Blagdan sv. Mateja apostola — Isus je rekao ‘Slijedi me’

Baš kao Sveti Bartolomejglavne novozavjetne tvrdnje svetog Mateja o slavi su njegov poziv da bude apostol i njegovo uvrštavanje među apostole. Osim toga, o njemu se u Novom zavjetu ne govori mnogo.

Bio je carinikcarinik u Kafarnaumu. Isus ga susreće kod njegove porezne postaje (Matej 9,9-13), zove ga, a Matej ga slijedi. Ima večeru na kojoj su uz Isusa bili i “mnogi carinici i grešnici”, odnosno krugovi u kojima se Matej kretao. Farizeji, koji su prezirali carinike (kao što ćemo vidjeti u nadolazećem nedjeljnom evanđelju), su ogorčeni: “Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?” Na to dolazi poznati Isusov odgovor: “Ne trebaju liječnika oni koji su zdravi, nego bolesni.”

Kada čujemo određeno evanđelje na misi, obično nismo svjesni konteksta tog odlomka unutar cjelokupnog evanđelja. Prije Matejeva poziva, Isus čini dvije stvari neposredno relevantne za današnje Evanđelje. Prvo, on istjeruje dva opsjednuta čovjeka (Matej 8:28-34), tjerajući demone u krdo svinja koje se zatim ubija. To nam govori dvije stvari: da zlo ljude čini svinjama i da Zli voli ubijati, kao što nam Isus na drugom mjestu govori (Ivan 8,44). Drugo, iscjeljuje paraliziranog čovjeka govoreći mu: “Oprošteni su ti grijesi” (Matej 9,1-8). Ta je izjava razbjesnila farizeje jer su primijetili – ispravno – da samo Bog može oprostiti grijeh. To je Isusova poanta: On otkriva tko je i, kao dokaz te tvrdnje (“kako biste znali da Sin Čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe”) on iscjeljuje čovjeka. Međutim, to iscjeljenje nije samo “dokaz” njegove Božanstvenosti. Isus je došao kako bi – kako je rekao sveti Irenej – čovjek mogao biti “potpuno živ”, ozdravljen od grijeha i njegovih posljedica. Isus ne samo da dokazuje svoje božanstvo, već otkriva svoje poslanje, govori nam što znači otkupljenje.

A onda se fokusira na Matthewa.

“Vidio je čovjeka po imenu Matthew” i rekao mu: “Slijedi me.” I Matthew jest.

Spasenje nije nešto općenito: Isus spašava čovječanstvo. Da, Isus objektivno omogućuje čovječanstvu da bude spašeno, ali spasenje dolazi pojedinačnim muškarcima i ženama koji se susreću s Bogom i slijede ga. Dvojica su opsjednula muškarce. Paralizirani čovjek. Matej.

Dakle, kada Isus kaže farizejima, kojima se ionako ne sviđa ono što vide u Isusu, da je došao “pozvati grešnike,” imamo tri primjera u nizu, koji kulminiraju s Matejem i njegovom večerom, kao dokaz.

Kad smo prošli mjesec razgovarali o svetom Bartolomeju, primijetili smo da ga se ponekad također identificira kao Nathaniela. Nešto slično događa se s Matejem, koji se povremeno naziva i “Levijem”. Tradicija ih je općenito identificirala. “Matej” znači “Jahvin dar”, tj. Božji dar.

Osim svog strukovnog poziva i uključenosti u katalogu apostola, znamo malo više o Mateju. Ono što imamo je evanđelje koje se pripisuje Mateju.

Matejevo evanđelje tradicionalno se naziva “Prvo evanđelje” jer se pojavljuje prvo među četiri u Novom zavjetu. Posljednjih desetljeća neki su bibličari tvrdili da je Markovo prvo napisano evanđelje. Oni tu tvrdnju ne temelje na redoslijedu, već na temelju teorija o povijesnoj vremenskoj liniji na kojoj su četiri evanđelja napisana. Neki od tih znanstvenika također iznose taj argument u daljnju svrhu napredovanja određene teorije o tome kako bi tri sinoptička evanđelja (Matej, Marko i Luka) mogla biti povezana jedno s drugim. Ta složena rasprava nadilazi naše potrebe ovdje.

Matejevo evanđelje sadrži određene karakteristike koje sugeriraju da je evanđelist pisao za publiku židovskih kršćana. Zapamtite da je kršćanstvo nastalo u židovskoj kolijevci. Prvi kršćani bili su Židovi. Kršćani su se širili iz “Jeruzalema, iz Judeje i Samarije, sve do kraja zemlje” (vidi Djela 1:8). Kako pokazuju kontroverze vezane uz Djela apostolska (npr. Djela apostolska 15), trebalo je neko vrijeme prije nego što je rana Crkva priznala da netko ne mora prvo biti Židov prije nego što netko može biti kršćanin, kao što je priznao papa Pio XI. prepoznajući podrijetlo kršćanstva u judaizmu, “svi smo mi duhovni Semiti”.

