzročio ugriz zmije, iako On sam nije bio ugrižen. Uzeo je otrov za nas. Iz svoje ljubavi prema svijetu, Bog je poslao svoga Sina da nas spasi od sigurne smrti. U Mojsijevo vrijeme ljudi su morali gledati stvorenje koje ih je otrovalo i vjerovati da bi ih Bog izliječio. Sada moramo pogledati Isusa na križu, ljudsko biće, čovjeka baš poput onoga preko kojeg se otrov zmije u Edenu proširio na cijeli ljudski rod, i vjerovati bit ćemo izliječeni ponovnim rođenjem koje nam je toliko potrebno. Kad su ljudi vidjeli zmiju u pustinji, to ih je podsjetilo na njihovu neposlušnost. Kada vidimo Isusa na križu, to nas podsjeća na težinu našeg grijeha. Možemo tako jasno vidjeti da zahtijeva osudu i da je smrt njegova pravedna kazna. Kada je Isus bio “uzdignut” iz smrti i zatim “uzdignut” na nebo prilikom uzašašća, znamo da je naš dug plaćen. Umiremo s Isusom, u krštenju, a ipak živimo („rođeni iz vode i Duha“).
Polako možemo početi shvaćati koliko je djelotvorna epizoda u pustinji nagovijestila Isusa koji je “uzdignut” za nas. U slučaju da nismo, sveti Ivan nam daje objašnjenje što je Isus došao učiniti. Isus je Božje ozdravljenje za nas. Oni koji ga odbace ostaju bolesni od zmijskog otrova iz Edena – ostaju puni smrti (“tko ne vjeruje, već je osuđen”). Sin Božji razapet na križu jasno izriče ono što nam govori sveti Ivan: “Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više voljeli tamu nego svjetlost jer su im djela bila zla.” Oni koji gledaju Isusa uzdignutog i vjeruju da je on njihova jedina nada za oproštenje i novi život dolaze “na svjetlo”. Oni se iznova rađaju u život vječni. Kao rezultat toga, njihova se “djela mogu jasno vidjeti kao učinjena u Bogu”.
Jesmo li shvatili da postoji toliko toga za “vidjeti” kada gledamo Isusa “uzdignutog”?
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, u korizmi te često gledam uzdignuta na križ. Pomozi mi da tamo vidim Tvoju pobjedu i Tvoju ljubav. Pomozi mi da živim kao da to razumijem.
Prvo čitanje (Pročitaj 2 Ljet 36,14-16, 19-23)
Ovo nam čitanje pomaže vidjeti da su Božje kazne uvijek izazvane čovjekovom neposlušnošću i nevjernošću saveza, ali također uvijek u sebi sadrže obećanje nade. Razlog tome je velika, neugasiva ljubav Božja prema nama. Čak iu pustinji, Božja kazna “ognjenom zmijom” trebala je poučiti Njegov narod da njihova sreća leži u vjeri, a ne u gunđanju i nezahvalnosti. Kad su se pokajali i povjerovali Bogu, ozdravili su.
Naše čitanje govori nam o tužnoj priči o padu “svih knezova Judinih, svećenika i naroda” u veliku dekadenciju. “Rano i često” Bog je slao proroke da pozovu ljude natrag na njihov savez s njim, jer je imao samilosti prema njima. Odbili su poslušati, pa kada nije bilo “lijeka”, Bog je dopustio Babiloncima da napadnu Jeruzalem, unište Hram i odvedu stanovnike u progonstvo. Međutim, Jeremija, prorok čija su strašna upozorenja o nadolazećem sudu među najmračnijim spisima u Svetom pismu, dao je tračak nade nakon kazne: “Dok zemlja ne povrati svoje izgubljene subote, za sve vrijeme dok bude pusta, imat će počivaj dok se ne navrši sedamdeset godina.” Izgnanstvo neće trajati zauvijek. Kad je kazna ispunila svoju svrhu, a to je da ljudi shvate što su izgubili i da odluče dublje njegovati svoj savez s Bogom, završila je. GOSPODIN je potaknuo Kira, perzijskog kralja (koji je osvojio Babilon) da dopusti Židovima da se vrate u Judu. Čak im je dao pomoć za obnovu Hrama. Nije sve izgubljeno!
