Obilježavajući 13. obljetnicu pontifikata pape Franje (13. ožujka), u izdanju lista „L`Osservatore Romano“ od 12. ožujka objavljen je prigodni tekst Salvatorea Cernuzia u kojem se osvrće na ključne trenutke dvanaeste godine njegova papinstva, prenosi IKA.
Čini se gotovo paradoksalnim da nakon prošle godine, koja je bila možda među najintenzivnijima od dvanaest godina na Petrovoj katedri, između Jubileja, Sinode, Konzistorija, audijencija, susreta, triju putovanja u Italiju i tri u inozemstvo (uključujući najduže u svom pontifikatu u Aziji i Oceaniji), papa Franjo (88) slavi obljetnicu izbora u sobi Poliklinike „Gemelli“, u vremenu između terapija i borbe protiv obostrane upale pluća.
Mnogi, uključujući vjernike, novinare i promatrače, tijekom ovih više od dvadeset i pet dana Papina boravka u rimskoj Poliklinici, zamišljaju Jorgea Maria Bergoglia oslabljenog, ali istodobno i željnog da uskoro napusti taj deseti kat kako bi ponovno zagrlio svoj narod. Onaj narod od kojega je 13. ožujka prije dvanaest godina, 2013. godine, molio blagoslov i kojemu je obećao zajednički put: „Biskup i narod zajedno…“ Ljudi su to koje je neprestano na kraju svakog Angelusa, homilije, govora, molio da mole za njega: „Jer mi je potrebno.“
A ako nečega neće nedostajati prigodom ove obljetnice za Papu „koji je došao s kraja svijeta“, to će svakako biti molitve. To pak pokazuju brojne inicijative do kojih je došlo spontano u raznim biskupijama koje su ujedinile pet kontinenata u jednu crvenu nit: od Kine do Čada, od Šri Lanke do „njegove“ Argentine, od Sjedinjenih Država do Rima u kojem se svaki dan i svaki sat okuplja skupina vjernika koja se moli pred kipom svetog Ivana Pavla II. ispred poliklinike „Gemelli“. Također, svake večeri se i na Trgu svetog Petra okupljaju stotine ljudi kako bi molili krunicu koju predmoli netko od kardinala koji obavljaju službu u Rimskoj kuriji. Moli se i na trgovima, crkvama, župama i u obiteljskim domovima. Molitve su se pojačale nakon što je objavljeno da se Papi pogoršalo zdravstveno stanje uzrokovano upalom pluća; srećom ta kriza se više nije ponovila, a molitve su se ispunile nadom nakon najnovijih informacija o blagim poboljšanjima i prognozama koje su objavili liječnici.
Molitve (ili za one koji ne vjeruju, „dobre misli“, kako je sam Papa uvijek to rekao) su povezane jednim zazivom: ozdravljenje pape, Jorgea Maria Bergoglia, krhkog, ali upornog, „nikad palog“ (da posudim jedan od njegovih tipičnih izraza), i koji uvijek ustaje nakon svake fizičke poteškoće, vraća snagu i glas, putuje, sastaje se, prima, obilazi – premda u invalidskim kolicima – župe u Rimu i biskupije na sjeveru Italije ili leti na drugu stranu Zemljine polutke; moli se za papu Franju koji je odmah otkrio svoju želju da bude „prijelazni“, za Papu koji je rekao nekoliko dana nakon izbora da želi živjeti u Domu svete Marte, moli se za zdravlje Pape koji je na povratku iz Iraka, svom prvom putovanju nakon Covida, rekao da se osjeća kao „u kavezu“ u Vatikanu, ali i za Papu koji je u intervjuima nakon hospitalizacija i operacija povjeravao da broji dane od otpusta iz bolnice.
Uoči 13. ožujka 2025. papa Franjo nalazi se u bolnici na početku trinaeste godine svog pontifikata. Do sada jedino njegovo svjedočanstvo je glas koji je 6. ožujka odjeknuo među vjernicima okupljenima na molitvi krunice na Trgu svetog Petra: „Od srca vam zahvaljujem na molitvama za moje zdravlje koje upućujete s Trga. Pratim vas odavde. Neka vas Bog blagoslovi i neka vas Bogorodica čuva. Hvala“. Bilo je to nekoliko riječi koje je Papa uputio na španjolskom iz sobe poliklinike „Gemelli“, između respiratorne fizioterapije i oksigenacije visokog protoka, u znak zahvalnosti onima koji su mu pokazali suosjećanje i blizinu tijekom ovih dana.