Među židovskim karakteristikama Matejeva evanđelja su njegova sklonost citiranju Starog zavjeta (“kao što je rečeno kroz X. proroka”); bilježiti izvorne aramejske ili hebrejske riječi (npr. “Eli, Eli, lema sabachthani”) i stalno aludirati na židovske običaje. Ove značajke su ili minimalne ili ih nema u drugim evanđeljima, što govori o tome da je Matej pisao za kršćane koji su bili Židovi kako bi im jasno dao do znanja da oni ne “obraćaju” ili “mijenjaju” svoju vjeru toliko koliko je donose ispunjenje koje je Bog namjeravao.

O Matejevom daljnjem životu znamo malo. Tradicija kaže da je propovijedao na području današnjeg Irana oko Kaspijskog jezera, gdje se suprotstavio lokalnom praznovjerju. Ta se regija zvala “Etiopija” (da se razlikuje od istoimenog mjesta u Africi). No predaja kaže da je ubijen tijekom slavlja euharistije Katolička enciklopedija primjećuje samo da “postoji neslaganje oko mjesta Matejeva mučeništva i vrste mučenja koje mu je podvrgnuto, stoga se ne zna je li spaljen, kamenovan ili mu je odrubljena glava.”

Današnji svetac ilustriran je Caravaggiovim uljanim slikama iz 1602. “Nadahnuće sv. Mateja.” To je jedno od tri Caravaggiova remek-djela povezana s Matejem, a ostala dva su “Poziv svetog Mateja” i “Mučeništvo svetog Mateja.” Odabrao sam ovu sliku, iako bi se mnogi povjesničari umjetnosti usredotočili na “Poziv svetog Mateja” jer će, počevši od došašća 27. studenoga, Crkva preuzeti većinu svojih nedjeljnih evanđelja od Mateja.

The slika prikazuje dva lika: Mateja i anđela. Doista, atribut sv. Mateja je anđeo: to je obično simbol koji ćemo vidjeti za Mateja i njegovo Evanđelje (uz Markova lava, Lukina bika i Ivanova orla). Na ovoj je slici vidljiva Caravaggiova karakteristična uporaba sjene i svjetla, kao i njegove barokne značajke, npr. velika, mišićava figura Mateja, dinamičnog, velikog i živopisnog anđela koji je Božji glasnik.

Za razliku od drugih slika na kojima Matej piše svoje Evanđelje (i, očito, nepostojeće ranija verzija Caravaggiove slike) između anđela i evanđelista postoji prostor pun poštovanja. Anđeo ne “šapće Mateju na uho”. Caravaggio bilježi važnu istinu o biblijskom nadahnuću.

Biblija je otkrivenje: Bog otkriva tko je i koji su njegovi planovi za nas. Bog se mora objaviti, jer do Boga ne možemo doći. Bog mora sići. Ovo dakle uključuje inspiracijatj. suradnja Božanskih i ljudskih autora u bilo kojem pisanom proizvodu. A Crkva mora odlučiti koje su knjige nadahnute, a koje ne – pitanje je kanoničnost. Bog nam je možda dao Bibliju, ali on nije uključiti sadržaj. Ozbiljno, pitanje kanoničnosti ima važne implikacije za protestantski biblijski doslovnost, koji se pretvara da “Biblija” može jednostrano kritizirati Crkvu. Ne može, jer bez Crkve, vođene Duhom Svetim, ne bi bilo Biblije jer ne bismo znali što joj je mjesto, a što ne.

Nadahnuće, kao i svaki čin milosti, uključuje složenu božansko-ljudsku dinamiku. Bog može nadahnuti sadržaj, određene ideje ili čak riječi, ali ljudski autor također stavlja svoj pečat na djelo. Ne radi se o tome da Bog samo “šapuće riječi” biblijskom piscu koje ljudski autor zapisuje poput božanskog diktata. To nije natprirodna stenografija. Umjesto toga, kao Jeronimov biblijski komentar jednom stavite: zamislite kiselinu kako se izlijeva na metal. Kiselina ostavlja svoj trag, ali ostavlja svoj trag drugačije na olovu, bakru, željezu i zlatu. Primijenite tu sliku na same ljudske pisce koji su svoju ljudskost posudili Bogu u procesu nadahnuća biblijskih knjiga.

Ako je Bog uložio sav taj trud, iz poštovanja prema ljudskoj slobodi i ljudskosti svog ljudskog pisca, onda biste možda mogli odlučiti bolje upoznati ta djela. Na tržištu postoje razne strategije koje vam pomažu da bolje upoznate Bibliju, npr. “Biblija za godinu dana” (iako ja osobno sumnjam u to da u godinu dana natrpam tako duboku, bogatu i složenu knjigu kao što je Biblija) . Možda želite provjeriti što vam odgovara. Baci pogled ovdje i ovdje.