Ovdje imamo jednu od najvažnijih lekcija koje možemo naučiti iz Starog zavjeta: Božje kazne imaju svrhu. One dolaze iz Njegove ljubavi, a ne iz Njegove mržnje. Kažnjavanje zmija u pustinji naučilo je ljude da se pouzdaju u Boga. Isusova kazna na križu uči nas da kroz smrt – Njegovu i našu – dolazi novi život. To je pouka koju možemo uzeti k srcu na našem korizmenom putu do Uskrsa.
Mogući odgovor: Nebeski Oče, pomozi mi da se ne bojim Tvoje kazne. Pomozi mi da tražim znakove Tvoje ljubavi koji su uvijek tu.
Psalam (Pročitajte Ps 137:1-6)
Naš psalam je proganjajući, poetski izraz onoga što se dogodilo Židovima u izgnanstvu: “Kraj potoka babilonskih sjedili smo i plakali kad smo se spomenuli Siona.” Kad su izgubili sve, shvatili su ono što je najvažnije – svoj savez s Bogom – iako su prema njemu bili ravnodušni i nevjerni dok su živjeli u Obećanoj zemlji. Naposljetku, nakon toliko neposluha, “smrt” Izopćenika razjasnila im je njihovu pravu ljubav: “Neka mi se jezik za nepce prilijepi ako te se ne sjetim, ako Jeruzalema ne stavim ispred svoje radosti.” Njihovi su ih otmičari rugali, ismijavajući njihovu bivšu slavu: “Pjevajte nam pjesme sionske!” Ubodeni tako, duboko su shvatili što im se dogodilo: “Kako bismo mogli pjevati pjesmu Jahvinu u tuđoj zemlji?” Iskusili su ono što svi mi činimo u vremenima kazne – duboko žaljenje zbog naše ravnodušnosti prema onome što je najvažnije u životu. Psalmist nam daje prikladnu molitvu za korizmu: “Neka moj jezik utihne, ako te ikad zaboravim.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj Ef 2,4-10)
Sveti Pavao daje nam opsežan, gotovo kozmički opis onoga što je sveti Ivan mislio svojim jednostavnim riječima: “Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca.” Naglašava da je “Bog, koji je bogat milosrđem, zbog velike ljubavi koju je imao prema nama” posegnuo učiniti za nas ono što sami ne možemo učiniti. Zapravo, “kad bijasmo mrtvi u svojim prijestupima, [He] oživio s Kristom Isusom.” Ne možemo biti bespomoćniji da se popravimo nego kada smo “mrtvi”. Kad je Izrael bio “mrtav” u pustinji, ugrizle su ga zmije otrovnice, Bog ih je izliječio. Kad su Židovi bili “mrtvi” u Egzilu, Bog ih je obnovio. Kad je Isus bio “mrtav” u kazni za naš grijeh, Bog ga je uskrisio u novi život. Zatim, najslavnije, sveti Pavao kaže da kada je Bog “uskrisio” Isusa na nebo, uzeo je i nas sa sobom! Kako to može biti?
Ne razumijemo u potpunosti ovu misteriju, naravno, ali ne može se poreći da sveti Pavao kaže da je to istina. Isus je uzeo naše čovječanstvo u nebo kao predokus budućeg “neizmjernog bogatstva svoje milosti” kojim nas želi obilato obiliti. Naša vjera – naše povjerenje u sve što je Bog učinio za nas – Božji je dar koji nas spašava. Nismo uspjeli učiniti ništa da to zaradimo. Dar vjere osposobljava nas da povjerujemo u Božju dobrotu i da dođemo do svjetla, kako kaže sveti Ivan, da možemo činiti “dobra djela koja je Bog unaprijed pripravio da u njima živimo”.
Tijekom korizme potrebni su nam ti povremeni bljeskovi čiste (i uglavnom nezamislive) slave koja nas čeka dok hrlimo prema cilju vječnog života. Ipak, moramo zapamtiti da vizija slave počinje gledanjem Isusa “uzdignutog” poput zmije u pustinji, pogledom u srce Božjeg najvećeg preokreta.
Mogući odgovor: Nebeski Oče, danas mi pomozi izabrati živjeti dobra djela koja su moj svagdanji kruh od Tebe.
Slika: Matthias Stom, Isus Krist i Nikodem, c. 1640-1650 putem Wikimedia Commons.