Tri rečenice i zahvala, nakon dvanaest mjeseci, počevši od 13. ožujka 2024., tijekom kojih je Franjo izmolio 45 Angelusa i Regina Caeli, predvodio 32 opće audijencije, održao gotovo 230 susreta unutar i izvan Vatikana, slavio 30 misa. Mogli bi reći, paradoks. Čini se kako je paradoksalno da Franjo ruši „rekord“ za najduži boravak u bolnici (no samo u svom pontifikatu; naime, rekord drži papa Wojtyła koji je proveo 55 dana u poliklinici „Gemelli“ od lipnja do kolovoza 1981., zbog komplikacija izazvanih citomegalovirusom); prošlo je pet mjeseci od drugog „rekorda“ za najdulje putovanje: dva tjedna između Indonezije, Papue Nove Gvineje, Istočnog Timora, Singapura. Četiri zemlje, dva kontinenta. Bilo je to od 2. do 13. rujna, prije šest mjeseci, ali još uvijek je živo sjećanje na taj zahtjevni pothvat koji je kod mnogih izazvao strepnju zbog straha vezanog uz zdravlje, četiri različite vremenske zone, veliku udaljenost leta. Uspješno kockanje za tada 87-godišnjeg papu Franju koji je za sav svoj trud nagrađen nezaboravnim dočekom na ulici s pjesmom i plesom plemena, žena, djece i ljudi koji su se penjali na drveće i zgrade kako bi mahali zastavama s njegovim likom. Još jedna prekretnica bio je i let australskim vojnim zrakoplovom od Port Moresbyja do Vanima, na granici Papue Nove Gvineje, kako bi se susreo s argentinskim misionarima koji navješćuju Evanđelje u šumama među domorodačkim stanovništvom. Samo oni koji su bili tamo mogu opisati Papine uzbuđene oči dok je promatrao Crkvu kako čini prve korake poput onih opisanih u Djelima apostolskim.
I nakon sudbonosne misije na kraju svijeta, Papa je nastavio svoje hodočašće, ponovno u rujnu, ali ovaj put u srce Europe, prvo u Luksemburg, a zatim u Belgiju. Kraće, ali jednako izazovno putovanje kroz neplanirane susrete sa siromašnima i mladima, tijekom teških trenutaka na Sveučilištu u Louvainu i skandalima sa zlostavljanjem. Papa je u prosincu ponovno odletio, ovaj put na Korziku, jedan od najvećih otoka u Sredozemnom moru, gdje se u manje od deset sati susreo s djecom i svećenicima, bratovštinama i obiteljima te na kraju čak i s francuskim predsjednikom Macronom.
Između svibnja i srpnja Papa se vratio na putovanje u Italiju, posjetivši Veneciju, Veronu i Trst. Tri pozornice s nezaboravnim kadrovima, simboličnim susretima, okruženjima (prije svega Canal Grande kojim se putovalo motornim čamcem i Arena u Veroni) s kojih je ponovno pozivao na mir, bratstvo, demokraciju.
I dvanaesta godina njegova pontifikata bila je obilježena temeljnim etapama u životu Crkve, poput otvaranja Svetih vrata Bazilike svetog Petra 24. prosinca navečer, prigodom početka velikog Jubileja nade. Dva dana kasnije, 26. prosinca, otvorena su Sveta vrata u zatvoru Rebibbia, kaznionici koja je na jedan dan postala „bazilika“, među ganutim stražarima i zatvorenicima. I onda, opet, Sinoda o sinodalnosti tijekom listopada, druga faza trogodišnjeg putovanja u Vatikanu koje je započelo u biskupijama, sa sinodalnim očevima i majkama – laicima i Bogu posvećenim osobama – okupljenima iz različitih konteksta i širina kako bi pokrenuli procese i razvili promjene.
U njegovoj dvanaestoj godini na Petrovoj katedri izdana je i enciklika Dilexit nos, četvrta tijekom njegova pontifikata za vraćanje „srca Isusa Krista“ u svijet „koji je, kako se čini, izgubio svoje srce“; sazvan je i deseti konzistorij za kreaciju 21 novog kardinala, koji dolaze s dalekih područja – Irana, Japana, Čilea, Filipina, Alžira, da samo spomenemo neke – i kako bi se preobrazilo lice Crkvu na još univerzalniji način.
Dvanaest mjeseci tijekom ove dvanaeste godine bili su namijenjeni: telefonskim pozivima predsjednicima i običnim ljudima; pismima i telegramima nuncijima zemalja u ratu ili biskupima zemalja koje su mučene prirodnim katastrofama; sastancima s političkim predstavnicima, kao što je bilo prilikom susreta G7; apelima za mir za izmučene narode Ukrajine i Bliskog istoka, čak i kad se nije čuo ni jedan drugi glas.
Od 14. veljače došlo je do zaustavljanja, stanke, bolesti, odsutnosti s Trga i prozora, te delegiranje drugih kardinala da predvode slavlje Jubileja. Međutim, uvijek je to bilo s nadom potaknutom molitvom za ozdravljenje i sigurnošću njegove prisutnosti i njegova pastirskog pogleda koji, između terapija i fizioterapije, odmora i molitve, ne prestaje bdjeti nad stadom. „Pratim vas odavde“. (kta/ika)
